Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/10 (M. B.,B. J.,B. K.,J. R.,B. B.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1447/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine u predmetu broj AP 1447/10, rješavajući apelacije Marka Bošnjaka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Marko Bošnjak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001301 od 12. januara 2010. godine;
Bruno Jurković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009459 09 Rev od 17. augusta 2010. godine;
Besim Krajina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000377 08 Rev od 22. septembra 2010. godine;
Joka Radić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000393 08 Rev od 25. augusta 2010. godine, i
Borko Bašić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049475 10 Rev od 25. novembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 1447/10
1. Marko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 21. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 070-0-Rev-08-001301 od 12. januara 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. maja 2010., 4. aprila 2011. i 10. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužiteljice i utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica 1/2 dijela imovine koju je stekla u toku trajanja braka s apelantom, te je određeno da je apelant dužan trpjeti da se izvrši dioba suvlasništva predmetne imovine. U toku postupka je utvrđeno da je predmetna imovina stečena tokom trajanja bračne zajednice radom bračnih partnera i predstavljala je bračnu stečevinu, te su stoga tužiteljica i apelant suvlasnici u bračnoj stečevini sa jednakim dijelovima od po 1/2. AP 5207/10
2. Bruno Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 22. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 53 0 P 009459 09 Rev od 17. augusta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljičina tužba i utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica sa 1/2 dijela stana, te joj je apelant dužan predati stan u posjed i trpjeti ispravku upisa u knjigu položenih ugovora. U toku postupka je utvrđeno da se predmetni stan ima smatrati bračnom stečevinom u smislu člana 252. st. 1. i 3. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, sa jednakim suvlasničkim dijelovima tužiteljice i apelantovog oca. Dalje je obrazloženo da ranije zajedničko sunosilaštvo stanarskog prava bračnih drugova (član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) je valjalo smatrati njihovom zajedničkom imovinom (član 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), koje participira kao bračna stečevina.
AP 5226/10
3. Besim Krajina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dusseldorfa, Njemačka, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 22. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118 0 P 000377 08 Rev od 22. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužitelja i utvrđeno da je prednik tužitelja (majka tužitelja) po osnovu sticanja u braku sa apelantom suvlasnik i suposjednik sa 1/2 dijela na nekretninama, a koji dio ulazi u zaostavštinu prednika tužitelja, što je apelant bio dužan priznati i trpjeti uknjižbu u zemljišnim knjigama. U toku postupka je utvrđeno da je predmetna imovina predstavljala zajedničku imovinu koju su prednik tužitelja i apelant stekli radom tokom trajanja bračne zajednice u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona Republike Srpske, te je stoga primjenom člana 272. stav 1. istog Zakona usvojen tužbeni zahtjev.
AP 5251/10
4. Joka Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Radomir Kukavica iz Novog Grada, podnijela je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda RS broj 118 0 P 000393 08 Rev od 25. augusta 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 7. decembra 2010., 22. novembra 2011. i 15. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi utvrđenja da su predmetne nekretnine zajednička imovina apelantice i njenog pokojnog supruga (prednika tuženih), utvrđivanja udjela u navedenoj imovini, izdavanja tabularne isprave i fizičke diobe. U toku postupka je utvrđeno da je kuća koja je bila predmet tužbenog zahtjev izgrađena nakon prestanka bračne zajednice između apelantice i njenog pokojnog supruga, te da apelantica nije dokazala da su sredstva primljena za ekproprisanu zajedničku imovinu uložena u predmetnu kuću. S obzirom na navedeno, zaključeno je da predmetna kuća nije mogla predstavljati zajedničku imovinu apelantice i pokojnog supruga u smislu odredbe člana 270. Porodičnog zakona Republike Srpske.
AP 724/11
5. Borko Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda RS broj 71 0 P 049475 10 Rev od 25. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (apelantova braća) i utvrđeno da zajedničku stečenu imovinu njihovih pokojnih roditelja čine predmetne nekretnine, te da je udio njihove majke u sticanju navedene imovine 1/2 dijela, shodno čemu se iz ostavinske mase iza njihovog pokojnog oca izdvaja navedeni dio, što su apelant i drugotužena (sestra tužitelja i apelanta) dužni trpjeti i dozvoliti uknjižbu. Osporenom odlukom je dalje odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavosti ugovora o darovanju predmetnih nekretnina, zaključen između apelanta i njihovog oca, u dijelu koji se odnio na suvlasnički dio od 1/2 dijela predmetnih nekretnina njihovog oca, slijedom čega je apelant bio dužan priznati i trpjeti da se u navedenom dijelu na osnovu ove presude briše kao vlasnik i posjednik 1/2 dijela predmetnih nekretnina u zemljišno-knjižnoj i katastarskoj evidenciji. Osporenom odlukom su dalje odbijeni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da zajednički stečenu bračnu imovinu njihovih roditelja čine određene pokretne stvari, te tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva traktora i predaje u posjed, odnosno, isplate protivrijednosti traktora. U toku postupka je utvrđeno da su roditelji parničnih stranaka, kao supružnici za vrijeme trajanja braka, zajednički stekli nekretnine koje su bile predmet darovnog ugovora i da se predmetna imovina imala smatrati zajedničkom imovinom sa jednakim suvlasničkim dijelovima. Nadalje, utvrđeno je da je otac parničnih stranaka zaključenjem predmetnog darovnog ugovora postupao u suprotnosti sa članom 270. stav 5. i članom 271. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Republike Srpske, te je stoga ništav predmetni ugovor u dijelu kojim je kao darodavac raspolagao i sa suvlasničkim dijelom pokojne supruge.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1447/10.
Apelacioni navodi
7. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić