Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4244/10 (Z.J.,Z. P. i D. P.,B. B.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4244/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z.J., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000253 10 Gž od 6. jula 2010. godine;
Zineta Podgorčević i Denijal Podgorčević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001231 08 Gž od 21. marta 2011. godine;
Boro Basurić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048466 10 Gz od 28. februara 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4244/10
Z.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 29. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000253 10 Gž od 6. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno apelanta u cijelosti odbio sa zahtjevom za naknadu štete iz razloga što se sa sigurnošću nije moglo utvrditi, da je apelantu tuženi objavom spornog članka povrijedio čast, ugled i dostojanstvo, te, time nanio duševne i psihičke boli, a posebno, da je tuženi iznio odnosno prenio neistinite navode o apelantu, što znači da nije utvrđeno postojanje pretpostavki odštetne odgovornosti, tj. krivnje tuženog i štete za koju se traži satisfakcija.
2. AP-1966/11
Zineta Podgorčević i Denijal Podgorčević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 001231 08 Gž od 21. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je obavezana tužena da im na ime naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati svakome po 500,00 KM, dok su sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha u iznosu od po 2.000,00 KM i na ime pretrpljenih duševnih bolova jakog, srednjeg i blažeg intenziteta u iznosu od po 500,00 KM, apelanti odbijeni kao neosnovanim. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da sporna izražavanja tužene, s obzirom na način, vrijeme i mjesto izražavanja, daju osnova jedino za dosuđenje naknade štete zbog povrede časti i ugleda apelanata, a u smislu odredaba čl. 198. stav 1. i 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, i to u iznosu kojeg je pravilno dosudio prvostepeni sud, s obzirom da naknada ovog vida nematerijalne štete nema za cilj bogaćenje onoga kome je nanesena, a kaznu onome ko je tu štetu skrivio, već joj je cilj satisfakcija za ono što su apelanti pretrpili u sredini u kojoj žive (nelagodu, povrijeđenost, sram, povredu ugleda). Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelante sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih duševnih bolova jakog, srednjeg i blažeg intenziteta, o čemu je dao potpune i pravilne razloge.
3. AP-2083/11
Boro Basurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 048466 10 Gz od 28. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tužiteljice je djelimično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, tako da je apelant obavezan da isplati tužiteljici na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 3.000,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 2.000,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 2.500,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 1.500,00 KM, dok je prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu 3.500,00 KM na ime duševne boli zbog umanjenja opće životne sposobnosti potvrđena. Okružni sud je konstatovao da činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda o tome da je za predmetnu štetu koju je pretrpila tužiteljica odgovoran apelant po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 173. u vezi sa čl. 174. i 176. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prihvata i taj sud. Također, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha nije u dovoljnoj mjeri cijenio jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha, te okolnosti pod kojima je došlo do povređivanja, pa je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena na navedeni način.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4244/10.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić