Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2467/10 („Hit-Hod Kompani“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2467/10

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2467/10, rješavajući apelaciju „Hit-Hod Kompani“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hit-Hod Kompani“ d.o.o. Laktaši, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 739 od 25. marta 2010.

godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pž-08- 000 117 od 26. februara 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Hit-Hod Kompani“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa Slobodan Stanišić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev- 09-000 739 od 25. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-08-000 117 od 26. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Osnovnog suda u Banjoj Luci i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske, zatraženo je 16. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. juna, a Okružni sud 28. juna 2011. godine. Umjesto Osnovnog suda u Banjoj Luci, odgovor je 12. jula 2011. godine dostavio Okružni privredni sud u Banjoj Luci koji je kao nadležni sud preuzeo predmet koji je povod apelacije. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor 30. juna 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su poslani apelantovom punomoćniku 2. septembra 2011. godine na adresu naznačenu u apelaciji, ali prema podacima u spisu dostava nije uspjela.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelantu je, na osnovu rješenja Carinarnice Banja Luka (u daljnjem tekstu: Carinarnica) od 17. septembra 1997. godine, odobreno otvaranje i držanje slobodne carinske prodavnice na aerodromu Mahovljani, ali ta prodavnica nije nikada otpočela s radom. Naime, apelantu je sredinom marta 1998. godine oduzeta roba prijavljena za carinjenje, pa je ta roba, nakon neuspješne licitacije, ustupljena Republičkoj direkciji za robne rezerve radi prodaje. Aktom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) od 6. maja 1998. godine poništeno je rješenje o odobravanju otvaranja radnje. Međutim, ovo rješenje tužene je poništeno Presudom Vrhovnog suda broj U-204/98 od 11. septembra 1998. godine, a Presudom Vrhovnog suda broj Uvl-40/98 od 21. maja 1999. godine poništen je akt o oduzimanju robe. Apelant je tužbom tražio naknadu stvarne štete i izgubljene dobiti zbog nezakonitih akata tužene.

7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-91/02 od 24. septembra 2002. godine, apelantu je na ime pretrpljene štete dosuđen ukupan iznos od 5.606.879,20 KM s kamatama i troškovima postupka. Presudom Okružnog suda broj Pž- 297/02 od 14. maja 2003. godine, djelimično je ukinuta prvostepena presuda u dijelu u kom je odlučeno o naknadi štete preko iznosa od 2.241.195,00 KM (438.325,00 KM na ime stvarne štete i 1.802.870,00 KM na ime izmakle dobiti), koji je po ocjeni Okružnog suda pravilno utvrđen, dok je u preostalom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je „cijenu dijela oduzete robe umjesto [apelanta] prodavcu isplatila Banjalučka banka AD Banja Luka, i to u iznosu od 649.100,00 DM, te na ime kamata i penala tj. izmakle koristi iznos od 95.300,00 DM“, pa da je trebalo utvrditi da li se radi eventualno o preuzimanju duga ili pristupanju dugu u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dok se to ne raspravi, kako je naveo Okružni sud, „preuranjeno je odlučivati o tome da li iznos štete treba umanjiti za iznos koji je tužena platila“ banci. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da od dosuđenog iznosa stvarne štete treba da se oduzme sporni iznos od 649.100,00 KM, a od dosuđenog iznosa izmakle dobiti iznos od 95.300,00 KM, pa je donio odluku kako je to već navedeno. Dakle, predmet ponovnog postupka bila je visina štete preko iznosa koji je pravosnažno dosuđen navedenom odlukom Okružnog suda.

8. Nakon ponovnog postupka, Presudom Osnovnog suda broj Ps-91/02 od 4. avgusta 2006. godine, obavezana je tužena da isplati apelantu iznos od 3.365.684,20 KM na ime naknade materijalne štete, sa kamatama i troškovima postupka kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Osnovni sud je, odlučujući o visini štete, zaključio da je tužena dužna da naknadi apelantu štetu u visini koju je utvrdio vještak finansijske struke koji je ostao kod ranije datog nalaza i mišljenja, kojem stranke nisu prigovarale. Dalje, sud je utvrdio da je bankarskom garancijom broj 305/98, Banjalučka banka AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banjalučka banka), garantovala da će platiti apelantovu obavezu po ugovoru od 5. februara 1998. godine (o nabavci robe) za iznos od 649.100,00 KM, ukoliko apelant ne ispuni svoju obavezu iz tog ugovora. Dalje, sud je utvrdio i da je rješenjem Vlade tužene od 28. novembra 1998. godine odobreno da se, na teret budžeta tužene, isplati iznos od 744.400,00 KM u korist Banjalučke banke na ime pokrića blokiranih sredstava te banke po navedenoj garanciji. U taj iznos uračunata su sredstva u iznosu od 649.000,00 KM po garanciji i 95.300,00 KM na ime penala i zateznih kamata.

9. Osnovni sud je dalje naveo da je, nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog čega sud nije mogao da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze koje je naložio Okružni sud kada je predmet vratio na ponovno odlučivanje, kao što su podaci od aerodroma o broju letova i broju putnika, niti dokumentaciju od Banjalučke banke u vezi s bankarskom garancijom i naplatom iznosa od 744.400,00 KM iz budžeta tužene. Sud je obrazložio da u smislu odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranke u postupku imaju obavezu da iznesu sve činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev. Iz dokaza koje je izvela tužena, kako je naveo Osnovni sud, nije moglo da se na pouzdan način zaključi da su ispunjeni uslovi iz člana 446 stav 1 ZOO koji propisuje preuzimanje duga, niti da se radi o preuzimanju ispunjenja iz člana 453 ZOO. Dalje, Osnovni sud je zaključio da na osnovu odredbe člana 154 stav 1 ZOO proizilazi odgovornost tužene za nastalu štetu, pa je po osnovi odredbe člana 185 ZOO obavezao tuženu da naknadi apelantu štetu i u preostalom dijelu od 3.365.684,20, od čega je na ime stvarne štete dosuđen iznos od 649.100,00 KM, a 2.716.584,00 KM na ime izgubljene dobiti, kako je to utvrđeno nalazom vještaka finansijske struke.

10. Okružni sud je, odlučujući o žalbi protiv prvostepene odluke, otvorio raspravu pred drugostepenim vijećem radi izvođenja već izvedenih dokaza i otklanjanja utvrđenih povreda parničnog postupka. Na osnovu toga, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Pž-08- 000 117 od 26. februara 2009. godine, djelimično uvažio žalbu tužene, pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je dosuđeni iznos naknade štete smanjio s iznosa od 3.365.684,20 KM na iznos od 95.300,00 KM. Okružni sud je zaključio da je žalba osnovano dovela u sumnju zaključak prvostepenog suda u odnosu na iznos stvarne štete i iznos izgubljene zarade, izuzev iznosa od 95.300,00 KM na ime isplaćenih penala i kamata. Naime, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u pogledu isplate iznosa od 649,100,00 KM „ne radi o institutima obligacionog prava koji dovode do promjene dužnika“. Međutim, Okružni sud je naveo da to nema uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva koji se raspravlja po pravilima obligacionog prava koja se odnose na naknadu štete, a ne prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Zbog toga, kako je sud obrazložio, pitanje prava svojine na robi nema značaja za konkretni spor, već bi značaja imao samo u međusobnom odnosu kupca (apelanta) i prodavca te robe. Obrazlažući dalje, Okružni sud je naveo da je pravni osnov iz kog nastaje obaveza tužene – šteta kao izvor obligacije, a da šteta predstavlja „umanjenje nečije imovine do koje je došlo zbog nepovoljnog rezultata dejstva protivpravne radnje tužene“. Pri tome se pojam štete odnosi na stvarnu štetu izraženu u vrijednosti oduzetih stvari, dok je izgubljena dobit sprečavanje povećanja apelatnove imovine koje se sa sigurnošću očekivalo.

11. Okružni sud je dalje naveo da je nesporno da je „robu platio tuženi, da roba nikada nije bila u posjedu [apelanta] ni u njegovoj faktičkoj vlasti“, zbog čega „oduzimanjem robe, [apelant] nije pretrpio stvarnu štetu ali je pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti jer je izostao očekivani prihod od njene prodaje“. Dalje, sud je naveo da je svrha naknade „popravljanje štete“, zbog čega nije osnovan apelantov zahtjev, zato što „oduzimanjem robe koju faktički nije ni imao, te kako je nije ni platio, [apelant] nije oštećen, odnosno štetu nije pretrpio. Naknada štete treba da bude ekvivalent štete, a ako [apelant] nije imao izdatak za navedenu robu, onda je neosnovano i uspostavljanje novčanog ekvivalenta koji predstavlja vrijednost oduzete robe“. Dalje, Okružni sud je naveo da je izgubljena dobit „onemogućavanje, po redovnom toku stvari, očekivanog postizanja neke materijalne koristi (zarade) koju bi tužitelj postigao da nije bilo štetne radnje i to očekivanje mora biti realno, objektivno, izvjesno, odnosno vjerovatno“. Okružni sud je u vezi s tim zaključio da nalaz vještaka i njegova procjena „data pod idealnim uslovima poslovanja, ne daje potreban stepen vjerovatnoće za zaključak da se dobit, navedena u nalazu, realno mogla ostvariti“.

12. Ovakav zaključak, kako je dalje naveo Okružni sud, potvrđuje i činjenica da apelant, „nije obezbijedio ni jedan dokaz o poslovanju carinske prodavnice za to vrijeme (iz kojeg bi se na objektivan način mogao utvrditi promet robe ili zarada, makar i za samo jedan mjesec), što bi bilo logično jer je znao da se vodi spor upravo zbog naknade izgubljene dobiti“, a da je kao stranka u postupku bio dužan da obezbijedi dokaze iz kojih bi se „sa manjim ili većim stepenom vjerovatnoće mogla utvrditi realno očekivana dobit“. Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je za dvije godine rada u carinskoj prodavnici mogao realno da ostvariti neto zaradu u ukupnom iznosu od 4.419.454,00 KM, odnosno u preostalom iznosu od 2.716.584,20 (što je bio predmet odlučivanja nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje) „i to bez ikakvih umanjenja na ime troškova poslovanja i da se radi zaista o apstraktnim postavkama vještaka“. Takođe, sud je ukazao i na to da se primjenom carinskog zakona, koji ograničava vrijeme zadržavanja robe u skladištu na period od 60 dana, „dnevno moralo prodati 720 šteka cigareta i 100 litara alkohola [...] i da je prolaznost putnika trebala da bude 240 dnevno kao bi se održala takva dinamika prodaje robe“. Stoga u tom dijelu Okružni sud nije prihvatio nalaz vještaka kao objektivan, a naročito imajući u vidu da u pogledu prolaznosti putnika nisu pribavljeni podaci od aerodroma, već je vještak procjenu zasnovao na izjavama „zainteresovanih lica (zakonskog zastupnika i radnice koja je bila zaposlena kod [apelanta])“. Dalje, Okružni sud je naveo da s obzirom da je ranijom presudom tog suda od 14. maja 2003. godine naknada štete „utvrđena na bazi nesporne prolaznosti od 100 putnika dnevno“ u apelantovoj prodavnici na aerodromu u Mahovljanima, što iznosi 42% u odnosu na ukupnu prolaznost od 240 putnika prema apelantovim navodima, visina izgubljene koristi u ovom procentu u odnosu na visinu koju je utvrdio vještak (4.519.454,00 KM) iznosi 1.898.170,00 KM. Kako je apelantu pravosnažnom presudom već dosuđen iznos od 1.802.870,00 KM na ime izmakle dobiti, Okružni sud je zaključio da apelant ima pravo na razliku između ova dva iznosa, odnosno na iznos od 95.300,00 KM.

13. Vrhovni sud je, Presudom broj 118-0-Rev-09-000 739 od 25. marta 2010. godine, odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, apelant vlasnik robe na osnovu ugovora o međunarodnoj prodaji robe zato što se radi „o pokretnim stvarima na kojima se pravo svojine na osnovu pravnog posla [...] stiče predajom stvari u posjed sticaocu, a predaja se smatra izvršenom i prenošenjem isprava (ovdje međunarodnih ugovora i jedinstvenih carinskih isprava) na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari (član 34 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima [...]“. Međutim, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, apelant nije pretrpio stvarnu štetu, ali ne iz razloga navedenih u drugostepenoj odluci, nego zato što apelant, neplaćanjem predmetne robe, nije imao izdatak po tom osnovu. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, robu je umjesto apelanta, prema bankovnoj garanciji, trebalo da plati Banjalučka banka kao apelantov garant, a iz stanja u spisu proizilazi da je iznos od 649.100,00 KM na ime robe platila tužena banci. Ova činjenica, da apelant nije platio robu u navedenom iznosu, upućuje na zaključak da kod apelanta nije došlo do umanjenja njegove imovine po tom osnovu i u tom iznosu. Okolnost da je apelant bio obveznik plaćanja robe prodavcu od kog je robu kupio nije, prema mišljenju Vrhovnog suda, od značaja za utvrđenje postojanja štete, „jer obaveza naknade štete po osnovu umanjenja u imovini oštećenog nastaje kada oštećeni učini izdatak plaćanjem ugovorene cijene robe“.

14. Što se tiče naknade za izgubljenu dobit, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je vještak procjenu štete po ovom osnovu izračunao „pod 'idealnim' uslovima poslovanja i da takva procjena ne daje potreban stepen vjerovatnoće za zaključak da se dobit u tom iznosu u konkretnom slučaju, realno mogla očekivati“, naročito zato što se visina izmakle dobiti „određuje na osnovu novčane vrijednosti dobitka koji bi oštećeni osnovano ostvario prema svom uobičajenom načinu poslovanja da nije bilo štetne radnje štetnika“. Vrhovni sud je naveo da se vještak nije bavio ovim elementima uobičajenog načina apelantovog poslovanja, nego je pošao od pretpostavke o dnevnoj prolaznosti od 240 putnika u apelantovoj carinskoj prodavnici. Kako je dalje naveo Vrhovni sud, vještačenje je dokazno sredstvo čiju dokaznu snagu cijeni sud po slobodnoj ocjeni, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, pa sud nije vezan mišljenjem vještaka i neće prihvatiti nalaz ako smatra da nije zasnovan „na pravilima logičnog zaključivanja i iskustva“. Imajući sve ovo u vidu, Vrhovni sud je zaključio da Okružni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužitelja kada nije prihvatio visinu izgubljene dobiti u iznosu u kojem je to vještak utvrdio na osnovu svoje procjene u „idealnim uslovima“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, i u tom smislu navodi da je neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda da on nije pretrpio stvarnu štetu zato što neplaćanjem robe prodavcu nije imao stvarni izdatak po tom osnovu. Apelant navodi da je Vrhovni sud i sam utvrdio da je apelant vlasnik robe koja mu je nezakonito oduzeta. Stoga je, kako apelant dalje navodi, oduzimanjem robe čije ugovorena kupoprodajna cijena iznosi 649.100,00 KM od apelanta kao vlasnika, njegova imovina umanjena za navedeni iznos, čime je za njega nastupila šteta. Apelant smatra da je bez ikakvog značaja za odlučivanje bilo raspravljanje pitanja da li je apelant ili neko drugi platio spornu robu, jer je osnov za njegovo potraživanje vanugovorna odgovornost tužene. S obzirom da je ranije već pravosnažno utvrđeno da je oduzimanje robe bilo nezakonito, bitno je, prema apelantovom mišljenju, bilo da se prosudi da li je roba u momentu njenog nezakonitog oduzimanja bila apelantovo vlasništvo, odnosno da li je predstavljala njegovu imovinu i da li je ta imovina umanjena za vrijednost oduzete robe.

b) Odgovori na apelaciju

16. Sudovi i Pravobranilaštvo su u svojim odgovorima osporili apelacione navode zato što smatraju da osporenim presudama tih sudova nisu prekršena apelantova prava, istakavši da ostaju u cijelosti kod stavova iznesenih u tim presudama.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. […] Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. […] Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. […] (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. […] Član 446.

(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. […] Član 453.

(1) Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu.

(2) On odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

(3) Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo prema njemu.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 739 od 25. marta 2010. godine. Ovu presudu apelant je primio 11. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda.

22. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

k) Pravo na imovinu.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije ili pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili koje su sve relevantne propise primijenili i zašto, da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ne mogu da se prihvate apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Takođe, apelant i u apelaciji ustrajava na tvrdnjama o tome da sudovi nisu vodili računa o tome da je on bio vlasnik oduzete robe, mada su sudovi u osporenim odlukama detaljno i jasno obrazložili zbog čega ta okolnost nije odlučujuća za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari u kojoj su relevantne odredbe ZOO koje regulišu pitanje naknade štete. Sudovi su identične apelantove navode raspravili odlučujući o pravnim lijekovima za koje su nadležni, a o svojim zaključcima su dali odgovarajuća obrazloženja.

29. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje ili na imovinu, već je samo nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što su ovi navodi apelanata zasnovani isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama i načinom na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a osporene odluke sadrže obrazloženja koja ne mogu da se smatraju proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.

31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2467/10 („Hit-Hod Kompani“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio