Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4373/13 (D. P.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4373/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-4373/13, rješavajući zahtjev Dragoljuba Pašagića za donošenje privremene mjere, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragoljuba Pašagića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoljub Pašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je, 25. oktobra 2013. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog sud broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12, u daljnjem tekstu: KZ RS), zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

3. Istom presudom je utvrđeno da se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 3. oktobra 2011. godine do 3. januara 2012. godine i od 12. januara 2012. godine do 1. februara 2013. godine. Apelant je u skladu sa članom 99. stav 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 53/12, u daljnjem tekstu: ZKP RS), u vezi sa članom 96. stav 2. tačka a), e) i ž) i stavom 3. istog člana obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 50,00 KM, sudskog paušala u iznosu od 300,00 KM i naknadu nagrade nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem, u skladu sa članom 97. stav 2. navedenog zakona.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud odlučujući o optužnici Okružnog tužilaštva u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T13 0 KT 0008334 11 od 27. decembra 2011. godine, nakon glavnog i javnog pretresa koji je započeo 15. juna 2012. godine a okončan 29. januara 2013. godine utvrdio da je apelant od aprila do 3. oktobra 2011. godine na području grada Banja Luke postupao protivno odredbi člana 19. Zakona o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojenih droga („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06) na način što je zajedno sa ostalim optuženim u predmetnom postupku, radi prodaje kupovao opojnu drogu kokain koja se nalazi na Listi opojnih droga, psihotropnih supstanci biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06, u daljnjem tekstu: Lista opojnih droga) i opojnu drogu marihuanu koja se takođe nalazi na Listi opojnih droga. Drogu je zajedno sa ostalim optuženim prodavao ovisnicima kao i trećim licima.

5. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta, da je prvostepena presuda utemeljena na nezakonitim dokazima, posebno dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, ocijenivši da navedena presuda sadrži valjano obrazloženje da su ovi dokazi pribavljeni pravilnom primjenom odredbi člana 237. stav 1. ZKP RS-a. Žalbene navode apelanta da nema dokaza da je počinio krivično djelo za koje je osuđen Vrhovni sud je odbio kao neosnovane, smatrajući da je prvostepeni sud ocjenom ovih navoda pravilno zaključio da su dati u cilju izbjegavanja ili umanjenja krivične odgovornosti. Vrhovni sud je dalje zaključio da je pobijana presuda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni KZ RS-a, da su radnje apelanta činjenično opisane u stavu 1. izreke navedene presude pravilno okvalifikovane kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih drogama, za koje djelo je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, pa je navode apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i navode u pogledu odluke o kazni odbio kao neosnovane.

6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da su u postupku počinjene brojne povrede odredba krivičnog postupka, da su presude utemeljene na nezakonitim dokazima. Smatra da su dokazi pribavljeni na osnovu nezakonitih istražnih radnji, jer su „naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji donesene prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage“. Dalje navodi da je u pritvoru proveo jednu godinu i tri mjeseca, da ima dijete starosne dobi od tri godine i suprugu koja nije zaposlena, te da bi odlazak na izdržavanje kazne zatvora za krivično djelo koje nije izvršio prije donošenja konačne odluke o apelaciji, bio samo nastavak kršenja njegovih ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla naknaditi niti na drugi način spriječiti, pa je u vezi sa navedenim predložio usvajanje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje kazne zatvora.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere osim konstatacije da ima dijete starosne dobi od tri godine i suprugu koja nije zaposlena te da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za krivično djelo koje nije izvršio, prije konačne odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava. Iz navedenog proizilazi da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

10. Pored toga Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69. do71). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija.

11. Imajući u vidu da apelant, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4373/13 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio