Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/11 (Č. S.,M. G.,D. V., M. V. i K. V.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-130/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 130/11, rješavajući apelacije Ćazima Sirće i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Čazim Sirćo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-10-000 113 od 17. novembra 2010.

godine;

Milorad Gračanin, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009846 06 GZ od 23. novembra 2010. godine;

Džemal Viteškić, Mirsada Viteškić i Kemal Viteškić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000043 09 GŽ od 28. decembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-130/11 Čazim Sirćo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-10-000 113 od 17. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi dejstvo ugovor o prometu nepokretnosti koji je apelant kao kupac zaključio sa tuženim-protivtužiocem kao prodavcem, te da mu tuženi-protivtužilac vrati iznos 100.000 KM koji je platio na ime kapare. Pored toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da mu apelant isplati novčanu naknadu na ime neosnovanog bogaćenja zbog korištenja predmetnih nekretnina. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, sudovi su zaključili da je sporni ugovor o prometu nepokretnosti raskinut zbog neispunjavanja ugovornih obaveza od strane apelanta i da ne proizvodi pravo dejstvo, pa je nepotrebno uvrđivati njegovu ništavost, kao i da apelantu ne pripada pravo na vraćanje iznosa od 100.000 KM na ime kapare, budući da je utvrđeno da je apelant na ime kapare uplatio iznos od 50.000 KM, a kako je upravo on krivac za raskid ugovora, ne pripada mi pravo na povrat kapare u skladu sa odredbama člana 80. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-723/11 Milorad Gračanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009846 06 GZ od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji nekretnina-garaže zaključen 1996. godine između prvotuženog ZZ „Tehnos“ Ilidža i drugotuženog „Tržnice-Pijace“ d.d. Sarajevo, te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu brisanje uspisanog prava vlasništva u korist drugotuženog i naloži drugotuženom isplatu naknade materijalne štete. U postupku je utvrđeno da je apelant 1991. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetne garaže sa prvotuženim, nakon čega je ušao u posjed nekretnine, ali da nije uknjižio pravo vlasništva na garaži, te da je prvotuženi (koji zbog uništene dokumentacije nije mogao imati saznanje da je već prodao garažu apelantu) sa drugotuženim zaključio ugovor o kupoprodaji garaže nakon čega se drugotuženi uknjižio kao vlasnik garaže u zemljišne knjige. Sudovi za zaključili da je sporni ugovor o kupoprodaji zaključen u skladu sa zakonom, te da nije protivan utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Osim toga, sudovi su utvrdili da su i apelant i drugotuženi bili savjesni prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji, tj. da su savjesni sticatelji, ali da je jači u pravu drugotuženi koji je stekao pravo vlasništva na spornoj garaži, te da apelant ima mogućnost da pokrene parnični postupak radi naknade štete protiv prvotuženog.

3. AP-1449/11 Džemal Viteškić, Mirsada Viteškić i Kemal Viteškić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, podnijeli su 28. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000043 09 GŽ od 28. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili poništenje ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog između prednika apelanata i tuženog 2002. godine, jer prednik apelanata nije bio isključivi vlasnik nekretnina koje su predmet zamjene, kao i vraćanje u posjed spornih nekretnina. U postupku je utvrđeno da iako prednik apelanata nije bio isključivi vlasnik predmetnih nekretnina, nego su pravo suvlasništva imala njegava braća i sestre, predmetni ugovor o kupoprodaji zbog toga nije ništav, jer je prednik apelanata prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Sarajevu donesenoj u drugom postupku bio isključivi korisnik i posjednik, tj. faktički vlasnik koji je stekao pravo vlasništva na osnovu dosjelosti, a ostali suvlasnici su se saglasili da se izvrši zamjena nekretnina. Osim toga, utvrđeno je da predmenti ugovor nije ništav jer sačinjen u pismenom obliku i ovjeren kod nadležnog suda, te da je stoga tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 130/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/11 (Č. S.,M. G.,D. V., M. V. i K. V.) | Sudska praksa | Aktio