Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/11 (F. B.,H. B. i F. B.,P. J.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-111/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-111/11, rješavajući apelacije Ferida Begića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ferid Begić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001- 0-Gž-08-001063 od 15. oktobra 2009. godine;

Halil Biberkić i Fadil Biberkić protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 002570 10 GŽ 2 od 11. novembra 2010.

godine;

Petko Jurišić protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 003298 10 GZ 2 od 12. novembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-111/11 Ferid Begić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihać, kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 10. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000 827 od 12. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-001063 od 15. oktobra 2009. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio da se utvrdi da ga je tuženi smetao u posljednjem mirnom posjedu nekretnina. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je posljednji i mirni posjednik predmetne nekretnine, te da njegov navod da je tuženog pozivao da zajedno financiraju pravljenje puta ne ukazuje na posljednji mirni posjed, kao i da većina svjedoka koje je apelant predložio nisu potvrdili činjenicu da je on prolazio spornim putem.

2. AP-438/11 Halil Biberkić i Fadil Biberkić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, koje zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 28. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 002570 10 GŽ 2 od 11. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te utvrđeno da su se oni nalazili u posljednjem, mirnom i faktičkom posjedu prolaza na dijelu parcele prvoapelanta i da su apelanti smetali tužitelje, pa im je naloženo da uspostave pređašnje stanje i ubuduće se suzdrže od daljnjeg smetanja. Naime, Kantonalni sud u Tuzli je zaključio da prvostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, dosuđujući im više prava od traženog ili neko novo pravo, te da je dodavanje pojedinih riječi u izreci prvostepenog rješenja predstavljalo samo pojašenjenje određenog dijela tužbenog zahtjeva ili činidbe. Suprotno navodima apelanata, zaključeno je u osporenoj odluci da razlozi koje je dao prvostepeni sud nisu protivrječni, te da je, iz provedenih dokaza i stanja u spisu predmeta, na pouzdan način utvrđeno da su tužitelji bili posljednji mirni posjednici spornih nekretnina i da su ih apelanti smetali u tom posjedu.

3. AP-558/11 Petko Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 003298 10 GZ 2 od 12. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena odluka kojom je utvrđeno da apelant nije dokazao svoj mirni i faktički posjed na spornom djelu nekretnina. Stoga, po ocjeni drugostepenog suda, kod ovakvog stanja stvari okolnosti koje se tiču samog čina smetanja i protivpravnosti nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene odluke. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-111/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Ferid Begić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/11 (F. B.,H. B. i F. B.,P. J.) | Sudska praksa | Aktio