Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1879/10 (Ž. G.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada štete
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1879/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1879/10, rješavajući apelaciju Željomira Glavaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Željomira Glavaša.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029501 09 Gž od 11. marta 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Željomira Glavaša, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029501 09 Gž od 11. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 029501 07 P od 25. novembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željomir Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029501 09 Gž od 11. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029501 07 P od 25. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske - Ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. marta 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. maja 2011. godine, Osnovni sud 31. marta 2011. godine, a Pravobranilaštvo 7. aprila 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. juna 1999. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. U tužbi je naveo da je, vršeći vojnu dužnost kao pripadnik Vojske Republike Srpske, dva puta ranjavan, i to 18. maja 1994. godine i 24. marta 1995. godine, zadobivši teške povrede detaljno precizirane u tužbi. Apelant je zatražio da se tužena obaveže da mu na ime nematerijalne štete isplati ukupno iznos od 21.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 24. marta 1995. godine kao dana kada je drugi put ranjen. Apelant je zatražio da se tužena obaveže da mu na ime materijalne štete u vidu naknade za banjsko liječenje isplati iznos od 400,00 KM, uz naknadu troškova postupaka.
7. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je pripremno ročište u ovom predmetu bilo zakazano za 16. juni 2009. godine, ali da nije održano, te da su nakon toga zakazana još tri ročišta (31. august 2009. godine, 8. oktobar 2009. godine i 5. novembar 2009. godine).
8. Također iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete u iznosu preciziranom na zapisniku s ročišta od 5. novembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. marta 1995. godine kao dana kada je drugi put ranjen, uz naknadu troškova postupak, dok je odustao od zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu banjskog liječenja kao i zakonskih zateznih kamata koje se odnose na taj vid štete.
9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029501 07 P od 25. novembra 2009. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 11.000,00 KM za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, iznos od 5.000,00 KM na ime fizičkog bola i iznos od 4.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate i uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.267,87 KM, dok su preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova spora odbijeni. Odbijen je i tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene bolove zbog naruženosti, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 330,00 KM počevši od 3. septembra 2009. godine kao dana uplate troškova medicinskog vještačenja do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske 18. maja 1994. godine i 24. marta 1995. godine ranjen od eksplozije granate, od čega je zadobio povrede koje su precizno opisane u obrazloženju presude, da je obolio od psihičkog oboljenja „neorosis reactiva - neurotska reakcija anksiozno-depresivnog tipa“ i da mu je po tom osnovu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% invalidnosti trajnog karaktera. Osnovni sud je naveo da su na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, poimenično navedenog u presudi, utvrđeni intenzitet i trajanje bola i straha koji je apelant pretrpio zbog povreda i oboljenja koje je apelant zadobio u vrijeme službe u Vojsci RS-a, a koje su imale za posljedicu da je kod apelanta nastupilo umanjenje opšte životne sposobnosti od 60% trajnog karaktera. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da se za štetu izazvanu opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, odgovornost ne zasniva na krivici, već na stvarnom riziku u smislu odredbe člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je Osnovni sud ukazao na odredbu člana 200. ZOO kojom su propisani uslovi i način naknada nematerijalne štete, te s tim u vezi naveo da se u pravilu naknada utvrđuje uzimajući u obzir stepen umanjenja životne aktivnosti kao posebnog osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova koja obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koja bi ostvarivao ili bi po redovnom toku stvari ostvario u budućnosti i jačinu trajanja posljedica. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je u toku postupka nesporno dokazano da apelantovo ranjavanje u borbenim dejstvima, kao i teško psihičko i hronično oboljenje, potiču od uzroka – apelantovog učešća u borbenim aktivnostima kao pripadnika Vojske RS-a. Stoga, Osnovni sud je shodno odredbama čl. 173. i 174. ZOO kojim je regulisana odgovornost po principu objektivne odgovornosti, zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnost, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, te je donio odluku kao u izreci presude.
10. Zatim, Osnovni sud je u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu zbog naruženosti istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka utvrđeno da je kod apelanta ranjavanje imalo za posljedicu naruženost lakog stepena, kao i da ju apelant subjektivno doživljava kao malu nelagodnost, pa je stoga Osnovni sud u odnosu na ovaj vid nematerijalne štete odbio apelantov tužbeni zahtjev. Također, Osnovni sud je naveo „da je na dosuđene iznose nematerijalne štete, kao i troškova postupka dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do konačne isplate, jer je tek danom presuđenja visina nematerijalne štete i troškova postupka utvrđena i dospjela za isplatu u smislu člana 277. ZOO“. Osnovni sud je također istakao da je odluku o troškovima postupka donio u skladu s postignutim uspjehom u parnici, shodno odredbama čl. 386. i 387. ZPP-a, te opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika (član 396. stav 1. ZPP), i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata. Istaknuto je da je sud tuženu obavezao da apelantu plati troškove postupka u skladu sa procentom uspjeha u parnici, pri čemu je naveo da je vrijednost spora u navedenoj parnici iznosila 21.500,00 KM, da je apelantu dosuđen kao osnovan dio tužbenog zahtjeva u visini od 20.000, KM, tj. u procentu od 93%.
11. Protiv prvostepene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbu. Apelant je u svojoj žalbi između ostalog ukazao da je „prvostepeni sud prilikom odlučivanja o zakonskim zateznim kamatama na dosuđenu štetu cijenio odredbu člana 277. ZOO, ali ne i odredbu člana 186. ZOO iz koje proizlazi da obaveza naknade nematerijalne štete, kao i pravo na naknadu nematerijalne štete, nastaju u momentu nastanka štete“ .
12. Odlučujući o žalbi apelanta i tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 029501 09 Gž od 11. marta 2010. godine kojom je žalbu tužene djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete tako da je tužena obavezana da apelantu na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove s dosuđenog iznosa od 5.000,00 KM smanjio na iznos od 1.400,00 KM, te na ime naknade za pretrpljeni strah s dosuđenog iznosa od 4.000,00 smanjuje na iznos od 3.000,00 KM. Također, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi postupka s iznosa od 3.267,87 KM smanjuju na iznos od 2592,47 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu je potvrđena. Istovremeno je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da umanjenje životne aktivnosti, kao poseban oblik nematerijalne štete, obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima apelanta koja je ostvarivao, ili bi ih po redovnom toku stvari ostvarivao. Stoga, imajući u vidu da je apelantova životna aktivnost smanjena na 60%, da nije uopšte u stanju da obavlja teški fizički posao, saginjanje i duže hodanje, da dio svojih životnih aktivnosti obavlja uz pojačane napore, te da je postao invalid s 25 godina života, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pri odmjeravanju visine naknade ovog vida štete pravilno cijenio sve okolnosti propisane odredbom člana 200. stav 1. ZOO pri odmjeravanju visine naknade ovog vida štete. Međutim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud „precijenio sve okolnosti predmetnog povređivanja“, te apelantu na ime naknade nematerijalne štete po navedenom osnovu dosudio previsoke iznose. Stoga je Okružni sud, u skladu s odredbom člana 229. tačka 4. ZPP-a, prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio i apelantu dosudio iznose precizno navedene u izreci presude.
13. Zatim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene bolove zbog naruženosti, budući da je prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke predmetno ranjavanje kod apelanta imalo za posljedicu naruženost lakog stepena, te da ju apelant subjektivno doživljava kao malu nelagodnost. Stoga je Okružni sud zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi po ovom osnovu, te je prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.
14. Okružni sud je, vezano za odluku o troškovima postupka, naveo koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, te da oni ukupno iznose 2.592,47 KM. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 397. stav 2. ZPP-a propisano da će, kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a osnovni kriterij za odluku o troškovima postupka ishod postupka. Budući da je apelant u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a uspio u postupku sa 71,62%, Okružni sud je odluku prvostepenog suda o troškovima postupka preinačio u smislu odredbe člana 235. tačka 3. ZPP-a tako što je dosuđene troškove postupka s iznosa od 3.267,87 KM smanjio na iznos od 2.592,47 KM, koje je sud dosudio apelantu u skladu s postignutim uspjehom u parnici, s tim da mu je u cijelosti priznao troškove vještačenja s obzirom da je tužena osporila osnov i visinu apelantovog tužbenog zahtjeva, pa je bilo neophodno provesti dokaze vještačenjem vještaka medicinske struke. Također, Okružni sud je istakao da su apelantu troškovi postupka dosuđeni u skladu s opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika (član 396. stav 1. ZPP-a) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatra i da osporene odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak „trajao jedanaest godina“. Apelant ističe da su osporene odluke nezakonite, jer smatra da su sudovi prilikom utvrđivanja nematerijalne štete nesumnjivo morali imati u vidu da je apelant ranjavanje doživio u mlađim godinama (prvo ranjavanje u 25, a drugo u 26. godini života). Pored toga, apelant smatra da je imao pravo na satisfakciju po osnovu naruženosti jer je „izražena u ožiljnoj promjeni vanjske strane donjeg dijela lijeve natkoljenice i manjem ožiljku sa oteklinom u predjelu donjeg dijela desne ruke“, a to su nedostaci dostupni pogledu okoline. Apelant smatra da su mu i zakonske zatezne kamate primjenom odredbe člana 277. ZOO dosuđene nepravilno, jer je po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 186. ZOO iz koje proizlazi da obaveza naknade nematerijalne štete, kao i pravo na naknadu nematerijalne štete, nastaju u momentu nastanka štete. Također apelant smatra da su mu i troškovi postupka nepravilno dodijeljeni jer mu pripadaju svi troškovi navedeni u troškovniku njegovog punomoćnika od 5. novembra 2009. godine. Zbog navedenog, apelant smatra da je diskriminisan u postupku. Zato traži da mu Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM. Također, apelant traži da mu Ustavni sud prizna troškove sastava apelacije u iznosu od 702,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava na koja ukazuje u apelaciji.
17. Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Pravobranilaštvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. st. 1. 2.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 387. st. 1. 2.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 397. stav 2.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. st.1. i 2.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog bola ili strana (nematerijalna šteta) Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 200.
1.) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
2.) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 277. stav 1.
1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 029501 09 Gž od 11. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporene odluke nisu donesene ni u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
29. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeni pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose nematerijalne štete koja pripada apelantu i troškove postupka, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama, suprotno apelantovim navodima, cijenili činjenicu da je apelant „postao invalid s 25 godina života“, i da su dali jasno obrazloženje zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo na naknadu zbog naruženosti, pri čemu su svoje odluke temeljili na odredbama ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke pri čemu su prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete cijenili nalaza vještaka medicinske struke koji je utvrdio intenzitet i trajanje bola i straha koji je apelant pretrpio, kao i mišljenje da je kod apelanta predmetno ranjavanje imalo za posljedicu naruženost lakog stepena. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na dosuđenu naknade nematerijalne štete smatra neosnovanim.
32. Zatim, u vezi s apelantovim navodima koji se odnose na odluku o početku toka zatezne kamate, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u svojoj presudi dao jasno i precizno obrazloženje u vezi s primjenom odredbe člana 277. ZOO-a kada je naveo da je „na dosuđene iznose nematerijalne štete, kao i troškova postupka sud tužitelju (apelantu) dosudio zakonsku kamatu od dana presuđenja pa do konačne isplate, jer je tek danom presuđenja visina nematerijalne štete i troškova postupka utvrđena i dospjela za isplatu u smislu odredbe člana 277. ZOO-a“. Ustavni sud dalje navodi da je Okružni sud, rješavajući apelantovu žalbu i žalbu tužene, u suštini potvrdio prvostepenu presudu u pogledu zakonske zatezne kamate. Navedeno proizlazi iz dispozitiva drugostepene presude. Iako se Okružni sud u obrazloženju svoje presude nije očitovao na apelantove žalbene navode u odnosu na početak toka zateznih kamata, Ustavni sud primjećuje da odluka redovnih sudova (prvostepeni sud i drugostepeni koji je potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu) vezano za odluku o početku toka zatezne kamate shodno odredbama čl. 277. ZOO korespondira sa stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama donesenim povodom sličnih pravnih i činjeničnih pitanja (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine, AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine,i AP 1258/10 od 16. maja 2013. godine, stav 37, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja a ne od dana podnošenja tužbe. Time se pokazuju neosnovanim i apelantove tvrdnje da bi kamate trebale biti dosuđene od dana nastanka štete, odnosno, kako je precizirao u tužbenom zahtjevu, od dana ranjavanja. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode koji se odnose na odluku o početku toka zateznih kamata.
33. U odnosu na dosuđene troškove Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio koji su troškovi bili nužni za uspješno vođenje parnice, što je jasno i detaljno obrazložio u svojoj odluci primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZPP-a. Naime, Okružni sud je u smislu odredbe člana 386. ZPP-a apelantu dosudio troškove postupka u skladu s postignutim uspjehom u parnici. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, apelantu su dosuđeni troškovi i u skladu sa opredijeljenim zahtjevom apelantovog punomoćnika (član 396. stav 1. ZPP-a) i Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata. Stoga, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primjenjivali materijalne propise, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
35. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine.
a) Relativni principi
36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom 18. juna 1999. godine, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 11. marta 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je postupak ukupno trajao 10 godina i devet mjeseci i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila naknada nematerijalne štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
40. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud postupak po apelantovoj tužbi započeo tek nakon 10 godina od dana podnošenja tužbe te da je, nakon toga, postupak na obje sudske instance okončan za svega devet mjeseci. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je Osnovni sud bio punih 10 godina neaktivan u apelantovom predmetu, što taj sud i ne sporni u svom odgovoru na apelaciju pri tom ne dajući nikakav argumentiran razlog za svoje nepostupanje u predmetu koji nije naročito složen. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovanim.
Pravo na nediskriminaciju
43. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
45. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da apelant smatra da je diskriminisan zbog toga što mu je dosuđen manji iznos naknade za nematerijalnu štetu od onog koji je očekivao. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava te kako apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Naknada nematerijalne štete
46. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
47. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te posljedice postupka, kao i činjenicu da je apelacija podnesena nakon okončanja postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelanta. Ustavni sud također smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu visine dosuđene naknade za pretrpljenu štetu, u vezi s početkom toka zakonske zatezne kamate i u vezi s dosuđenim troškovima postupka, donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP-a.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete na dvije sudske instance trajao deset godina i devet mjeseci.
50. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
51. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić