Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/11 (T. M.,A. K., mldb I. K. i mldb I. K.,J. B.,A. D.,M. G.,Salih-Salko Ibrulj,M. M. i S. M.,M. A.,R. T.,D. K.,S. M.,R. A. i Ž. A.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-53/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 53/11, rješavajući apelacije Tome Miloševića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tomo Milošević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000060 09 REV od 19. novembra 2010. godine;

Anđa Knežević, mldb Ivana Knežević i mldb Ivan Knežević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005258 09 REV od 7. septembra 2010. godine;

Jozo Burečić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013512 10 GŽ od 1. decembra 2010. godine;

Amir Delić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002907 05 GŽ od 12. decembra 2010. godine;

Mustafa Golić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 023239 09 GŽ od 1. decembra 2010. godine;

Salih-Salko Ibrulj, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024226 10 GŽ od 19. januara 2011. godine;

Momir Milanović i Slobodan Milanović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 MAL 000071 10 GZ od 24.

novembra 2010. godine;

Milan Aleksić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002216 10 GŽ od 16. decembra 2010. godine;

Rade Tadić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 MAL 000050 10 GZ od 19. novembra 2010. godine;

Danica Kovačević, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj GŽ-446/05 od 29. novembra 2010. godine;

Snježana Marić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MAL 010300 09 GŽ od 24. novembra 2010.

godine;

Ranko Anić i Žarko Anić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021500 09 REV od 16.

decembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-53/11 Tomo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 1. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000060 09 REV od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos ime materijalne štete. U postupku je utvrđeno da je apelent, prilikom iseljenja iz stambenog objekta u vlasništvu tužitelja koji je privremeno koristio, prouzokovao štetu na pomenutom stambenom objektu i na pokretnim stvarima tužitelja, pa je dužan da mu štetu nadoknadi.

2. AP-59/11 Anđa Knežević, mldb Ivana Knežević i mldb Ivan Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Zvonimir Jelić advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005258 09 REV od 7. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena isplati novčane iznosa na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade-izdržavanja i nematerijalane štete zbog gubitka člana porodice koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći koju je izazvao osiguranik tužene. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zastario jer je podnesen izvan zakonskog roka od tri godine od saznanja za štetu, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu materijalne štete neosnovan budući da apelanti nisu dokazali da su davanja umrlog prednika apelanata na ime izdržavanja bila trajnog karaktera, i da li su bila redovna i stalna da bi imali pravo na naknadu za izgubljeno izdržavanje.

3. AP-131/11 Jozo Burečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Mensud Đonko advokat iz Mostara, podnio je 10. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013512 10 GŽ od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos na ime materijalne štete koju je pretrpio u saobraćajnoj nesreći. U postupku je utvrđeno da tuženi u čijoj nadležnosti je održavanje cesta nije odgovoran za nastanak saobraćajne nesreće, budući da je apelant prouzrokovao spornu nesreću jer se kretao brzinom koja nije prilagođena uvjetima i stanju puta, i jer se nije pridržavao prometnih propisa i signalizacije na putu.

4. AP-308/11 Amir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 21. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002907 05 GŽ od 6. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena-Općina Bihać isplati novčani iznos na ime materijalne štete nastale nepravilnim radom službenog lica u toku administrativnog izvršenja, da mu isplati protivvrijednost montažnog objekta, izvrši povrat montažnog objekta i isplati izgubljenu dobit zbog korištenja montažnog objekta, isplati naknadu na ime opreme i enterijera, te naknadu troškova rušenja objekta. U postupku je utvrđeno da je tužena imala zakonsko ovlaštenje da nakon zakonito provedenog upravnog postupka, izvrši rušenje spornog objekta koji je apelant bespravno izgradio, u kojem postupku je tužena postupala sa potrebnom pažnjom, te da apelant, koji nije samostalno uklonio sporni objekat, nije dokazao da je taj objekat mogao biti dislociran i demontiran i da nije moralo doći do njegovog rušenja od strane tužene.

5. AP-366/11 Mustafa Golić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koju zastupa Advokatura Ćupina & Co advokati iz Mostara, podnio je 26. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 023239 09 GŽ od 1. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene isplate novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale na apelantovim pokretnim stvarima usljed pojave „Plavnog vala“ i prekomjernog izlijevanja rijeke Neretve, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva u postupku je utvrđeno da je apelantu već isplaćen taj sporni dio traženog iznosa štete.

6. AP-530/11 Salih-Salko Ibrulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura Ćupina & Co advokati iz Mostara, podnio je 2. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024226 10 GŽ od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene isplate novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale na porodičnom kući i stočnom fondu apelanta usljed pojave „Plavnog vala“ i prekomjernog izlijevanja rijeke Neretve, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva u postupku je utvrđeno da je apelantu već isplaćen taj sporni dio traženog iznosa štete.

7. AP-633/11 Momir Milanović i Slobodan Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Goran Marić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 MAL 000071 10 GZ od 24. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani na isplatu novčanog iznosa tužitelju na ime naknade materijalne štete. U postupku je utvrđeno da su apelanti, koji su sa tužiteljem bili u obligacionom odnosu-poslovodstvo bez naloga, prodali mašinu-dehidrator i zadržali novac za sebe, bez polaganja računa tužitelju, zbog čega je nastala štete na imovini tužitelja.

8. AP-726/11 Milan Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 14. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002216 10 GŽ od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan na isplatu novčanog iznosa tužitelju na ime naknade regresne štete. U postupku je utvrđeno da je apelant upravljajući svojim vozilom pod dejstvom alkohola, neprilagođenom brzinom, prouzrokovao saobraćajnu nesreću pri čemu je nastala materijalna šteta na vozilu trećeg lica, a budući da je tužitelj kao osiguravajuća kuća isplatio naknadu štete trećem licu kao oštećenom, pripada mu pravo da taj iznos namiri od apelanta koji je nesreću prouzrokovao, a u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila.

9. AP-743/11 Rade Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 17. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 MAL 000050 10 GZ od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi-Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ isplati novčani iznos na ime naknade materijlane štete nastale na apelantovom putničkom vozilu usljed sudara sa divljači na magistralnom putu. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju tuženi nije pasivno legitimisan samo zato što se sporna nesreća dogodila na magistralnom putu, jer prema Zakonu o obligacionim odnosima, imalac opasne stvari, u konkretnom slučaju Lovačko drugštvo iz čijeg područja potiče divljač, odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, pri čemu se sami osnov odgovornosti temelji na odredbama Zakona o lovstvu.

10. AP-952/11 Danica Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak advokatica iz Gradiške, podnijela je 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj GŽ-446/05 od 29. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati naknadu materijlane štete na ime oduzimanja motoronog vozila. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja, jer je apelantica podnijela tužbu nakon isteka roka od pet godina od nastale štete.

11. AP-1037/11 Snježana Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnijela je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MAL 010300 09 GŽ od 24. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog ispaše trave od strane stada ovaca u vlasništvu tuženog na njenim nekretninama i izgubljenih godišnjih prinosa na ime iznajmljivanja nekretnina. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazala da je za štetu odgovoran tuženi, kao i koliko je iznos izgubljene zarade.

12. AP-1323/11 Ranko Anić i Žarko Anić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnijeli su 16. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021500 09 REV od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete pričinjenje na porodičnom objektu apelanata. U postupku je utvrđeno da je u konkrentom slučaju nastupila zastara potraživanja jer su apelanti tužbu sudu podnijeli nakon isteka zakonskog roka od tri godine od saznanja za nastalu štetu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 53/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/11 (T. M.,A. K., mldb I. K. i mldb I… | Sudska praksa | Aktio