Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-161/11 (D. L.,V. M.,N. M.,H. K.,D. H.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-161/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-161/11, rješavajući apelacije Dževada Letića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dževad Letić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004278 10 U od 1. decembra 2010. godine;

Vera Marković protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 002107 10 U od 23. decembra 2010. godine;

Nenad Mirković protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000715 10 U od 1. decembra 2010. godine;

Halim Korjenić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001537 08 Uvp od 3. novembra 2010. godine;

Dragomir Hegediš protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003494 09 U od 25. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-161/11 Dževad Letić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilidže, podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004278 10 U od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju. Naime, Kantonalni sud u Mostaru je naveo da je u postupku utvrđeno da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). S tim u vezi je zatim navedeno da su upravni organi pravilno postupili kada su donijeli privremeno rješenje u apelantovom slučaju kojim mu je visina penzije utvrđena u akontativnom iznosu, budući da iz spisa predmeta nije bilo moguće utvrditi penzijski osnov na osnovu kojeg bi se utvrdila visina penzije. Slijedom navedenog je neosnovan i apelantov navod da mu je penzijski osnov trebalo utvrditi prema prosječnoj plaći u Federaciji Bosne i Hercegovine za posljednjih pet godina, s obzirom da Uredbom takva mogućnost nije predviđena.

2. AP-172/11 Vera Marković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bijeljine, podnijela je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 002107 10 U od 23. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantice koju je podnijela protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari ostvarivanja prava na porodičnu penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da apelantici prestaje pravo korištenja porodične penzije, iza umrlog supruga, jer su prestali da postoje uslovi za stjecanje i ostvarivanje tog prava, s obzirom da je kćerka apelantice prekinula redovno školovanje i da apelantica u momentu vršenja roditeljske dužnosti nije postala potpuno nesposobna za privređivanje.

3. AP-491/11 Nenad Mirković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pale, podnio je 31. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000715 10 U od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari ostvarivanja prava na invalidsku penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno (na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja organa vještačenja) da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu odredbe člana 92. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske. S tim u vezi je i konstatovano da su navedeni nalazi i mišljenje, po ocjeni suda, koncizni, objektivni i u svemu dati sa pravilima struke i od strane stručnih lica u skladu sa Pravilnikom o ocjeni radne sposobnosti.

4. AP-1083/11 Halim Korjenić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Osanice-Općina Goražde, podnio je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001537 08 Uvp od 3. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari priznavanja prava na starosnu penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove iz Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba), budući da je apelant otpušten 31. maja 1996. godine iz Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a da je Uredbom za priznavanja navedenog prava obuhvaćen period od 27. avgusta 1996. godine do dana stupanja na snagu ove Uredbe.

5. AP-1482/11 Dragomir Hegediš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Ismet Velić advokat iz Sarajevo, podnio je 30. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003494 09 U od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju po povoljnijim uslovima u smislu Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). Naime, u predmenom postupku je utvrđeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje navedenog prava podnio 27. decembra 2007. godine, odnosno nakon proteka roka propisanog Uredbom (30. septembar 2007. godine), te da on ne spada u kategoriju lica koja su predmetni zahtjev mogla podnijeti do posljednjeg roka, tj. 18. juna 2008. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem Broj predmeta.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-161/11 (D. L.,V. M.,N. M.,H. K.,D. H.) | Sudska praksa | Aktio