Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/10 (Fabrika glinice "BIRAČ" a.d. Zvornik,Z. J.,L. K.,N. V. i „Natron“ Maglaj d.d.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3690/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fabrika glinice "BIRAČ" a.d. Zvornik, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 633 od 26. maja 2010. godine;

Zoran Jovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000 009 09 Rev od 10. juna 2010. godine;

Ljubiša Kokanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Mal 001342 09 Rev od 10. juna 2010. godine;

Nikola Vasilić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000111 09 Rev od 14. oktobra 2010. godine;

„Natron“ Maglaj d.d., protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Mals 037690 10 Pž od 23. novembra 2010. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3690/10

Fabrika glinice "BIRAČ" a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. augusta 2010. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 633 od 26. maja 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i apelant obavezan da tužitelju, kao matičnom državnom preduzeću, na ime duga, po osnovu obavljanja zajedničkih funkcija, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant, koji je kao zavisno državno preduzeće poslovalo u sastavu tužitelja, kao matičnog državnog preduzeća, nije izvršio plaćanje po fakturama ispostavljenim radi plaćanja obaveza utvrđenih članom 2. tač. 1. i 2. Odluke o načinu finansiranja tužitelja – Zajedničke funkcije za 2000. godinu.

2. AP-3698/10

Zoran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, podnio je 25. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000 009 09 Rev od 10. juna 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant i drugi tuženi obavezani da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos, po osnovu ugovora o jemstvu. U toku postupka je utvrđeno da je momentom smrti glavnog dužnika, po ugovoru o jemstvu, apelant i drugi tuženi su, kao jemci, imali obavezu vratiti kredit, na način i pod uslovima koje je ugovorio glavni dužnik.

3. AP-3707/10

Ljubiša Kokanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Mal 001342 09 Rev od 10. juna 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i apelant obavezan isplatiti tužitelju određeni novčani iznos na ime otkupne cijene stana, dok je tužba odbijena u dijelu koji se odnosio na raskidanje ugovora o otkupu stana i uspostavljanja prijašnjeg stanja upisa u knjizi položenih ugovora. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije izvršio obavezu uplate otkupne cijene predmetnog stana na način kako je to ugovoreno, pa je tužitelj, kao lice u čiju korist je ugovorena navedena uplata, imao pravo zahtijevati predmetnu uplatu. Međutim, tužba je odbijena u odnosu na preostali dio zahtjeva, jer tužitelj, kao lice koje nije ugovorna strana iz ugovora o otkupu stana nego treće lice u čiju korist je ugovor zaključen, nije aktivno legitimisan da zahtijeva raskid predmetnog ugovora o otkupu.

4. AP-5144/10 Nikola Vasilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 17. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000111 09 Rev od 14. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi povrata iznosa zajma i radi isplate određenog novčanog iznosa na ime kumstva crkve. U toku postupka je utvrđeno da materijalno-pravni odnos između apelanta i tuženog nije imao karakter ugovora o zajmu propisanog članom 557. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da se apelant dobrovoljno javio na licitaciju za kumstvo i ponudio iznos kojeg je poslije uplatio kao kum crkve, te stoga je bio neosnovan njegov zahtjev za povrat tog iznosa iz razloga raskida kumstva.

5. AP-5397/10

„Natron“ Maglaj d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Mals 037690 10 Pž od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime isplate duga po osnovu izvršene usluge – kontrole kvaliteta robe koju je apelant uvezao. U toku postupka je utvrđeno da predmetno dugovanje po računa je sadržavalo sve elemente potrebne za njegovo plaćanje i da apelant nije prigovorio računu ni u kojem pogledu, niti je izvršio svoju zakonsku obavezu plaćanja istog.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3690/10.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/10 (Fabrika glinice "BIRAČ" a.d… | Sudska praksa | Aktio