Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3642/10 (A. I.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3642/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3642/10, rješavajući apelaciju Adile Islamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adile Islamović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009231 10 Gž od 17. augusta 2010. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adila Islamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupaju Kemal Ganić i Mehmed Vranac, advokati iz Visokog, podnijela je 23. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 009231 10 Gž od 17. augusta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i „Brovisa“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. oktobra, a tuženi 5. novembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelanticinim opunomoćenicima 9. novembra 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je, prema navodima iz tužbe, bila zaposlena kod tuženog na određeno vrijeme, i to od 1. augusta 2008. godine do 28. februara 2009. godine. U decembru 2008. godine pretrpjela je povredu na radu zbog čega je od 30. decembra 2008. godine bila na bolovanju. Tuženi je, kako je istakla u tužbi, za vrijeme dok je bila na bolovanju, donio rješenje 28. februara 2009. godine prema kojem joj je prestao radni odnos.
7. Apelantica je tužbom koju je podnijela Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog zahtijevala da se po provedenom postupku utvrdi nezakonitost otkaza, da se vrati na posao i da joj se isplate sva novčana potraživanja iz radnog odnosa.
8. Općinski sud je Presudom broj 41 0 P 009231 09 P od 20. maja 2010. godine utvrdio da je Odluka tuženog broj 110/09 od 28. februara 2009. godine nezakonita, obavezao tuženog da apelanticu vrati na posao (na poslove koje je radila ili druge odgovarajuće) i da joj uspostavi radnopravni status od nezakonitog prestanka radnog odnosa pa dalje. U pogledu novčanih potraživanja, tuženi je ovom presudom obavezan da apelantici isplati ukupno 4.770,54 KM (na ime naknade plaća, regresa za 2009. godinu i toplog obroka) u pojedinačnim iznosima kako je bliže navedeno u izreci presude. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za isplatu regresa za 2008. godinu.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je tuženi osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva zbog toga što je apelantici istekom ugovora o radu prestao radni odnos, budući da je bila zaposlena na određeno vrijeme. Osim toga, tuženi je naveo da je apelantica u više navrata koristila bolovanje (u oktobru, novembru i, konačno, decembru 2008. godine) i da je za sve to vrijeme od tuženog primala plaću, da novozaposleni radnici u kakvom statusu je i apelantica imaju samo pravo na plaće i doprinose na plaće, a ne i za ishranu, tako da je njeno novčano potraživanje neosnovano.
10. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio nesporne činjenice: da je apelantica bila zaposlenica kod tuženog na određeno vrijeme od 1. augusta 2008. godine do 28. februara 2009. godine i da joj je radni odnos prestao odlukom tuženog o prestanku ugovora o radu 28. februara 2009. godine. Također je nesporno utvrđeno da je apelantica, zbog povrede tokom obavljanja rada 15. decembra 2008. godine (povreda zgloba lijeve ruke), bila na bolovanju od 30. decembra 2008. godine. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u ocjenu radne sposobnosti apelantice izdate od JU DZ Visoko 30. decembra 2008. godine utvrđeno da je apelantica bila na bolovanju „od 30. decembra 2008. godine do 21. marta 2009. godine“. S tim u vezi, ocijenjeno je da odluka tuženog nije zakonita, jer je apelantici radni odnos prestao dok je bila na bolovanju zbog povrede na radu, što je u suprotnosti sa odredbama čl. 64. i 65. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR). S obzirom na utvrđenje da je odluka o otkazu nezakonita, Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, ocijenio da je osnovan, te je u odnosu na visinu postavljenog zahtjeva proveden dokaz vještačenjem vještaka ekonomske struke. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio iznose plaća, toplog obroka i regresa, a Općinski sud je, ocjenjujući da je nalaz objektivan i stručan, primjenom odredaba čl. 7, 8. i 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), zaključio da apelantici pripada razlika plaće za period od prestanka radnog odnosa pa do 31. januara 2010. godine (kako je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev). Osim toga, apelantici, prema ocjeni prvostepenog suda, pripada novčani iznos na ime toplog obroka (od augusta do decembra 2008. godine), jer je u tom periodu nesporno radila a to pravo joj pripada i prema odredbi člana 17. Kolektivnog ugovora, bez obzira na to što je tuženi svojom odlukom propisao da novozaposlenim radnicima pripada samo osnovna plaća u toku rada. Visinu ovog novčanog potraživanja vještak je sačinio shodno šihtnoj knjizi tuženog na temelju koje je utvrđeno da je apelantica u ovom periodu radila. U odnosu na potraživanje regresa, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da je koristila godišnji odmor u toku 2008. godine, pa joj regres za tu godinu ne pripada. Apelantica, također, kako je dalje navedeno, godišnji odmor nije koristila ni tokom 2009. godine, ali kako je prethodno utvrđeno da joj je radni odnos nezakonito otkazan, prema mišljenju suda, pripada joj regres u visini koju je vještak obračunao.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 41 0 P 009231 10 Gž od 17. augusta 2010. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi nesporna činjenica da je apelantica sa tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 1. augusta 2008. godine do 28. februara 2009. godine. Iz činjenica, dalje, proizlazi da je tuženi utvrdio prestanak ugovora o radu apelantici zbog isteka vremena na koji je zaključen 28. februara 2009. godine. Osim toga, potvrđeni su navodi prvostepenog suda prema kojima se, u smislu odredaba čl. 64. i 65. ZOR-a, zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu koji je pretrpio povredu na radu, niti ona može štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da su u odredbi člana 86. ZOR-a propisani načini prestanka ugovora o radu, a u stavu 1. tačka 5. iste odredbe je propisano da ugovor o radu prestaje zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla. Zatim je citirana odredba člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a u kojoj je propisano da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je zaključen. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelanticin zahtjev, budući da joj tuženi nije dao otkaz dok se nalazila na bolovanju zbog povrede na radu, već je svojom odlukom koja ima deklaratoran karakter utvrdio prestanak radnog odnosa zbog proteka vremena ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme. Zbog toga se ne mogu prihvatiti razlozi iz prvostepene presude, pa je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se apelanticin tužbeni zahtjev odbija u cijelosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica u apelaciji ukazuje da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelantica obrazlaže činjenicom da je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude odbio i njen zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade na ime ishrane u toku radnog vremena-toplog obroka za mjesece u kojima je nesporno radila (august-decembar 2008. godine). Pri tome Kantonalni sud uopće ne navodi da je razmatrao ovaj dio žalbe tuženog, niti da je o njemu odlučivao, a nije naveo ni razloge zbog kojih je ovaj dio prvostepene presude eventualno neodrživ. Kantonalni sud je, naime, u obrazloženju presude naveo isključivo razloge koji se tiču zakonitosti otkaza. Apelantica smatra da joj je pravo na isplatu toplog obroka zagarantirano odredbom člana 17. Kolektivnog ugovora, a jasne razloge je u tom pravcu iznio prvostepeni sud koji je njen tužbeni zahtjev usvojio. Smatra da je drugostepeni sud napravio „previd“ u smislu preinačavanja i ovog dijela prvostepene presude, ne dajući apsolutno nikakve razloge zbog kojih smatra i ovaj dio zahtjeva neosnovanim, pa je predložila da se apelacija usvoji i drugostepena presuda u ovom dijelu vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neosnovana, da je apelantici ugovor o radu na određeno vrijeme prestao istekom vremena na koji je zaključen, a ne zbog otkaza poslodavca.
14. Tuženi je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana, da apelantici ugovor o radu nije otkazan nezakonito, već zbog isteka vremena na koji je zaključen. U pogledu navoda apelacije koji se tiču toplog obroka, tuženi je naveo da je svojom odlukom za novozaposlene radnike regulirao da imaju pravo na osnovnu plaću, ali ne i pravo na topli obrok.
V. Relevantni propisi
15. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.
Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 009231 10 Gž od 17. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica ukazuje da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. U konkretnom slučaju postupak je vođen radi utvrđenja nezakonitosti otkaza i isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Apelantica smatra da je odluka Kantonalnog suda nezakonita, jer je u postupku donošenja odluke o žalbi tuženog taj sud napravio „previd“ odbivši je i za dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu toplog obroka u periodu u kojem je nesporno radila, ne obrazlažući uopće da je razmatran ovaj dio žalbe tuženog. S tim u vezi je istakla da su u osporenoj presudi navedeni razlozi koji se tiču otkaza ugovora o radu u kom pogledu je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, smatrajući da je otkaz bio zakonit, ali da u obrazloženju nisu navedeni razlozi koji su taj sud opredijelili da preinači (odbije) dio zahtjeva koji se tiče naknade za ishranu (topli obrok).
23. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je prvostepenom presudom apelantici, između ostalog, dosuđena naknada na ime toplog obroka za period od augusta do decembra 2008. godine i da je u obrazloženju presude utvrđena nesporna činjenica da je apelantica u ovom periodu radila, te da je vještak izvršio obračun naknade za topli obrok prema šihtnoj listi koju je kao dokaz ponudio tuženi. Dalje je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da tuženi negira isplatu ovog potraživanja apelantici, jer je tako regulirao vlastitom odlukom iz jula 2008. godine, kojom je propisano da novozaposleni radnici imaju samo pravo na osnovnu plaću. Usvajajući apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu, prvostepeni sud je istakao da bez obzira na sadržaj prethodne odluke tuženog apelantici pripada pravo na isplatu toplog obroka prema odredbi člana 17. Kolektivnog ugovora zbog čega je njen zahtjev u prvostepenom postupku usvojen.
26. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je tuženi protiv prvostepene presude izjavio žalbu zbog svih razloga propisanih zakonom – pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj je opširno izložio razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kako u pogledu otkaza, tako i u pogledu drugog dijela apelanticinog zahtjeva koji se tiče novčanih potraživanja. Tuženi je, između ostalog, posebno ukazao na neosnovanost zahtjeva za isplatu toplog obroka za sporni period u kom je apelantica radila, ukazujući na vlastitu odluku kojom je to pitanje regulirano. Međutim, Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude, potvrđujući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, nije naveo niti jedan razlog, niti je obrazložio zbog kojih razloga smatra da apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan. Naime, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi u svojoj presudi kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, naveo samo razloge koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu apelanticinog statusa kod tuženog, konkretno zakonitosti otkaza, ne navodeći nijedan razlog koji se tiče eventualne neosnovanosti njenog novčanog potraživanja. Naime, pri nespornoj činjenici da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na određeno vrijeme u periodu od 1. augusta 2008. godine do 28. februara 2009. godine i nespornoj činjenici da je u periodu od augusta do decembra 2008. godine dolazila na posao, dakle, ostvarivala prava koja joj iz tog odnosa pripadaju i svoj zahtjev, između ostalog, opredijelila za isplatu toplog obroka za ovaj period, Kantonalni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno principu da sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i da mora imati obrazloženje, u konkretnom slučaju propustio navesti jasne i nedvosmislene razloge koji su ga opredijelili da odbije i dio apelanticinog zahtjeva koji se tiče isplate toplog obroka. Naime, ovo pravo je regulirano odredbama Kolektivnog ugovora na čiju je neprimjenjivost u apelanticinom slučaju ukazao tuženi u svojoj žalbi protiv prvostepene presude (a taj navod je istican i tokom prvostepenog postupka), a Kantonalni sud na ovaj žalbeni navod, koji je za apelanticu od suštinske važnosti, nije odgovorio, niti je u obrazloženju presude naveo razlog zbog kojeg smatra da je neosnovan, pa s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud propustom da navede jasne i precizne razloge koji su taj sud opredijelili da preinačenjem prvostepene presude odbije i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčano potraživanje (topli obrok) za period u kojem je nesporno radila prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, propustio da dovoljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu neosnovanosti apelanticinog novčanog potraživanja, ne navodeći nijedan razlog zbog kojeg smatra da je pravo na isplatu toplog obroka apelantici neosnovano u periodu u kojem je radila, a koje je regulirano odredbama Kolektivnog ugovora.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić