Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3006/10 („UNITIC“ d.o.o.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3006/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3006/10, rješavajući apelaciju „UNITIC“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „UNITIC“ d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 023441 08 Pz od 20. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 0232441 01 Ps od 25. aprila 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „UNITIC“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Ferida Hadžimuratović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 023441 08 Pz od 20. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 0232441 01 Ps od 25. aprila 2008. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda je 6. aprila 2012. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od učesnika u postupku - tužitelja „SINIT INTERMAR“ – Italija (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 6. aprila 2012. godine također zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. maja 2012. godine, Kantonalni sud 23. aprila 2012. godine, a Vrhovni sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili 17. aprila 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćniku apelanata 26. septembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 0232441 01 Ps od 25. aprila 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezan je apelant da tužitelju na ime duga plati iznos od 837.879,82 KM s pripadajućim zakonskim kamatama na način utvrđen u dispozitivu prvostepene presude. Istom presudom obavezan je apelant da tužitelju na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 114.350,21 KM, a sve u roku od 30 dana. Odbijen je višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa s kamatama, do traženog iznosa duga od 1.258.225,50 KM.
7. Općinski sud je naveo da je tužitelj prvobitno 21. juna 2001. godine tužbom pokrenuo spor protiv „Alumine“ a.d. Skoplje, Makedonija (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta zbog duga u kojoj je naveo da je po osnovu Ugovoru o izvođenju građevinskih radova od 6. marta 2000. godine, Anexa Ugovora broj 1 od 6. marta 2000. godine i Anexa Ugovora broj 2 od 19. maja 2000. godine, kao i Ugovora o dodatnim radovima broj 1 od 6. novembra 2000. godine, kao izvođač radova u odnosu na prvotuženog i kao nominirani podizvođač u odnosu na apelanta kao drugotuženog, izveo građevinske radove na apelantovom projektu „Rekonstrukcija i sanacija poslovnog centra Unis Sarajevo“, u ukupnoj vrijednosti od 4.273.500,87 DM. Dalje se navodi da je u tužbi istaknuto da su tužitelj kao podizvođač i prvotužena zaključili poseban ugovor o izvođenju građevinskih radova 6. marta 2000. godine kojim su regulirali međusobna prava i obaveze. Općinski sud je nadalje naveo da je prvotužena tužitelju uredno isplatila ispostavljene privremene situacije broj 1, 2, 3, 4 i 5, dok je 6. privremenu situaciju isplatila djelimično, to jest dio od 540.000,00 KM, od kada je prvotužena prestala s plaćanjem svojih ugovornih obaveza, pa je tužitelj o tome obavijestio apelanta i tražio da mu apelant direktno plati navedene situacije a u skladu s članom 612. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, i pored više obraćanja ni apelant ni prvotužena nisu isplatili izvedene građevinske radovi. Općinski sud je naveo da se prvobitno Kantonalni sud, kao prvostepeni sud, svojim Rješenjem broj Ps -302/01 od 21. juna 2002. godine proglasio nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, ali da je Vrhovni sud Rješenjem Pž-230/02 od 29. januara 2003. godine djelimično uvažio žalbu tužitelja i rješenje ukinuo u odnosu na apelanta, a potvrdio rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na prvotuženu zbog apsolutne nenadležnosti, zbog čega je u daljem toku postupka parnični postupak vođen samo protiv apelanta.
8. Kako je naveo Općinski sud, među parničnim strankama je bio sporan osnov tužbe kao i visina tužbenog zahtjev. Općinski sud je naveo da je tužitelj na te okolnosti predložio brojne dokaze, među kojima i dokaze koji se odnose na blagovremenost upozorenja koje je tužitelj uputio apelantu, kao i dokaze koji se odnose na okolnost visine depozita. Sud je također istakao da je apelant, između ostalih dokaza, predložio i dokaze vezane za arbitražni postupak po zahtjevu tužitelja protiv prvotužene, kao i prijavu potraživanja tužitelja podnesenu u stečajnom postupku protiv tužene. Zatim je Općinski sud istako da je proveo predložene dokaze, s tim što je vezano za postupak arbitraže pribavio izvještaj od Međunarodnog suda za arbitražu o tome, da odluka kod tog organa u vezi potraživanja tužitelja nije donesena, kao i obavještenje Osnovnog suda II Skoplje da namirenje tužitelja od prvotužene u stečaju nije određeno. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da nije sporno među strankama da se tužitelj nije namirio u stečajnom postupku od prvotužene, što je potvrđeno i izvještajem Osnovnog suda Skoplje II-Stečajni odjel dopisom broj III ST. broj 404/07 (stari broj II.ST.900/03) od 10. decembra 2007. godine, niti po osnovu provedene arbitraže, što se vidi iz dopisa Međunarodnog suda za arbitražu od 12. novembra 2007. godine, niti je o zahtjevu tužitelja donesena bilo kakva odluka. Osim toga, arbitražni postupak je prekinut upravo zbog stečajnog postupka koji je pokrenut protiv glavnog izvođača - prvotužene. Ukupnom analizom i činjeničnog i pravnog stanja, a na osnovu provedenih dokaza kao i saslušanih svjedoka s glavne rasprave, Općinski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe člana
612. ZOO kojim tužitelj, kao podizvođač, može za naplatu potraživanja poslenika (u ovom slučaju prvotužene „Alumine“ kao glavnog izvođača) obratiti neposredno naručiocu radova (u konkretnom slučaju apelantu) i zahtijevati od njega da mu isplati ta potraživanja na teret novčanog potraživanja koju u tom času duguje posleniku, tj. glavnom izvođaču „Alumini“, ako su ta potraživanja priznata i to na teret svote koju u tom času duguje posleniku. Iz provedenih dokaza u toku glavne rasprave, Općinski sud je utvrdio da se tužitelj konačno pismom od 18. februara 2001. godine obratio apelantu za direktno plaćanje 7. i 8. privremene situacije i zadržanog iznosa retencije - iznosa za izvedene radove iz paketa II. Saslušani svjedoci ovakvu činjenicu nisu osporili, što znači da postoji nesporna bitna činjenica da se tužitelj obratio apelantu (kao naručiocu radova) za direktno plaćanje nesporno priznatih građevinskih radova iz 7. i 8. privremene situacije, jer to na relevantan način nije ni osporavano, kao cjelokupnog iznosa zadržane retencije za dobro obavljeni posao, te se vidi iz pismene potvrde od 22. februara 2001. godine. Kako je utvrdio Općinski sud tužitelj je, prema ugovorima i utvrđenoj metodologiji ispostavljenih privremenih situacija za sve priznate i obračunate radove, ispostavljao račune „Alumini“ kao glavnom izvođaču, a „Alumina“ je na osnovu tih privremenih situacija ispostavljala svoje privremene situacije apelantu. Sadržaj privremenih situacija je bio vezan za obračun i vrijednost izvedenih i prihvaćenih radova, koliki je iznos od priznatih radova zadržao investitor koji će biti isplaćen po isteku perioda od godinu dana od predaje izvedenih radova, te koji ostaje za plaćanje po ispostavljenoj situaciji. Općinski sud je uvažio apelantove navode da bi dvaput platio isti iznos, i to isplatom 7. i 8. privremene situacije, te je zbog toga tužitelj odbio isplatu novčanog iznosa od 390.832,22 KM od ispostavljenih situacija, ali je dosuđena naknada razlike koja nije plaćena, pogotovo jer sud nije imao potrebnih dokaza da je prema situaciji broj 7 plaćen izvjestan iznos od 529.414,55 KM, kao ranije izvršena plaćanja, jer je izvođač imao i druge podizvođače.
9. Općinski sud je cijenio provedene dokaze, nalaze vještaka građevinske i finansijske struke, te ih prihvatio kao objektivne i date u okviru postavljenih zadataka. Zatim, Općinski sud je cijenio i ostale provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je zaključio da ničim nisu doveli u pitanje djelimično usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva i djelimične dosuđene naknade, koja je obrazložena. Konačno, navodi se da je odluka o kamatama donesena u smislu člana 277. ZOO od dana podnošenja tužbe, kada je potraživanje dospjelo prema traženju tužitelja, s tim što dospjelost za zadržanu retenciju dospijeva godinu dana kasnije od traženog ili 15. januara 2002. godine, dok je odbijeno dosuđivanje kamata kao u opredijeljenom tužbenom zahtjevu s početkom 15. januara 2001. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 023441 08 Pz od 20. oktobra 2009. godine apelantova žalba je odbijena. Žalba tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u stavu I tako što je apelant obavezan isplatiti tužitelju na ime duga iznos od 1.228.712,04 KM s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na način bliže preciziran dispozitivom drugostepene presude. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj (kao podizvođač) izveo građevinske radove na projektu „Rekonstrukcija i sanacija poslovnog centra Unis Sarajevo“ - tuženog u ukupnoj vrijednosti od 4.273.500,87 DM. Tužitelju su redovno isplaćivane ispostavljene situacije br. 1, 2, 3, 4 i 5 i djelimično situacija 6, a situacije 7 i 8 tužitelju nisu plaćene već su plaćene prvotuženoj, iako se tužitelj obratio apelantu da mu isplati direktno iznose po situaciji 7 i 8, navodeći da mu prvotužena taj iznos nije platila. Tužitelj u žalbi, kako je zaključio Kantonalni sud, osnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 612. ZOO-a kada je odbio njegov tužbeni zahtjev koji iznos se odnosi na plaćeni iznos prvotuženoj po osnovu privremene situacije broj 7 od 230.779,19 KM, 6. marta 2001. godine, kao i za plaćeni iznos po privremenoj situaciji broj 8 od 160.053,03 KM 14. aprila 2001. godine, navodeći da bi to predstavljalo plaćanje dva puta istog iznosa po ispostavljenoj privremenoj situaciji 7 i 8 tužitelju i prvotuženoj. Međutim, kako navodi Kantonalni sud, članom 612. ZOO-a je propisano da „za naplatu svojih potraživanja od poslenika [u ovom slučaju „Alumine“] njegovi saradnici [u ovom slučaju „Sinit“] mogu se obratiti neposredno naručiocu [u ovom slučaju „Uniticu“] i zahtijevati od njega da im isplati ta potraživanja na teret te svote koju u tom času duguju posleniku [„Alumini“] ako su ta potraživanja priznata“. Navedeno je da se u konkretnom slučaju tužitelj - saradnik obratio apelantu - naručiocu pismom koji je apelant primio 22. februara 2001. godine za direktno plaćanje do tada ispostavljenih, priznatih a neplaćenih privremenih situacija br. 7 i 8, tražeći da apelant obustavi direktno plaćanje tih situacija glavnom izvođaču („Alumini“) i da plaćanje vrši tužitelju, a što je potvrđeno i pismenom koji je apelant uputio tužitelju 16. aprila 2001. godine, u kome stoji potvrda prvotuženoj da se tužitelj obratio apelantu 18. februara 2001. godine i da je iznos dugovanja prema dopisu iznosio 750.515,00 DEM. Kako su u momentu zahtjeva tužitelja kao podizvođača prema apelantu kao investitoru njegova potraživanja nesporna i likvidna jer, su plaćena neposredno glavnom izvođaču poslije zahtjeva podizvođača (tužitelja), to je Kantonalni sud žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na plaćanje dijela 7 i 8 privremene situacije koje su plaćene 6. marta 2001. godine (iznos od 230.779,19 KM) i 19. marta 2001. godine (iznos od 160.053,03 KM) i tužitelju dosudio ukupan iznos od 390.832,22 KM. Kantonalni sud je zaključio da su u cijelosti ispunjeni uslovi iz člana 612. ZOO-a i za ovaj dio tužbenog zahtjeva, zbog čega se princip pravičnosti u ovom konkretnom slučaju ne može primijeniti niti prihvatiti, jer je u suprotnosti sa zakonom i članom 612. ZOO-a. Stoga je Kantonalni sud preinačio odluku prvostepenog suda u tom dijelu imajući u vidu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Zatim, u vezi sa žalbenim navodima apelanta da je tužitelj svoje potraživanje prijavio u stečajnom postupku koji se vodi protiv prvotužene pred sudom u Skoplju, navedeno je da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke utvrdio da je nad prvotuženom pokrenut stečajni postupak ali da, po zahtjevu tužitelja, nije donesena bilo kakva odluka. Navedeno je da okolnost da je apelant, nakon dostave spisa tom sudu radi rješavanja o žalbi, dostavio podnesak u kome je naveo da je tužitelj prijavio svoja potraživanja u stečajnom postupku protiv prvotužene u Skoplju i da tužitelj može doći u situaciju da dva puta naplati svoja potraživanja, „ne mogu uticati na donošenje ove odluke već bi to moglo uticati na eventualni izvršni postupak u slučaju dva puta namirenja tužitelja po istom osnovu“. Na kraju je istaknuto da ostale žalbene navode tužitelja i apelanta Kantonalni sud nije prihvatio, pa su oni u cijelosti odbijeni kao neosnovani u skladu s članom 226. ZPP FBiH.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene tako što je apelant obavezan tužitelju isplatiti na ime duga iznos od 835.320,10 KM s pripadajućim zakonskim kamatama na način bliže određen revizionom presudom, kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 114.350,21 KM sve u roku od 30 dana po prijemu ove odluke. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je prvo ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi prema kojem je apelant zaključio s prvotuženom ugovor o sanaciji i rekonstrukciji poslovnog centra „Unis“ s dva aneksa, te da je nakon toga tužitelj kao podizvođač s prvotuženom zaključio poseban ugovor o izvođenju građevinskih radova kojim regulišu međusobna prava i obaveze, te je Vrhovni sud zatim ponovio činjenično utvrđenje vezano za sporna potraživanja - dio situacije 6, te situacije 7 i 8 kao i zadržani dio retencije.
13. Kako je Vrhovni sud zaključio, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili činjenično stanje iako su pogrešno obračunali ove iznose. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, plaćeni iznosi su tačno precizirani u nalazu vještaka finansijske i građevinske struke, a nije bilo razloga da se ne prihvate kao stručni i objektivni nalazi vještaka s mišljenjima i dodatnim očitovanjima po primjedbama stranaka. Vrhovni sud je naveo da se očigledno sadržina cijele revizije odnosi na tumačenje odredbe člana 612. ZOO uz tvrdnje apelanta da nisu bili ispunjeni uslovi iz ove odredbe ZOO i uz poseban naglasak da sud, kada se poziva na nalaz vještaka za finansijsko poslovanje, onda pogrešno obračunava plaćene iznose apelanta glavnom izvodaču (prvotuženoj „Alumini“) jer njihov zbir ne iznosi dosuđeni iznos od 1.228.712,04 KM kako to obračunava drugostepeni sud, pa je u tom dijelu Vrhovni sud i prihvatio apelantove revizione navode. Naime, istaknuto je da je Vrhovni sud u svojoj ranijoj odluci, a na koju se pozivaju oba nižestepena suda (Rev-939/04 od 7. marta 2005 godine), dao jasne upute šta treba utvrditi, i koje su to pravno relevantne činjenice odlučne za presuđenje. Pri tome, suprotno navodima revizije, Vrhovni sud naglašava da se upravo konkretna situacija i podvodi pod navedenu zakonsku odredbu iz člana 612. ZOO. Dalje se navodi da je nesporno utvrđeno, jer su u tom pravcu provedeni brojni dokazi, da tužitelju kao podizvodaču radova nisu plaćene ispostavljene privremene situacije br. 7 i 8, te zadržani depoziti od 10% u dosuđenoj visini (od svih ispostavljenih situacija što ukupno iznosi 444.487,92KM), a smisao tog depozita je objasnio vještak finansijske struke, te to objašnjenje, s obzirom da ga obrazlažu nižestepeni sudovi, prihvata i Vrhovni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda, odredba člana 612. ZOO-a je jasna i propisuje da za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu da se obrate neposredno naručiocu (investitoru) i da zahtijevaju od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku ako su ta potraživanja priznata. Kada je apelant kao investitor isplatio prvotuženoj navedene iznose po privremenim situacijama br. 7 i 8 onda, po ocjeni Vrhovnog suda, ta potraživanja jesu i nesporna i likvidna i ti iznosi koje je vještak finansijske struke na nesumnjiv način utvrdio predstavljaju osnovana potraživanja tužitelja prema odredbi člana 612. ZOO. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, u skladu s odredbom člana 612. u vezi s članom 630. ZOO, osnovan tužbeni zahtjev tužitelja do dosuđenog iznosa od 835.320,10 KM. Pri tome je navedeno da je, u skladu s članom 277. ZOO, odlučeno o zakonskim zateznim kamatama koje su dosuđene tužitelju od podnošenja tužbe, te da su troškovi postupka dosuđeni prema iznosu utvrđenom u prvostepenoj presudi, a odluka o njima je detaljno obrazložena, pa njihove razloge prihvata i Vrhovni sud. Konačno, kako su navodi revizije djelimično osnovani, to je u skladu s članom 250. stav 1. ZPP FBiH Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant smatra da su povrede ovih prava nastale zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, zbog čega je apelant primoran da dva puta plaća jedne te iste radove. Osim toga, da su tužitelju kao podizvođaču ova ista potraživanja pravosnažno priznata u stečajnom postupku nad glavnim izvođačem „Aluminom“ koji se vodi kod Osnovnog suda II u Skoplju, da je isplata priznatog potraživanja podizvođaču već u toku, te da mu je isplaćena prva tranša u visini od 12% priznatog potraživanja. Ovu činjenicu, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu smatrali relevantnom, pa su na taj način ne samo osudili apelanta da dva puta plati za iste radove, nego i omogućili tužitelju da dva puta naplati jednom urađene radove. Apelant navodi da je kao investitor plaćao glavnom izvođaču-prvotuženoj za izvršene radove po situacijama, koje mu je ispostavljao tužitelj. Na taj način je apelant prvotuženoj platio i sve radove koje je izveo tužitelj. Međutim, prvotužena je tužitelju kao svom podizvođaču platila dio izvedenih radova, ali mu je ostala dužna posljednje dvije ispostavljene situacije, kao i zadržanu retenciju, mada je sve to naplatila od apelanta kao investitora i naručioca radova. Tužitelj se obratio pismenim putem, uz napomenu kako mu je poznato da je te radove apelant platio prvotuženoj kao glavnom izvođaču. Međutim, kako je apelant radove već platio prvotuženoj, to ovom pismenom traženju tužitelja nije mogao udovoljiti, jer bi na taj način dva puta platio iste izvršene radove i to jednom prvotuženoj, što je već platio, i drugi put tužitelju. Apelant je predložio da se donese privremena mjera kojom će Ustavni sud zabraniti izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Ip 128718 10 Ip od 13. jula 2010. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po uloženoj apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično i fer suđenje i na imovinu.
17. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i smatra da pri donošenju odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i njegovo pravo imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi s navodima apelacije tuženog, Vrhovni sud ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke. Suprotno apelantovom stanovištu, Vrhovni sud smatra da pri donošenju pobijane odluke nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
19. Tužitelj također navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 29/78, 39/85 i «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 13/93 i 13/9, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11), relevantne odredbe glase: Član 277.
Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.
Član 600.
Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
Član 612.
Za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu se obratiti neposredno naručiocu i zahtjevati od njega da mu isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku, ako su ta potraživanja priznata.
Član 630.
(1)Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 24. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
28. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanje osnovanosti isplate duga, na koji je apelant obavezan prema tužitelju, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, zbog čega apelant smatra da je primoran da dva puta plaća jedne te iste građevinske radove. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno primijenio relevantne pozitivno-pravne propise (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Apelant osporava pozivanje redovnih sudova na član 612. ZOO kojim je predviđeno da se za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu obratiti neposredno naručiocu i zahtijevati od njega da mu isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku, ako su ta potraživanja priznata. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili ove apelantove navode i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali razloge zašto konkretnu pravnu situaciju treba riješiti upravo primjenom navedene odredbe, na kojoj je tužitelj i temeljio svoj tužbeni zahtjev, a data obrazloženja, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova u kontekstu zaključenih ugovora između prvotužene i tužitelja, te apelanta i tužitelja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i apelantove tvrdnje vezane za prijavu tužiteljevih potraživanja u stečajnom postupku koji se protiv prvotužene vodi pred Osnovnim sudom u Skoplju, te dali razloge zašto su ovi apelantovi navodi neosnovani, a Ustavni sud ni u tom dijelu ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
32. S obzirom na navedeno, a dovodeći u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, te imajući u vidu razloge na kojim su sva tri suda utemeljila svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja do dosuđenog iznosa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih presuda dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredbi ZOO kojim su regulisana pitanja dužničko-povjerilačkih odnosa iz osnova ugovora o djelu, odnosno ugovora o građenju. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak sa stanovišta navodno proizvoljne primjene prava tumačenjem sudova da se na sporni odnos može primijeniti zakonska odredba iz člana 612. ZOO. To tim prije jer i utvrđene činjenice i provedeni dokazi ukazuju da tužitelju kao podizvođaču radova nisu plaćene ispostavljene privremene situacije br. 7 i 8, te zadržani depoziti od 10% u dosuđenoj visini. Stoga u situaciji kad je nesporno da se tužitelj u smislu relevantne odredbe člana 612. ZOO obratio direktno apelantu 18. februara 2001. godine za naplatu svojih potraživanja koje je imao prema izvođaču radova („Alumina“ a.d. Skoplje), te kad je apelant nakon toga i pored ovog zahtjeva isplatio traženi iznos izvođaču radova, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 612. ZOO, kada je sud obavezao apelanta da plati navedene iznose tužitelju. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka utvrdili da su građevinski radovi iz privremene situacije 7 i 8 nesporno priznati, te da apelant ni u apelaciji ne tvrdi da ti radovi nisu izvršeni. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, te primjećuje da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, kao i da takvo obrazloženje iz osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
34. Apelant, također, smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu proizvoljnosti u primjeni prava u slučaju kada redovni sud na utvrđene činjenice primijeni pozitivne zakonske propise, a za šta su dali jasna, detaljna i logična obrazloženja.
36. Također, nema povrede niti prava na imovinu zaštićenog odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada se navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava s obzirom na već zaključeno u odnosu na pravo na pravično suđenje.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić