Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-64/11 (S. D.,Z. K.,I. T.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-64/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-64/11, rješavajući apelacije Steve Divljaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Stevo Divljak, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032110 10 Gz od 30. septembra 2010. godine;
Zdravko Knežić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 001311 10 Gz od 30. decembra 2010. godine;
Ibrahim Tursunović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 009864 10 Gž od 17. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-64/11 Stevo Divljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032110 10 Gz od 30. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi smetanje posjeda, uspostavi prijašnje posjedovno stanje, te da se ubuduće tuženi uzdrži od svakog takvog ili sličnog smetanja, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, a sve na način kako je to opisano u dispozitivu rješenja, u cijelosti je odbijen. Naime, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o tužbi zbog smetanja posjeda koju propisuje član 75. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zatim da je podnesena protiv tuženog, koji je pravno lice, kao i da je jedna od pretpostavki za tu tužbu koja mora biti ispunjena, ta da je počinjeno smetanje posjeda od strane tuženog, i koju činjenicu je dužan dokazati apelant. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je smetanje posjeda izvršio Z.M., koji je predsjednik upravnog odbora tuženog, te da činjenica da je isti predsjednik upravnog odbora ne daje osnova za zaključak da je radnje koje je preduzimao, a koje se kvalifikuju kao smetanje posjeda, preduzimao u ime i za račun tuženog, jer je za takvo postupanje morao imati određena naređenja, odnosno upute, a što u konkretnom slučaju apelant nije dokazao, a na njemu je bio teret dokazivanja, kao i da je kod takvog utvrđenja pogrešan zaključak prvostepenog suda da je za izvršeni čin smetanja odgovoran tuženi kao pravno lice.
2. AP-1417/11 Zdravko Knežić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 001311 10 Gz od 30. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja u posljednjem faktičkom posjedu prava stvarne služnosti prolaza, provoza i progona na putu u dužini od oko 100 metara, a širini četiri metra, koji se nalazi na parcelama i u pravcima pobliže preciziranim u dispozitivu rješenja, na taj način što je dana 16. jula 2008. godine oborio više stabala drveta preko puta kada je prolazio tužitelj, te na tom putu oduzeo tužitelju posjed prava stvarne služnosti, pa mu je naloženo da ukloni oborena stabla preko spornog puta za nesmetani prolaz tužitelja tim putem i zabranjeno svako dalje takvo ili slično uznemiravanje posjeda prava stvarne služnosti pod prijetnjom novčane kazne. Predmetnu odluku Okružni sud je donio u smislu člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
3. AP-1701/11 Ibrahim Tursunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, podnio je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 009864 10 Gž od 17. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja u njegovom faktičkom i mirnom posjedu puta preko parcele pobliže precizirane u dispozitivu rješenja, tako što je dana 16. juna 2009. godine postavio u tu parcelu željezni stub na dijelu te parcele koji graniči sa susjednom parcelom i to prema pomoćnom objektu i garaži tuženog izgrađenoj na, također, susjednoj parceli i za njega zakovao drvene vrljike dužine oko pet metara i na taj način zagradio dio puta, čime je onemogućio tužitelju i članovima njegove porodice prolaz i pristup do porodične kuće i drugih nekretnina zaprežnim kolima i svim drugim motornim vozilima i mašinama, pa mu je naloženo da uspostavi prijašnje stanje i potpuno ukloni zabodeni željezni stub i zakovane drvene vrljike sa dijela navedene parcele koja se koristi kao put za potrebe tužitelja, kao i da se ubuduće uzdrži od takvog ili sličnog ponašanja, pod prijetnjom izricanja novčanih kazni. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da kako se u konkretnom slučaju radilo o tužbi zbog smetanja posjeda stvari (član 75. stav
1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), a ne o tužbi zbog smetanja posjeda prava stvarne služnosti (član 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), to se za pružanje posjedovne zaštite u smislu čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima relevantnim pokazalo da je tužitelj bio u faktičkom posjedu dijela parcele apelanta i parcele svoje sestre, koji u naravi u tom dijelu čini put i da ga je apelant postavljanjem željeznog stuba i drvenih vrljika u tome smetao. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-64/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić