Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5441/10 (S. T.,M. M.,S. Đ.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5441/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-5441/10, rješavajući apelacije Senahida Tabakovića i dugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Senahid Tabaković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001123 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine;
Mlađan Mićić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001814 10 U od 21. decembra 2010. godine;
Suvad Đonko protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004046 10 U od 20. januara 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5441/10
Senahid Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, kojeg zastupa Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnio je 6. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001123 09 Uvp od 29. septembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu priznavanja statusa komandanta, odnosno vršenja komandnih dužnosti. Naime, sud je utvrdio da su upravni organi pravilno odlučili kada su djelimično usvojili apelantov zahtjev, priznavajući mu da je vršio dužnost komandanta u periodu od 3. septembra 1992. godine do 28. februara 1993. godine u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ARBiH) u Srebrenici, a odbijajući priznati mu to svojstvo za period od 18. aprila 1992. godine do 3. septembra 1992. godine. S tim vezi je zaključeno da se vrijeme koje je apelant proveo na liječenju uslijed ranjavanja ne može smatrati vremenom vršenja dužnosti komandanta, s obzirom da je u to isto vrijeme za vršioca dužnosti, odnosno komandanta, bio postavljen drugi starješina (načelo jednostarjeništva u ARBiH).
2. AP-237/11
Mlađan Mićić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 18. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001814 10 U od 21. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja statusa vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. Naime, sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđen procenat vojnog invaliditeta i da tuženi upravni organ nije dao objašnjenje zašto je invaliditet apelanta smanjen sa 100% na 50%. Suprotno apelantovim navodima, sud je zaključio da je do umanjenja procenta apelantovog invaliditeta došlo na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja drugostepene ljekarske komisije te razgovora sa apelantom i uvidom u medicinsku dokumentaciju. Navedeni nalaz, ocjena i mišljenje je po ocjeni suda dovoljno jasan i obrazložen i u njemu ne postoje nikakve nejasnoće i protivrječnosti.
3. AP-1450/11
Suvad Đonko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 25. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004046 10 U od 20. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. Naime, u predmetnom postupku, je utvrđeno da je neosnovan i paušalan apelantov prigovor iz tužbe da revizijska liječnička komisija (na osnovu čijeg nalaza, ocjene i mišljenja je doneseno upravno rješenje kojim se utvrđuje apelantu prestanak svojstva ratnog vojnog invalida) nije izvršila uvid u svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju, niti je neposredno pregledala apelanta. U pogledu činjenice da navedena komisija nije odmah nakon izvršenog pregleda apelantu saopštila svoj nalaz, sud je zauzeo stav da takav nedostatak postupka ne može utjecati na konačno rješenje u predmetnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da apelant ni tokom žalbenog postupka ni u postupku upravnog spora nije pružio drugačije činjenično stanje koje bi moglo dovesti do drugačijeg rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5441/10.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić