Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/11 (Muhamed Nedžib Ali Hamdato,D.P.,O. S., D. R. i P. B.,D. M.,D. M. i S. B.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-505/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman , na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-505/11, rješavajući apelacije Muhameda Nedžiba Ali Hamdata i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Muhamed Nedžib Ali Hamdato, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000320-24/10 od 4. novembra 2010. godine;
D.P., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-39/10 od 16. februara 2011. godine;
Ostoja Stević, Dalibor Ristić i Pero Bunijevac, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-127/10 od 8. novembra 2010.
godine;
Darko Mandić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000308 09 Rev od 19. januara 2011. godine;
Davorin Milanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000796 10 Rev od 17. februara 2011. godine;
Sabira Brkić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 004273 11 Rsž od 4. marta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-505/11 Muhamed Nedžib Ali Hamdato (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000320-24/10 od 4. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati na ime neisplaćenih plaća određeni novčani iznos, za rad obavljen u Libiji u periodu od 1. jula 1990. godine do 22. aprila 1995. godine. Vrhovni sud je odluku donio u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-1238/11 D.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-39/10 od 16. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade troškova prevoza za određene vremenske periode, na određenim relacijama, isplati određene novčane iznose, zatim, da mu na ime neisplaćenog dodatka za rad u posebnim uslovima rada isplati 15% uvećanu dnevnicu za određeni vremenski period, kao i da mu na ime dijela neisplaćene plate, odnosno na ime naknade za odvojeni život, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose. Predmetna odluka je donesena u smislu relevantnih odredbi Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine, Odluke o platama i drugim primanjima zaposlenih u DGS, Odluke o načinu i visini naknade za rad u posebnim uslovima (donesene od strane ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine) i Odluke o naknadama za prevoz na posao i sa posla zaposlenika DGS.
3. AP-1295/11 Ostoja Stević, Dalibor Ristić i Pero Bunijevac (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Lopara, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijeli su 16. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-127/10 od 8. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata koji su se odnosili na isplatu pojedinačnih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za određeni vremenski period, kako je sve detaljno navedeno u izreci prvostepene presude. Naime, sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na iste pravilno primijenio materijalno pravo koje čine odredbe čl. 28., 184. stav 1., 185. stav 1., 187. i 188. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te je donio zakonitu odluku.
4. AP-1372/11 Darko Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gackog, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000308 09 Rev od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev apelanta, te je tuženi obavezan da mu uspostavi radno-pravni status u skladu sa ugovorom o radu od 25. juna 2007. godine i isplati mu na ime neisplaćenih plata određeni novčani iznos, dok je tužba apelanta u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovu neisplaćenih plata za period od 1. aprila 2002. godine do 5. septembra 2007. godine odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je odluku donio u smislu člana odredbe člana 118. Zakona o radu.
5. AP-1471/11 Davorin Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 28. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000796 10 Rev od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje KPZ Foča od 8. oktobra 2007. godine, odnosno rješenje Ministarstva pravde od 22. novembra 2007. godine, kao i zahtjev za vraćanje na rad i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je odluku donio u smislu odredaba čl. 91., 92. stav 1., 113. stav 1., 115. stav 1. Zakona o radu i odredaba čl. 3. stav 1. tačka 1., 47., 48. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženog.
6. AP-1799/11 Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 004273 11 Rsž od 4. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je postojanje potraživanja apelantice prema tuženoj u određenom novčanom iznosu, zatim je utvrđeno postojanje potraživanje tužene prema apelantici u određenom novčanom iznosu, te je, konačno, utvrđeno da je predmetno potraživanje apelantice spram tužene, s osnova otpremnine radi dobrovoljnog istupanja iz državne službe po rješenju općinskog načelnika Livna od 31. marta 2006. godine prestalo na osnovu prebijanja s jednakim dijelom potraživanja tužene spram apelantice po rješenju prvostepenog suda od 18. januara 2008. godine. Predmetnu odluku, Kantonalni sud je donio u smislu odredaba čl. 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-505/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić