Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5593/10 (E. I.,T. B.,O. Ć.,„PREVENT SARAJEVO“ d.o.o. Visoko,D.D. „Gradski i prigradski saobraćaj“ Tuzla,M. M.,G.B.,S. Š.,B. T. i R. Č.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5593/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godineu predmetu broj AP 5593/10, rješavajući apelaciju Emira Idrizovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Emir Idrizović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 006832 10 Gž od 28. oktobra 2010. godine;
Tomislav Batina, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 007597 09 Rev od 28. oktobra 2010. godine;
Omer Ćoralić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 008517 09 Gž od 13. oktobra 2010. godine;
„PREVENT SARAJEVO“ d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010372 10 Gž od 11. novembra 2010. godine;
D.D. „Gradski i prigradski saobraćaj“ Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002998 09 Gž od 12. novembra 2010. godine;
Meho Macić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-0001237 od 11. novembra 2010. godine;
Srećko Šaran, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000351 09 REV od 12. decembra 2010. godine; B. T., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026146 10 GZ od 1. januara 2011. godine;
Rade Čamber, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000629 od 11. decembra 2009. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 5593/10
1. Emir Idrizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uskoplja, podnio je 14. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 006832 10 Gž od 28. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koju apelant osporava u pogledu odluke o troškovima postupka, okončan je parnični postupak koji je apelant pokrenuo radi poništenja odluke Upravnog odbora tužene o izboru kandidata za prijem radni odnos na radno mjesto nastavnika tjelesnog odgoja u osnovnoj školi, te isplate naknada na ime izgubljene zarade za period rada na određeno vrijeme. Utvrđeno je da je tužena prilikom izbora kandidata postupila u skladu sa Zakonom o osnovnoj školi i Pravilima tužene. AP 102/11
2. Tomislav Batina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ravnog, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 8. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 007597 09 Rev od 28. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom okončan je postupak koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja da je zaposlenik tužene, naknade nesiplaćenih plaća i uplate doprinosa za MIO. U postupku je utvrđeno da apelant neblagovremeno podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, te da je , stoga, izgubio pravo na sudsku zaštitu.
AP 186/11
3. Omer Ćoralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 008517 09 Gž od 13. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknade na ime razlike plaće, toplog obroka, regresa, jubilarne nagrade i druge naknade iz radnog odnosa u skladu sa Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, dok je dio apelantovog tužbenog zajtjeva kojim je tražio isplatu razlike plaća preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da apelantu pripada pravo na isplatu pomenutih naknada, ali u manjem iznosu od iznosa koje je apelant naveo u tužbi.
AP 283/11
4. „PREVENT SARAJEVO“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnio je 20. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 010372 10 Gž od 11. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je odluka apelanta kao poslodavca o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu tužiteljice, te je apelantu naloženo da tužiteljicu vrati na posao i uspostavi joj radno pravni status zaposlenika na određeno vrijeme sa svim pravima iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih uslova za otkaz ugovora o radu tužiteljice, niti bilo kakvih uslova na strani tužiteljice a koji se odnose na neispunjavanje obaveza iz ugovora o radu.
AP 521/11
5. D.D. „Gradski i prigradski saobraćaj“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle podnio je 2. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002998 09 Gž od 12. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan na isplatu tužiteljima kao svojim zaposlenicima naknade na ime plaće i regresa. U postupku je utvrđeno da apelant nije tužiteljima isplaćivao plaća i regres u utuženom periodu u skladu sa ugovorima o radu i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.
AP 559/11
6. Meho Macić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-09-0001237 od 11. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je „stekao status uposlenika kod tuženog na neodređeno vrijeme sa punom nastavnom normom“, te da se poništi Ugovor o radu koji je zaključen 5. oktobra 2005. godine, a tuženi obaveže da mu ponudi novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. U postupku je utvrđeno da, budući da je po Ugovoru o radu od 5. oktobra 2005. godine apelant imao svojstvo zaposlenika na neodređeno virjeme, ne postoji pravni interes apelanta za utvrđivanje već postojećeg pravnog statusa. Također je utvrđeno da apelantov zahtjev kojim traži punu nastavnu normu, nema uporište niti u jednoj odredbi Zakona o radu, niti Pravilima tužene škole, te da se radi o promjenjivoj kategoriji, tj. broj radnih sati se može povećavati i smanjivati shodno godišenjem planu rada škole.
AP 660/11
7. G.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 11. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003173 10 Rev od 24. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene - Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske oz 2007. godine i tužena obaveže da apelanta vrati na posao, kao i da mu isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos na radnom mjestu policajca u Policijskoj stanici Kozarska Dubica jer mu od strane IPTF-a nije odobren certifikat za rad kod tuženog.
AP 967/11
8. Srećko Šaran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miodrag Tufegdžić advokat iz Doboja, podnio je 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000351 09 REV od 12. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom okončan je postupak koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati novčani iznos na ime razlike plate za novembar i decembar 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen, jer je utvrđeno da je apelant tužbu, koju je podnio u januaru 2008. godine, podnio izvan roka propisanog članom 118. stav 2. Zakona o radu. Osim toga, dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim tražio da mu tuženi isplati razliku plata za period od januara 2007. do augusta 2008. godine prema Ugovoru o radu zaključenom u oktobru 2005. godine odbijen je kao neosnovan, jer je utvrđeno da je apelantu iznos plate za sporni period određen na osnovu novog Ugovora o radu koji je zaključio sa tuženim u decembru 2006. godine, nakon čega je prestao da važi Ugovor o radu iz oktobra 2005. godine. AP 1014/11
9. B. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banjaluke, podnio je 1. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026146 10 GZ od 1. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom okončan postupak koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio uplatu doprinosa iz PIO i doprinosa u slučaju nezaposlenosti za period od jula 2004. do maja 2005. godine odbačen je kao neblagovremen jer je utvrđeno da je apelant tužbu, koju je podnio u maju 2006. godine, podnio izvan roka propisanog članom 118. stav 2. Zakona o radu, dok je odbijen dio aplenatovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio uplatu navedenih doprinosa za period od juna 2005. do jula 2007. godine, jer je utvrđeno da apelantu u tom periodu nisu isplaćivane plate, pa mu ne pripada niti pravo na uplatu doprinosa. Osim toga, odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu na ime neisplaćenih plata za period od maja 2005. do juna 2006. godine, jer je utvrđeno da apelant u spornom periodu nije bio zaposlen kod tuženog.
AP 1405/11
10. Rade Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000629 od 11. decembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknade na ime neisplaćenih plaća i regresa. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, jer je apelant podnio tužbu sudu radi naplate navedenih potraživanja iz radnog odnosa nakon isteka zakonskog roka od tri godine u skladu sa članom 106. Zakona o radu.
Spajanje predmeta
11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5593/10.
Apelacioni navodi
12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić