Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5276/10 (A. Ć. i S. Ć.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5276/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godineu predmetu broj AP 5276/10, rješavajući apelacije Ante Ćorića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Ante Ćorić i Stipe Ćorić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000781 od 10. augusta 2010. godine;
S.D., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001011 09 Gž od 1. oktobra 2010. godine;
Zahedi Halilkanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 000081 10 Gz od 5. novembra 2010. godine, i
M.O., protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 008253 09 Gž od 5. novembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 5276/10
1. Ante Ćorić i Stipe Ćorić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Z.O.U. Sesar-
Ćurić-Miletić Mostar, podnijeli su 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000781 od 10. augusta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je kao neblagovremena revizija apelanata, u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi utvrđenja nepostojanja služnosti. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti neblagovremeno izjavili reviziju protiv presude drugostepenog suda.
AP 5334/10
2. S.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 23. oktobra 2010. godine podnesak Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001011 09 Gž od 1. oktobra 2010. godine, koji je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-56/10, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 29. novembra 2010. godine formiran apelacioni predmet. Apelant je dopunio apelaciju 25. oktobra 2011., te 7. i 21. februara i 18. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je pravo služnosti kolskog puta i obavezan apelant da tužiteljici omogući nesmetano korištenje ustanovljenog prava služnosti i upis u katastarsku evidenciju, te je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev za naknade materijalne štete i prijedlog za određivanja sudske mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da se povlasne nekretnine u tužiteljičinom vlasništvu nisu mogle koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužnih nekretnine u apelantovom vlasništvu, kao i da tužiteljica nije imala mogućnost pristupa svom posjedu preko ostalih graničnih parcela.
AP 215/11
3. Zahedi Halilkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 14. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 000081 10 Gz od 5. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da apelant ima pravo služnosti puta prolazom pješice i kolima u korist apelantove parcele preko zemljišta tuženih, što su mu tuženi bili dužni priznati, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Navedenom odlukom je dalje u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev drugotužiteljice radi utvrđenja prava služnosti puta. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima utvrđeno da je apelant stekao pravo služnosti puta. AP 362/11
4. M.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 008253 09 Gž od 5. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja prava služnosti puta. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je više od 20 godina ostvarivao pravo stvarne služnosti preko nekretnine tuženog a u korist apelantove nekretnine.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP
5276/10.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić