Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/11 („MIK-Company“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-375/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-375/11, rješavajući apelacije „MIK-Company" d.o.o. Mostar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„MIK-Company“ d.o.o. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 035025 09 Pz od 22. decembra 2010.

godine;

Mehmed Horozović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 009435 10 Gž od 18. januara 2011. godine;

Željko Panić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005822 10 Gž od 2. februara 2011. godine;

Radmila Pjeranović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 026738 10 Gž od 19. januara 2011. godine;

Muharem Krupić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002849 06 Gž od 7. marta 2011. godine;

Sabahudin Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029934 10 Gž od 23. maja 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-375/11 „MIK-Company“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 25. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 035025 09 Pz od 22. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime duga određeni novčani iznos. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da iz činjenica koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio proizlazi da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor za postavljanje znakova informacija u cestovnom pojasu magistralne ceste, čiji je predmet privremeno korištenje cestovnog zemljišta za postavljanje znakova informisanja na magistralnom cestovnom pravcu M-17, na dionici Potoci-Mostar, uz ugovorenu godišnju naknadu u određenom novčanom iznosu. Također, navedeno je da je predmetni ugovor zaključen na određeno vrijeme, uz mogućnost automatskog produžavanja, pod propisanim uslovima. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je odluku donio u smislu odredbi čl. 596. i 597. Zakona o o obligacionim odnosima, kojima je regulisano prešutno obnavljanje zakupa.

2. AP-953/11 Mehmed Horozović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 009435 10 Gž od 18. januara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i nespornih činjenica proizlazi da je na temelju usmenog dogovora apelant za potrebe tuženog u ljeto 1984. godine kupio u Njemačkoj određene pokretne tehničke stvari, te ih isporučio tuženom, a nakon toga mu posudio određeni novčani iznos. Također, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tuženi dokazao da je apelantu isplatio iznos novca u vrijednosti stvari koje je apelant kao nalogoprimac kupio u Njemačkoj za njega, kao i činjenicu da je vratio pozajmicu u određenom novčanom iznosu. Predmetnu odluku sud je donio u smislu odredbe člana 557., odnosno odredbi čl. 749-770. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-1121/11 Željko Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 7. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005822 10 Gž od 2. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju, temeljem neosnovanog obogaćenja, na ime duga isplati određeni novčani iznos. Okružni sud je naveo da je, polazeći od nesporne činjenice među parničnim strankama, da je apelant preuzeo robu od tužitelja, pobliže opisanu u otpremnicama od jedan do četrnaest, kao i da su na tim otpremnicama potpisi apelanta, te imajući u vidu da isporuku robe prati otpremnica koja predstavlja knjigovodstveni dokument čija je svrha prema računovodstvenim standardima, između ostalog, da služi kao dokaz o isporuci robe od strane prodavca-tužitelja i prijemu robe od strane kupca-apelanta, apelant u obavezi da plati utuženi iznos, jer je robu preuzeo (član 17. i 454. Zakona o obligacionim odnosima).

4. AP-1442/11 Radmila Pjeranović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnijela je 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 026738 10 Gž od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za RTV taksu za period od trećeg do devetog mjeseca 2009. godine. Naime, Okružni sud je istakao da je plaćanje RTV takse zakonska obaveza, te da apelantica nije ponudila dokaze da se obratila tužitelju, a kako to ima u vidu odredba člana 19. st. 1. i 2. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine prije utuženja, kako bi pismenom izjavom obrazložila činjenicu postojanja zajedničkog domaćinstva.

5. AP-1515/11 Muharem Krupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002849 06 Gž od 7. marta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant znao odnosno morao znati da je određeni novčani iznos prebačen u korist Općine Sanski Most 28. juna 1997. godine kada je potpisao nalog za isplatu odnosno da je tog dana doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo i da je nastupila zastara potraživanja naknade štete s obzirom da je tužba sudu podnesena 2. februara 2002. godine, te je pravilno primijenio član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

6. AP-2397/11 Sabahudin Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029934 10 Gž od 23. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknadnih potraživanja po kupoprodajnom ugovoru. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio, kada je obavezao apelanta da plati tužiteljici preostali dio novčanog iznosa na ime kupoprodajne cijene sa pripadajućim kamatama, shodno odredbi člana 454. stav 1. u vezi sa članom 516. stav 1. i članom 277. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-375/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/11 („MIK-Company“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio