Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-181/11 (A. R.,„Žegrap“ d.o.o Bijeljina i D. Ž.,N. K.,„Duka&Bosna“ d.d. Brčko,„S-B“ d.o.o Orašje i K. B.,T. D.,„Nikola's“ d.o.o Banja Luka)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat u prijašnje stanje
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-181/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 181/11, rješavajući apelacije Amera Ramića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amer Ramić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 PR 005928 10 PZP od 30. decembra 2010. godine;
„Žegrap“ d.o.o. Bijeljina i Dragoslav Žepinić, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 PR 000253 10 PŽP od 13.
decembra 2010. godine;
Nemanja Kujundžić, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 PR 000 532 10 PŽP od 25. novembra 2010. godine;
„Duka&Bosna“ d.d. Brčko, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 PR 000241 10 PŽP od 25. novembra 2010. godine;
„S-B“ d.o.o Orašje i Kristina Baotić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 PR 019168 10 PZP od 28.
decembra 2010. godine;
Tašo Dacić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 148081 10 PZP od 4. januara 2011. godine;
„Nikola's“ d.o.o Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-PŽP-P-10-000 008 III od 5. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-181/11 Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 PR 005928 10 PZP od 30. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju oporenom konačnom odlukom donesenoj u prekršajnom postupku, odbijen je apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje koji je podnio protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, a kojim je apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 51. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, zbog propuštanja da se pojavi na usmenom pretresu. Utvrđeno je da nisu opravdani razlozi koje je apelant naveo u svom prijedlogu da bi se dozvolio povrat u pređašnje stanje.
2. AP-291/11 „Žegrap“ d.o.o Bijeljina i Dragoslav Žepinić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, podnijeli su 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 PR 000253 10 PŽP od 13. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Apelantu Žegrap“ d.o.o Bijeljina kao pravnom licu izrečena je uslovna osuda tako što je za počinjeni prekršaj utvrđena novčana kazna i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mejseci ne počini novi prekršaj, dok je apelantu Dragoslavu Žepiniću kao odovornom licu izrečena novčana kazna. U postupku je utvrđeno da su apelanti na usmenom pretresu prihvatili odgovornost za prekršaj koji im se stavlja na teret.
3. AP-485/11 Nemanja Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 2. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 PR 000 532 10 PŽP od 25. novembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, zbog grubog vrijeđenja drugog lica, pa mu je izrečena novčana kazna.
4. AP-502/11 „Duka&Bosna“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 2. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 PR 000241 10 PŽP od 25. novembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 71. stav 1. tačka 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna. U postupku je utvrđeno da apelant nije izvršio uplatu obaveza po osnovu doprinosa za zdravstveno odiguranje zaposlenih radnika za period od 2008.-2009. godine.
5. AP-1026/11 „S-B“ d.o.o Orašje i Kristina Baotić iz Donje Mahale (u daljnjem tekstu: apelanti) , koje zastupa Christian Oršolić advokat iz Orašja, podnijeli su 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 PR 019168 10 PZP od 28. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 2. kažnjivog po članu 14. st. 1. i 2. Odluke o radnom vremenu ugostiteljskih objekata na području Općine Orašje, pa im je izrečena novčana kazna. U postupku je utvrđeno da su apelanti pružali ugostiteljske usluge izvan propisanog radnog vremena.
6. AP-1086/11 Tašo Dacić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 148081 10 PZP od 4. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju oporenom konačnom odlukom donesenoj u prekršajnom postupku, odbijen je apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje koji je apelant podnio zbog propuštanja da se pojavi na usmenom pretresu, na kojem je sud donio odluku kojom je apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 5. tačka a. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Utvrđeno je da nisu opravdani razlozi koje je apelant naveo u svom prijedlogu u pogledu načina dostavljanja poziva na usmeni pretres da bi se dozvolio povrat u pređašnje stanje.
7. AP-2509/11 „Nikola's“ d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-PŽP-P-10-000 008 III od 5. aprila 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za carinski prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, pa im je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja imovinske koristi. U postupku je utvrđeno da su apelanti uvezli robu-tekstilne proizvode iz Republike Srbije bez plaćanja uvoznih dadžbina-carine, carinskog evidentiranja i plaćanja dijela PDV-a, iako se na uvoz navedene robe nisu mogle primijeniti odredbe Sporazuma o slobodnoj trgovini između SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine jer roba nije stekla srpsko preferencijlano porijeklo.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 181/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić