Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5326/10 (M. S.,D. V.,Z.B. i drugi,A. S.,A. P.,„Čajavec - uslužne djelatnosti“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5326/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirjana Sotirović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000153 09 Rev od 3. novembra 2010. godine;

Drago Vuković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000146 10 Rev od 7. jula 2010. godine;

Z.B., N.K., Z.M., Ž.I., S.T., K.Š., F.M., O.B., N.G., F.A., E.F., N.M., B.R., Z.H., H.H., S.P. i J.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000 769 od 12. oktobra 2010. godine i presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-

Gž-09-000 515 od 16. decembra 2009. godine;

A. S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001260 od 2. novembra 2010. godine;

Ankica Pilipović, protiv presude Okružnog suda Banjaluka broj 77 0 P 013405 10 Gz od 24. januara 2011. godine;

„Čajavec - uslužne djelatnosti“ a.d. Banjaluka, protiv presude Okružnog suda Banjaluka broj 73 0 P 004211 Gz od 28. decembra 2010. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5326/10

Mirjana Sotirović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 30. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000153 09 Rev od 3. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja rješenja tuženog o apelantičinom rasporedu na određeno radno mjesto i naloga da je tuženi rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te da joj isplati određeni novčani iznos na ime razlike plate i nadoknadi štetu po osnovu diskriminacije na poslu. U toku postupka je utvrđeno da je raspoređivanje apelantice na novo radno mjesto izvršeno u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta gradske uprave. Nadalje, utvrđeno je da predmetnim rješenjem apelantica nije stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike po bilo kom osnovu.

2. AP-5901/10

Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiška, podnio je 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rs 000146 10 Rev od 7. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja nezakonitosti rješenja o prijemu na rad na određeno vrijeme. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi, nakon donošenja predmetnog rješenje o prijemu na rad na određeno vrijeme, donio rješenje o prijemu apelanta na rad na neodređeno vrijeme, te su stoga eventualni nedostaci prvog rješenje sanirani od strane tuženog kao poslodavca. S obzirom na navedeno, zaključeno je da u konkretnom slučaju tuženi nije povrijedio nijedno od apelantovih prava, te kako nema povrede konkretnog prava konkretnog radnika – apelanta, nema ni zaštite prava u sudskom sporu.

3. AP-110/11

Z.B. iz Zenice, N.K. iz Zenice, Z.M. iz Zenice, Ž.I. iz Sarajeva, S.T. iz Sarajeva, K.Š. iz Zenice, F.M. iz Zenice, O.B. iz Zenice, N.G. iz Zenice, F.A. iz Zenice, E.F. iz Zenice, N.M. iz Zenice, B.R. iz Zenice, Z.H. iz Zenice, H.H. iz Zenice, S.P. iz Zenice i J.M. iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, Zenica, podnijeli su 10. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000 769 od 12. oktobra 2010. godine i presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-Gž-09-000 515 od 16. decembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezana tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćenog toplog obroka i razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, te je odbijena tužba svih apelanata, osim apelanta N.M., u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće. U toku postupka je utvrđeno da se za utvrđivanje visine plaće za apelante u spornom periodu nisu mogle primijeniti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora, jer granskim kolektivnim ugovorom nisu bili utvrđeni svi neophodni parametri potrebni za izračunavanje visine plaće, konkretno, nisu bili utvrđeni koeficijenti složenosti poslova, te je stoga odbijen dio tužbenog zahtjeva za potraživanje razlike plaće preko dosuđenog iznosa najniže plate.

4. AP-288/11

A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, Zenica, podnio je 21. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-

001260 od 2. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene razlike naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćene plaće. Kako je apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćene plaće bazirao na Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH, zaključeno je da je apelant razliku plaće koja mu je isplaćivana i plaće prema Kolektivnom ugovoru mogao osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko bi dokazao da je plaća koja mu je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

5. AP-687/11

Ankica Pilipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banjaluka, podnijela je 15. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda Banjaluka broj 77 0 P 013405 10 Gz od 24. januara 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate razlike neisplaćene otpremnine. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi pravilno obračunao i isplatio apelantici otpremninu radi odlaska u penziju, u skladu sa važećim kolektivnim ugovorom i općima aktima na koje je upućivala odredba člana 141. stav 4. Zakona o radu – prečišćeni tekst, a ne po odredbi člana 141. st. 1. i 2. Zakona o radu, koja se primjenjivala u slučaju otkaza ugovora o radu zbog organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga.

6. AP-794/11

„Čajavec - uslužne djelatnosti“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluka, podnio je 22. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda Banjaluka broj 73 0 P 004211 Gz od 28. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužiteljice i poništena odluka direktora apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljici i odluka upravnog odbora apelanta o odbijanju prigovora tužiteljice protiv predmetne odluke o otkazu, obavezan apelant da vrati tužiteljicu na rad, isplati tužiteljici određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća i neisplaćenih naknada za regres, te za tužiteljicu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljici nezakonito prestao radni odnos kod apelanta, te da joj u smislu člana 130. Zakona o radu pripadalo i pravo na vraćanje na posao i isplata potraživanja iz radnog odnosa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5326/10.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5326/10 (M. S.,D. V.,Z.B. i drugi,A. S.,A… | Sudska praksa | Aktio