Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1709/10 (A. K.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivično djelo
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1709/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1709/10, rješavajući apelaciju Amera Kajmakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Kajmakovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 000550 09 Kž od 17. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 000550 08 K od 9.
oktobra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amer Kajmaković (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kaznenopopravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, kojeg zastupa Mladen Veseljak, advokat iz Zenice, podnio je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 000550 09 Kž od 17. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 000550 08 K od 9. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 23. marta 2011. godine, Vrhovni sud 31. marta 2011. godine, dok Tužilaštvo odgovor nije dostavilo.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 5. jula 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 000550 08 K od 9. oktobra 2009. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo – ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je 6. decembra 2008. godine, u vremenu između 17,00 i 17,30 sati, u Zenici, u ulici Armije BiH broj 20, fizički napao svoju majku Izetu Handukić (u daljnjem tekstu: oštećena) tako što ju je uhvatio rukama za vrat i stezao kako bi je zadavio, te nakon što je pala, uzeo cjepanicu i udario je više puta u predjelu glave i drugih dijelova tijela, kojom prilikom joj je nanio više povreda, a zatim oštricom makaza joj nanio 13 uboda u predjelu glave i vrata, usljed kojih povreda i iskrvavljenja je nastupila smrt oštećene. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine, te je određeno da mu se u kaznu dugotrajnog zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. januara 2009. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka, kao dokaze optužbe, saslušao svjedoke Dževada Šestića, Jozu Mandića, Antu Kikića, Samru Halilović, Lamiju Elmazović i Zuhru Jones, izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka, te u vezi s tim saslušao vještaka sudske medicine, vještaka neuropsihijatra, vještaka za DNK analizu, vještaka za biološke tragove i vještaka za daktiloskopske tragove, te izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu (zapisnik o uviđaju, zapisnik o pregledu i obdukciji leša, fotodokumentaciju itd.). Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je oštećena imala stalnih problema s apelantom, da je apelant znao da je namjeravala da proda stan u kojem je živjela, te da joj je govorio da je to njegov stan, zatim da je apelant konzumirao drogu i da je bio na izdržavanju kazne zatvora zbog droge, da je za sve to krivio svoju majku, te da joj je čak i prijetio kada je otišao na izdržavanje kazne zatvora. Također, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da apelant nije živio sa svojom majkom od 2006. godine, da u posljednjih mjesec i po dana nije dolazio u stan, ali da je imao ključ od njenog stana. Imajući u vidu da iz zapisnika o uviđaju i fotodokumentacije proizlazi da su vrata na stanu bila blindirana, bez oštećenja, što ukazuje da ih je otvorila oštećena ili neko ko je imao ključ, te budući da apelant nema alibi za kritični period, Kantonalni sud je naveo da iz svega toga proizlazi da je apelant kritične prilike bio u stanu oštećene. Kantonalni sud je naveo da ključni dokaz, na osnovu kojeg je taj sud donio odluku u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti, jeste pronađeni trag papilarnih linija srednjeg prsta desne ruke koji je pronađen na vanjskoj strani vrata kupatila. Naime, Kantonalni sud je naveo da je za pronađeni trag, na osnovu individualnih karakteristika spornog i nespornog traga, utvrđeno da je to otisak apelantovog srednjeg prsta desne ruke. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu daktiloskopskog vještačenja utvrđeno da se radi o svježem tragu starom pet do šest dana, što odgovara vremenu izvršenja predmetnog krivičnog djela. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da u stanu nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali na eventualno druge izvršioce. Kantonalni sud je naveo da je odbrana osporavala daktiloskopsko vještačenje, tvrdeći da vještačenje nije urađeno u skladu s pravilima struke. Međutim, Kantonalni sud je naveo da takvo osporavanje odbrane nije mogao prihvatiti, budući da branilac i apelant nisu stručne osobe, te istakao da su trebali, ako su već pristupili osporavanju nalaza i mišljenja vještaka Branke Marijanović, provesti daktiloskopsko vještačenje koje bi eventualno osporilo nalaz i mišljenje te vještakinje. Po mišljenju Kantonalnog suda, nalaz i mišljenje navedene vještakinje je urađen u skladu sa pravilima struke i vještine, te u skladu s drugim provedenim dokazima.
8. Nadalje, u pogledu vještačenja DNK analize koje je izvršio vještak Rijad Konjhodžić, Kantonalni sud je naveo da je i to vještačenje prihvatio kao stručno i uvjerljivo, a odbrana ga nije osporila drugom DNK analizom. Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizlazi da su primijećeni aleli na cjepanici kompatibilni s apelantovim profilom, kao i da prevelenca te kombinacije alela u populaciji Bosne i Hercegovine u slučajnom uzorku jeste 1/27,32 osobe, s tim da krvna srodnost izvora bioloških materijala može maskirati prisustvo alela jedne osobe biološkim materijalom druge osobe. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, dakle, DNK analiza pokazala određeni stepen vjerovatnoće da trag na cjepanici odgovara apelantu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da DNK analiza nije u potpunosti isključila apelanta kod pronađenog traga, već da je dala određenu vjerovatnoću da pronađeni trag odgovora apelantu i to u odnosu 1/27,32 osobe. Kantonalni sud je dalje naveo da je kao adekvatnu dokaznu građu prihvatio i mikrobiološko vještačenje koje je radila vještakinja Elmira Karahasanović jer je, po mišljenju tog suda, urađeno u skladu sa pravilima struke. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja navedene vještakinje proizlazi da je na predmetima koji su izuzeti prilikom pregleda apelantovog vozila, tj. na tragovima označenim kao 3A i 3B, kao i na svim dijelovima gornjeg dijela trenerke, utvrđeno prisustvo tragova krvi humanog porijekla koji pripadaju krvnoj grupi "A". U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz uzorka krvi oštećene proizlazi da je oštećena, u okviru ABO sistema, pripadala krvnoj grupi "A". Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine Zdenka Cihlarža proizlazi da su oštećenoj nanesene povrede pobliže opisane u izreci presude, te da je oštećena dok je još bila živa trpjela bolove u vremenskom periodu od najmanje 15 minuta do pola sata, te da je usljed nastalih povreda došlo do vanjskog iskrvavljenja, nakon čega je nastupila smrt oštećene. Također, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio uračunljiv. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je navedena vještačenja prihvatio kao relevantne dokaze, budući da su urađeni u skladu s pravilima struke, te da sud nije imao nijedan razlog da ne povjeruje u ta vještačenja.
9. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je svjedokinja Lamija Elmezović (koja je živjela s apelantom u tom periodu) izjavila da je apelant 6. decembra 2008. godine oko 16:00 sati otišao iz njihovog stana zajedno s Njonjom i Perom (čija imena i prezimena nisu utvrđena), te da se njoj javio tek u 20:30 sati. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da apelant za kritični period nema alibi, te da je stoga apelant, ukoliko je u tom periodu bio s navedenim licima, trebao ta lica predložiti za svjedoke. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantov branilac na glavnom pretresu održanom 17. juna 2009. godine ukazao na mogućnost predlaganja tih lica za svjedoke, ali da na glavnom pretresu održanom 4. septembra 2009. godine, kada su se izvodili dokazi odbrane, nije predložio njihovo saslušanje. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je apelantov branilac na glavnom pretresu, kao dokaze odbrane, predložio samo dva pisma koja je apelant navodno napisao kada je u pritvoru pokušao izvršiti samoubistvo, koja sud nije prihvatio, ocijenivši da nemaju nikakav značaj za konkretan predmet. Također, Kantonalni sud je ukazao da je apelantov branilac na glavnom pretresu predložio da se pribave materijali koji su bili na DNK vještačenju. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odbio taj prijedlog, s obzirom da je u cijelosti prihvatio DNK vještačenje vještaka Rijada Konjhodžića, koje je urađeno na osnovu tih materijala. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se odbrana može dokazno suprotstavljati vještačenju samo na osnovu onog vještačenja koje je uradila odbrana, odnosno koje je provedeno kao dokaz odbrane na glavnom pretresu. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da se apelant u postupku branio šutnjom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je jasno da je to njegovo pravo u skladu s domaćim zakonodavstvom, te u skladu s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da je logično očekivati da osoba koja je optužena za okrutno ubistvo svoje majke pruži odbranu, odnosno da aktivno učestvuje u otkrivanju izvršioca. Imajući u vidu provedene dokaze, Kantonalni sud je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U pogledu odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je zaključio da se svrha kažnjavanja može postići samo dugotrajnim zatvorom i to u izrečenom vremenskom trajanju.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 K 000550 09 Kž od 17. februara 2010. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim – ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH, uz primjenu odredaba člana 49. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da ga je 5. januara 2009. godine ispitao kantonalni tužilac u prisustvu branioca (koji je telefonom pozvan da prisustvuje ispitivanju), ali da mu je branilac postavljen rješenjem suda tek 9. januara 2009. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 59. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Vrhovni sud je ukazao da iz apelantovih žalbenih navoda proizlazi da je apelanta kao osumnjičenog ispitao kantonalni tužilac 5. januara 2009. godine u prisustvu branioca, te da je branilac prije ispitivanja obaviješten da je apelantu postavljen za branioca po službenoj dužnosti. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je advokat Mladen Veseljak za apelantovog branioca formalno postavljen rješenjem suda od 9. januara 2009. godine, nema takav karakter da bi značila da je apelant ispitan bez prisustva branioca, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Vrhovni sud je dalje naveo da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odustao od prethodno prihvaćenog prijedloga odbrane da vještak Rijad Konjhodžić dostavi sudu elektroferograme obavljene DNK analize spornih tragova. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika s glavnog pretresa od 6. oktobra 2009. godine, kao i iz obrazloženja prvostepene presude, proizlazi da je prvostepeni sud odustao od izvođenja tog dokaza, odnosno od pribavljanja elektroferograma obavljene DNK analize spornih tragova, zbog toga što je našao da pribavljanje tog dokaza nije potrebno za ocjenu vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka za DNK analizu Rijada Konjhodžića. S obzirom da je pravo suda da odbije izvođenje dokaza ukoliko smatra da izvođenje tog dokaza nije potrebno u smislu odredaba člana 278. stav 2. ZKP FBiH, da je prvostepeni sud za takvu svoju odluku dao razloge, te kako iz žalbenih navoda proizlazi da odbrana na glavnom pretresu nije prigovarala nalazu i mišljenju navedenog vještaka, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi prava na odbranu.
12. Zatim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka time što je prihvatio prijedlog kantonalnog tužioca da se u dokaze uvrsti zapisnik o ispitivanju apelanta u istrazi, koji je na glavnom pretresu pročitao, a zatim donio rješenje da taj zapisnik neće biti uvršten u dokaznu građu (jer ispitivanje apelanta kao osumnjičenog u istrazi nije obavljeno u skladu s odredbama člana 288. stav 3. ZKP FBiH), te da je sadržaj zapisnika ostavio vidan uticaj na konačnu odluku suda kroz višekratno spočitavanje nedostatka alibija apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da ta presuda nije zasnovana na navedenom zapisniku o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog u istrazi, kao i da je vidljivo da se prvostepeni sud bavio time da li apelant ima alibi u odnosu na vrijeme u kojem je djelo učinjeno s obzirom na sadržinu ostalih dokaza provedenih na glavnom pretresu. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud apelantovu odluku da se brani šutnjom tumačio na apelantovu štetu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su neprimjereni navodi prvostepenog suda o tome "da je logično očekivati da osoba koja je optužena za okrutno ubistvo svoje majke pruži odbranu". Međutim, Vrhovni sud je naveo da je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da se prvostepeni sud jasno odredio prema apelantovoj odluci da se brani šutnjom, ističući da je to apelantovo pravo u skladu s domaćim krivičnim zakonodavstvom, te u skladu s Evropskom konvencijom. S obzirom na to, te budući da je prvostepeni sud ukazao na spomenuti stav o "logičnosti odbrane" nakon što je već dao potpune i određene razloge o apelantovoj krivici, zasnovane na ocjeni provedenih dokaza, a ne na okolnosti da se apelant branio šutnjom, Vrhovni sud je naveo da je sasvim jasno da prvostepena presuda nije bila rezultat tumačenja apelantove odbrane šutnjom na njegovu štetu.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi istakao da su svjedoci Jozo Mandić i Ante Kikić izjavili da nisu čuli da je oštećena, dok je vikala i zapomagala, spominjala ime napadača, dok je svjedok Zuhra Jones (sestra oštećene) izjavila da joj je jedna komšinica rekla da je čula oštećenu kada je u vrijeme napada vikala "nemoj sine, nemoj, ja sam te rodila", a da je prvostepeni sud prihvatio sva tri iskaza kao vjerodostojna, iako su iskazi u suštini različiti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da su svjedoci Jozo Mandić i Ante Kikić izjavili da oštećena nije za vrijeme napada spominjala ime ili njen odnos prema napadaču, pri čemu je svjedok Jozo Mandić iskazivao o sopstvenim zapažanjima, a svjedok Ante Kikić o zapažanjima njegove supruge i kćerke, ne isključuje, sama po sebi, vjerodostojnost iskaza svjedoka Zuhre Jones o tome šta joj je rekla neka komšinica. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nema dokaza da je imao ključ od majčinog stana, budući da je svjedok Dževad Šestić na glavnom pretresu, na upit kantonalnog tužioca, izjavio da je apelant imao ključ od stana svoje majke, tj. oštećene.
14. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da rezultati DNK analize ukazuju da tragovi koji su pronađeni na cjepanici, kojom je povrijeđena oštećena, pripadaju apelantu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su potpuno neosnovani takvi žalbeni navodi, budući da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da prvostepeni sud nije naveo da trag koji je pronađen na cjepanici pripada apelantu, već da DNK analiza tog traga nije u potpunosti isključila apelanta kao osobu od koje taj trag potiče. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka Rijada Konjhodžića proizlazi da je na tragu "257kriB" utvrđeno prisustvo jednog hromozoma X, ali ne i prisustvo drugog hromozoma (X ili Y), tako da nije bilo moguće utvrditi da li se radi o ženskoj ili muškoj osobi. S obzirom da nije utvrđeno prisustvo drugog hromozoma, Vrhovni sud je naveo da se, suprotno apelantovim navodima, ne može tvrditi da nalaz vještaka Rijada Konjhodžića isključuje mogućnost da je taj trag pripadao osobi muškog spola. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se, zbog nemogućnosti utvrđivanja drugog hromozoma na tom tragu ne može tvrditi da trag pripada ženskoj ili muškoj osobi, a slijedom toga, dakle, ni tvrditi da trag ne pripada muškoj osobi. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tragovi krvi, koji su pronađeni u apelantovom vozilu, pripadaju oštećenoj. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da prvostepeni sud, na osnovu obavljenog vještačenja bioloških tragova, nije zaključio da trag krvi, koji je pronađen u apelantovom vozilu, pripada oštećenoj. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se prvostepeni sud u svojim zaključcima kretao u okvirima onog što proizlazi iz nalaza i mišljenja o vještačenju bioloških tragova, a to je da su apelantovom vozilu, kao i na pojedinim predmetima koji su pronađeni u vozilu, utvrđeni tragovi krvi koji pripadaju osobi s krvnom grupom "A", te da je oštećena, također, pripadala krugu osoba koje imaju krvnu grupu "A". Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi istakao da je u pisanom nalazu vještaka Branke Marijanović i Harisa Babića navedeno da sporni trag koji je pronađen na vratima kupatila, koji je identifikovan kao otisak apelantovog srednjeg prsta desne ruke, najvjerovatnije nije stariji od 10 dana, a da je zatim vještakinja Branka Marijanović na glavnom pretresu izjavila da taj trag najvjerovatnije nije stariji od pet, šest dana. S obzirom da je u pisanom nalazu navedeno da trag najvjerovatnije nije stariji od 10 dana, te da se u taj vremenski okvir uklapa i izjava vještakinje, koju je dala na glavnom pretresu, da trag najvjerovatnije nije stariji od pet, šest dana, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je navod vještakinje s glavnog pretresa u suprotnosti s navodom iz pisanog nalaza i mišljenja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su se vještaci u svom nalazu i mišljenju, a vještakinja Branka Marijanović i na glavnom pretresu, sasvim određeno izjasnili zbog čega su se odlučili za obavljanje eksperimenata kako bi utvrdili starost traga i na koji način su obavljeni, te da su, pri tome, korišteni podloga i uvjeti koji odgovaraju onima koji su postojali u stanu oštećene, kao i da su čitav proces rada opisali, fotodokumentirali i tu dokumentaciju priložili uz nalaz i mišljenje. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da apelantove paušalne tvrdnje ne mogu dovesti u pitanje pravilnost ocjene prvostepenog suda o pouzdanosti nalaza i mišljenja vještaka koji su izvršili daktiloskopsko vještačenje. Konačno, ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prestrogo cijenio otežavajuće okolnosti za apelanta, zbog čega je Vrhovni sud, imajući u vidu i to da je apelant otac dvoje maloljetne djece, preinačio prvostepenu odluku u odluci o kazni na način kao je to navedeno u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu u formalnom i materijalnom smislu, te da mu je povrijeđeno pravo da se brani šutnjom. U vezi s tim, apelant navodi da ga je 5. januara 2009. godine ispitao kantonalni tužilac, u prisustvu advokata Mladena Veseljaka, koji tada nije bio njegov branilac, budući da mu je za branioca po službenoj dužnosti postavljen tek rješenjem Kantonalnog suda od 9. januara 2009. godine. S obzirom da advokat Mladen Veseljak 5. januara 2009. godine (kada je obavljeno ispitivanje apelanta) nije imao svojstvo izabranog branioca ni branioca po službenoj dužnosti, slijedi da je apelant prilikom prvog ispitivanja dao iskaz bez prisustva branioca, a što je suprotno odredbama člana 59. ZKP FBiH. Apelant dalje navodi da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog odbrane i naložio vještaku za DNK analizu da dostavi elektroferograme, ali da je nakon toga, budući da vještak nije postupio po nalogu suda, odbio prijedlog odbrane za pribavljanje i izvođenja tog dokaza, bez preduzimanja bilo kakvih mjera prema vještaku. S obzirom da prvostepeni sud nije pribavio elektroferograme, a ni drugostepeni od kojeg je to odbrana zatražila u žalbi protiv prvostepene presude, apelant navodi da su ga time onemogućili redovni sudovi da jedinim objektivnim dokazom provjeri osnovanost nalaza i mišljenja vještaka za DNK analizu, što je svakako bilo od neposrednog interesa za njegovu odbranu. Apelant dalje navodi da je u istražnom postupku iznio svoju odbranu, ali da je nakon toga odlučio da se na glavnom pretresu brani šutnjom. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud u toku glavnog pretresa prihvatio da se apelantova izjava, koja je data u istrazi, unese u dokaznu građu, te izveo taj dokaz, a zatim na narednom ročištu odbio taj prijedlog. Međutim, apelant navodi da je sve to učinjeno tako da je stvorilo štetu po njegove interese. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud apelantov način odbrane tumačio na njegovu štetu, te da je drugostepeni sud, iako je ukazao da je takvo postupanje prvostepenog suda neprimjereno, odbio prihvatiti da je odnos prvostepenog suda prema odabranom načinu odbrane imao za posljedicu štetu po apelantove interese.
16. Zatim, apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, te da je prekršen princip in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da redovni sudovi nisu brižljivo ocijenili provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, niti su sumnju u pogledu postojanja određenih činjenica riješili na način koji je povoljniji za apelanta. U vezi s tim, apelant navodi da navodni ključ od predmetnog stana nikada nije pronađen, dakle, da ničim nije dokazano da je on imao ključ od stana u vrijeme kritičnog događaja, te da je u tom slučaju trebalo uz primjenu principa in dubio pro reo zaključiti da apelant nije imao ključ od stana oštećene. Apelant dalje navodi da su vještaci koji su izvršili daktiloskopsko vještačenje u svom nalazu naveli da sporni trag najvjerovatnije nije stariji od 10 dana, dok je Branka Marijanović, bez prisustva drugog vještaka, na glavnom pretresu izjavila da taj trag najvjerovatnije nije stariji od pet, šest dana. Apelant navodi da, dakle, daktiloskopsko vještačenje nije završeno tvrdnjom već pretpostavkom iskazanom riječju "najvjerovatnije". U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi na osnovu iznesenih pretpostavki zaključili da je taj otisak nastao u stanu oštećene baš na dan njene smrti. Apelant dalje navodi da su sudovi najveće kršenje principa in dubio pro reo učinili prilikom ocjene nalaza i mišljenja vještaka za DNK analizu, kao i prilikom ocjene nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove. Naime, imajući u vidu sadržaj navedenih nalaza i mišljenja, apelant smatra da su sudovi sumnje koje proizlaze iz tih nalaza riješili suprotno principu in dubio pro reo, na apelantovu štetu. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud vjerovao iskazima svjedoka Joze Mandića i Ante Kikića, s jedne strane, i iskazu svjedoka Zuhre Jones, s druge strane, te da se u vezi s tim postavlja pitanje kako sud može istovremeno vjerovati iskazima koji su suprotni.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je krivični postupak protiv apelanta vođen u skladu sa zakonom, te da je odluka o krivcu i kazni donesena donesena nakon izvedenih dokaza i njihove brižljive i savjesne ocjene, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi o navodnim povredama pojedinih aspekata prava na pravično suđenje bili predmet ocjene tog suda u mjeri u kojoj su bili sadržani u apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, te da je taj sud u svojoj presudi dao određene i potpune razloge zbog kojih je našao da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji daje svoju ocjenu dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka, te da u stvari traži od Ustavnog suda da izvrši sopstvenu ocjenu dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka, kao i pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostepenog i drugostepenog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio na stav Ustavnog suda da zadatak tog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već da je zadatak redovnih sudova da ocjene dokaze koje su izveli. Vrhovni sud je ukazao da su redovni sudovi u konkretnom slučaju obavili taj svoj zadatak, te da se njihova ocjena izvedenih dokaza i primjena prava ne može smatrati proizvoljnom.
18. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja osporene presude tog suda nije bilo kršenja apelantovih prava.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6. stav 3.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 59. stav 1.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja […] ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 000550 09 Kž od 17. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne rasplaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
27. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud podsjeća da opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 2. i stava 3. tač. c. i d. razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
29. Apelant, najprije, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da ga je 5. januara 2009. godine ispitao kantonalni tužilac, u prisustvu advokata Mladena Veseljaka, ali da mu je taj advokat postavljen za branioca po službenoj dužnosti tek rješenjem Kantonalnog suda od 9. januara 2009. godine, što, po apelantovom mišljenju, znači da je prilikom prvog ispitivanja dao iskaz bez prisustva branioca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da okolnost da je advokat Mladen Veseljak za apelantovog branioca formalno postavljen rješenjem Kantonalnog suda od 9. januara 2009. godine nema takav karakter da bi značila da je apelant ispitan bez prisustva branioca. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti ovih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, s obzirom da je nesporno da je advokat Mladen Veseljak bio prisutan prilikom apelantovog prvog ispitivanja, Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje. Također, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo da se brani šutnjom, budući da je prvostepeni sud prvobitno uvrstio u dokaznu građu njegovu izjavu koju je dao u istrazi, te da je prvostepeni sud odabrani način odbrane tumačio na njegovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 6. stav 3. ZKP FBiH propisano, između ostalog, da optuženi nije dužan da iznosi svoju odbranu. Ustavni sud ukazuje da je to pravo optuženog jedan od najznačajnijih elemenata prava na odbranu, a njegov ratio se nalazi u pravu optuženog protiv samoinkriminacije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da iz činjeničnog stanja predmeta jasno proizlazi da osporene odluke redovnih sudova nisu zasnovane na zapisniku o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog u istrazi, o čemu se detaljno i jasno izjasnio i Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, koji se odnose na postupanje prvostepenog suda povodom njegove izjave koju je dao u istrazi, ne dovode u pitanje poštovanje apelantovog prava na odbranu u postupku, te da su stoga potpuno neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud apelantov način odbrane tumačio na njegovu štetu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao dataljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 3. tačka c) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
30. Apelant dalje tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su sudovi odbili njegov prijedlog za pribavljanje elektroferograma obavljene DNK analize spornih tragova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane za pribavljanje elektroferograma obavljene DNK analize spornih tragova, o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio odlučujući o apelantovim žalbenim navodima iznesenim u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 3. tačka d. u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
31. Zatim, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu brižljivo ocijenili provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, niti su sumnju u pogledu postojanja određenih činjenica riješili na način koji je povoljniji za apelanta, te da su na taj način povrijedili njegovo pravo na pretpostavku nevinosti, te prekršili princip in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
32. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
33. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 6. stav 2. Evropske konvencije, sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Po mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke, izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka, te u vezi s tim saslušao vještake sudske medicine, vještaka neuropsihijatra, vještaka za DNK analizu, vještaka za biološke tragove i vještaka za daktiloskopske tragove, te izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu (zapisnik o uviđaju, zapisnik o pregledu i obdukciji leša, fotodokumentaciju itd.). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaze i mišljenja vještakā optužbe, kao i iskaze vještakā koji su saslušani na glavnom pretresu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da ne nalazi proizvoljnost u pogledu ocjene iskaza svjedoka koje je saslušao prvostepeni sud, budući da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u tom pogledu dao detaljno i jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
35. Imajući u vidu da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, sve provedene dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, ne ostavljajući bilo kakvu sumnju u tom pogledu, tako da nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tač. c. i d. stava 3. navedenog člana.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić