Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/10 (D. D.,D. M.,M. S.,F. K.,M.R. i E. M.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3468/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine u predmetu broj AP 3468/10, rješavajući apelacije Drage Didovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Didović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 074 od 1. juna 2010. godine;

Draško Malenčić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035432 10 Gž od 19. oktobra 2010. godine;

Mehmedalija Smajić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002921 10 Gž od 16. septembra 2010. godine;

Fehim Kljajić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-005397 od 9. jula 2010. godine;

M.R. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 001573 10 Rev od 9. septembra 2010. godine;

Enes Mujanović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000594 09 Gz od 26. oktobra 2010. godine;

„Guma M“ d.o.o. Mostar protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050280 10 Rsz od 15. novembra 2010. godine;

H.Dž. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 045052 09 Rsz od 19. novembra 2010. godine;

Stojanka Stojaković protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051574 10 Gz od 30. novembra 2010. godine;

I.D. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007381 08 Rsz od 11. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 3468/10

1. Drago Didović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubije, kojeg zastupa Ružica Topić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 08-001 074 od 1. juna 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odlučeno po apelantovoj tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku, apelant je istakao više zahtjeva u svojoj tužbi koji su se odnosili na poništenje odluke tuženog (apelantovog poslodavca) o otkazu njegovog ugovora o radu, isplatu neisplaćenih plaća i drugih primanja iz radnog odnosa, kao i utvrđenja pravne valjanosti ugovora na neodređeno vrijeme koje je apelant zaključio sa tuženim prije otkaza o radu. Sudovi su zaključili da je apelant tokom postupka dokazao osnovanost zahtjeva u pogledu poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, te djelimičnu osnovanost u pogledu neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa, dok je apelantov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o radu na neodređeno vrijeme odbačen uz obrazloženje da apelant nema pravni interes za ovakav zahtjev jer od razrješenja zakonitosti otkaza ugovora o radu zavisi i daljnja sudbina predmetnog ugovora s obzirom da isti ostaje i dalje na snazi i proizvodi pravno dejstvo.

AP 5346/10

2. Draško Malenčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035432 10 Gž od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka (uključujući i vještačenje) utvrdili da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog (poslodavca) iz organizacionih, ekonomskih i tehnoloških razloga, te da mu s tim u vezi pripada i otpremnina čiju je visinu sud utvrdio primjenom instituta prebijanja, imajući u vidu da je tuženi imao potraživanje prema apelantu na ime „robnog kredita“, pa su stoga neosnovani i apelantovi prigovori u pogledu punovažnosti predmetnog prebijanja.

AP 5426/10

3. Mehmedalija Smajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tojšića, koga zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002921 10 Gž od 16. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku, sudovi su zaključili da apelant nije dokazao da mu je utvrđena, a potom isplaćena otpremnina suprotno odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Također je utvrđeno da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, imajući u vidu da se navedena uredba primijenjuje od 1. januara 2010. godine, a apelant je pravo na otpremninu stekao sa 30. septembrom 2009. godine.

AP 5427/10

4. Fehim Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-005397 od 9. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku, Kantonalni sud u Sarajevu je preinačio prvostepenu presudu, kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da je taj sud pogrešno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine u kontekstu tumačenja blagovremenosti podnošenja apelantove tužbe, pritom pogrešno zaključujući da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine predstavlja odricanje od zastarjelosti potraživanja i da se radi o priznanju duga sa posljedicama prekida zastarjelosti potraživanja.

AP 5433/10

5. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, koga zastupa Milenko Tomić, advokat iz Prijedora, podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 001573 10 Rev od 9. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda, koji je svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu (kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev), da je neblagovremen apelantov zahtjev za poništenje odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa i isplatu potraživanja iz istog, imajući u vidu da je taj zahtjev apelant postavio tek na ročištu za glavnu raspravu 2009. godine kada je prvobitno podnesenu tužbu (za poništenje rješenja tuženog o upućivanje apelanta na čekanje) u tom pravcu preinačio. AP 109/11 Enes Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kalesije, koga zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 7. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 000594 09 Gz od 26. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, Kantonalni sud je preinačio odluku prvostepenog suda (kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta), te zaključio da apelant nije dokazao postojanje radnog odnosa niti postavio tužbeni zahtjev da je bio u radnom odnosu sa tuženim, pa mu slijedom toga i ne pripada pravo na primanja iz radnog odnosa, imajući u vidu da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine.

AP 274/11

6. „Guma M“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050280 10 Rsz od 15. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je poništena kao nezakonita odluka apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja, te apelant obavezan da ga vrati na posao i isplati mu neisplaćene plate i uplati doprinose. Naime, sudovi su utvrdili da apelant, u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke o otkazu radnog odnosa, nije omogućio tužitelju da iznese svoju odbranu, odnosno nije na nesumnjiv način dokazao krivnju tužitelja da je počinio težu povredu radne obaveze.

AP 487/11

7. H.Dž. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, koga zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 045052 09 Rsz od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, Kantonalni sud u Sarajevu je preinačio prvostepenu presudu (kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta), te zauzeo stav da je zastarjelo apelantovo potraživanje u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ne predstavlja odricanje od zastarjelosti potraživanja i da se ne radi o priznanju duga sa posljedicama prekida zastarjelosti potraživanja.

AP 733/11

8. Stojanka Stojaković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051574 10 Gz od 30. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, sudovi su u predmetnom parničnom postupku utvrdili, a suprotno navodima apelantice, da se ugovorima, koje je ona sa tuženim zaključivala o obavljanju povremenih i privremenih poslova, ne može zasnovati radni odnos te da se u konkretnom slučaju nije radilo o ugovorima o radu na određeno vrijeme.

AP 1286/11 I.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, koga zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007381 08 Rsz od 11. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud u Sarajevu je djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu kojom je u cjelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata i regresa. Prema mišljenju drugostepenog suda, a suprotno stavu prvostepenog suda, apelantovo potraživanje u jednom dijelu je zastarjelo u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ne predstavlja odricanje od zastarjelosti potraživanja i da se ne radi o priznanju duga sa posljedicama prekida zastarjelosti potraživanja.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3468/10.

Apelacioni navodi

10. U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/10 (D. D.,D. M.,M. S.,F. K.,M.R. i E… | Sudska praksa | Aktio