Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3411/10 („Senabil“ d.o.o. Saajevo)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Ništavost
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3411/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3411/10, rješavajući apelaciju “Senabila“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Senabila“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Senabil“ d.o.o. Saajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. augusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio postupak izvršenja pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3411/10 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Narcisa Džumhura, kao učesnika u postupku, zatraženo je 23. augusta 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. augusta 2010. godine, a Kantonalni sud i Općinski sud 25. augusta 2010. godine. Narcis Džumhur nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 28. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Općinski sud je Presudom broj P-2486/02-B od 27. decembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio Ugovor o ustupanju poslovnog udjela i osnivačkog uloga od 5. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen između apelanta kao primaoca udjela, s jedne strane, i Narcisa Džumhura (u daljnjem tekstu: tuženi) kao ustupioca udjela, s druge strane, i obavezao tuženog da apelantu vrati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2000. godine uz naknadu troškova postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je apelant svoju tužbu utemeljio na institutu stjecanja bez osnova, da je sa tuženim bio osnivač i suvlasnik Društva CPU Sarajevo (u daljnjem tekstu: Društvo) u kojem je tuženi imao upisan kapital u stvarima i novcu u iznosu od 200.481,00 KM, što je u odnosu na ukupni vlasnički kapital iznosilo 5,50% vlasništva. Na zahtjev tuženog za istupanje iz Društva Upravni odbor i ostali osnivači su dali saglasnost, nakon čega je tuženi cijeli poslovni udio u osnovnoj glavnici Društva i cijeli osnivački ulog po osnovu Ugovora ustupio apelantu uz naknadu od 40.000,00 KM. Nakon toga je, prilikom kontrole poslovanja, konstatirano da je pogrešno utvrđena vrijednost Društva, što je potvrdio detaljan revizorski izvještaj revizorske kuće «Revik», po osnovu čijeg izvještaja je utvrđeno da je visina vlasničkog kapitala bila nerealna i prikazana kao vlasništvo pojedinca, a ne Društva. Istaknuto je da apelant smatra da mu za isplaćeni novac od 40.000,00 KM nije predat ugovoreni iznos vlasničkog udjela, jer on i ne postoji, pa da je u konkretnoj situaciji došlo do stjecanja bez osnova u korist tuženog iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženi je osporio apelantov tužbeni zahtjev, navodeći da je Ugovor (o ustupanju suvlasničkog udjela) zaključen uz saglasnost ostalih osnivača i da je apelant u momentu zaključenja Ugovora znao šta ugovara i šta plaća. Dalje, tuženi je potvrdio da je primio iznos od 40.000,00 KM na ime izvršenja Ugovora. Ukazao je na odredbe čl. 47, 52. i 104. ZOO, budući da je svoju obavezu iz Ugovora izvršio i negirao je mogućnost da apelantu vrati novac koji je primio, zbog nemogućnosti da apelant njemu vrati ustupljeni poslovni udio jer je istupanje upisano u sudski registar.
9. Općinski sud je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza, utvrdio da je Ugovor čije je poništenje apelant zatražio protivan prinudnom propisu izraženom kroz član 47. ZOO. Naime, kako je dalje obrazloženo, kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. U konkretnoj pravnoj stvari Općinski sud je utvrdio da je predmet obaveze neodrediv i u svemu protivan dobrim poslovnim običajima, što je kao osnov ništavosti propisano u odredbi člana 103. ZOO. S obzirom na to da je, prema odredbi člana 104. ZOO, propisano da u slučaju ništavosti, svaka ugovorna strana vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu vrati 40.000,00 KM, jer taj iznos među strankama nije ni bio sporan.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-002643 od 21. aprila 2008. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezne kamate teku od 22. maja 2000. godine (umjesto od 5. maja 2000. godine) do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku i pravilnost zaključka da je Ugovor, s obzirom na predmet obaveze, protivan prinudnom propisu iz odredbe člana 47. ZOO, što ga čini ništavim. Zbog utvrđene ništavosti Ugovora, tuženi je obavezan iznos stečene naknade vratiti apelantu (jer je stečena bez osnova) s kamatom počev od dana stjecanja, dakle, uplate iznosa od 40.000,00 KM a to je 22, a ne 5. maj 2000. godine, kako je utvrđeno prvostepenom presudom.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine kojom je reviziju usvojio i preinačio obje nižestepene presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan uz obavezu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu, utvrdio da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant tužbu zasnovao na činjeničnim tvrdnjama da su on i tuženi osnivači i suvlasnici Društva CPU u kojem je tuženi imao upisan kapital u stvarima i novcu u iznosu od 200.481,00 KM, što je u odnosu na ukupni vlasnički kapital iznosilo 5,50% vlasništva. Na zahtjev tuženog za istupanje iz Društva Upravni odbor i ostali osnivači su dali saglasnost, nakon čega je tuženi cijeli poslovni udio u osnovnoj glavnici Društva i cijeli osnivački ulog po osnovu Ugovora ustupio apelantu uz naknadu od 40.000,00 KM. Nakon toga je, prilikom kontrole poslovanja Federalne policije, Ministarstva finansija i revizorske kuće „Revik“, konstatirano da je pogrešno utvrđena vrijednost Društva, pa je utvrđeno da je visina vlasničkog kapitala bila nerealna. Navedeno je da je, s tim u vezi, prvostepeni sud, čiji je stav potvrdio drugostepeni sud, izveo zaključak da je predmet obaveze određen Ugovorom u vrijeme njegovog zaključenja neodrediv i protivan dobrim poslovnim običajima, čime je ostvaren osnov ništavosti sadržan u odredbama čl. 103. i 47. ZOO, što je navedene sudove opredijelilo da usvoje tužbeni zahtjev za poništenje Ugovora, a s tim u vezi uspostave obavezu tuženog da apelantu vrati primljeni iznos od 40.000,00 KM.
12. Prema ocjeni revizijskog suda, pravno rezoniranje nižestepenih sudova nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava važećim u vrijeme nastanka spornog odnosa zaključenjem Ugovora. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom zatražio poništenje Ugovora i kao posljedicu toga da mu tuženi vrati ono što je po osnovu Ugovora primio. Apelantovo pravo da zahtijeva poništenje rušljivog ugovora prestalo je, kako je naveo Vrhovni sud, istekom tri godine od dana zaključenja Ugovora. Subjektivni rok je propisan u odredbi člana 117. stav 1. ZOO i teče od dana saznanja za razlog rušljivosti a prestaje istekom jedne godine, u okviru objektivnog roka od tri godine. Dakle, pravo da se zahtijeva poništenje rušljivog ugovora u svakom slučaju zastarijeva u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora. Dosljedno navedenom, kako je istakao Vrhovni sud, apelant je podnošenjem tužbe od 12. novembra 2002. godine za vraćanje iznosa od 40.000,00 KM bez istaknutog zahtjeva za poništenje Ugovora zaključenog 5. maja 2000. godine (što je učinio tek na pripremnom ročištu od 7. juna 2004. godine) zahtijevao poništenje rušljivog ugovora po isteku roka od tri godine, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za poništenje sa svim posljedicama poništenja, pa time i vraćanja primljenog iznosa, neosnovan. Dalje je Vrhovni sud istakao da podnošenjem tužbe radi vraćanja stečenog bez osnova 12. novembra 2002. godine, bez tužbenog zahtjeva za poništenje Ugovora, apelant nije prekinuo tok prekluzije zahtjeva za poništenje ugovora, jer takvo pravno djejstvo ima tek isticanje zahtjeva za poništenje koje je učinjeno na ročištu 7. juna 2004. godine, dakle, po proteku prekluzivnog roka od tri godine od dana zaključenog Ugovora. Ugovor je zaključen 5. maja 2000. godine, pa je 5. maj 2003. godine bio posljednji dan za isticanje zahtjeva za poništenje rušljivog ugovora. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da predmetni Ugovor nije ništav.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava na njegovu štetu, jer je u toku trajanja postupka jasno utvrđeno da je u vrijeme zaključenja Ugovora kapital tuženog bio nerealno prikazan, da je apelant platio iznos od 40.000,00 KM a zauzvrat nije dobio ništa, da apelant nije znao, niti je mogao znati da je u zabludi u pogledu visine kapitala koja je nerealno prikazana, odnosno da taj kapital nije ni postojao, te da se tuženi na takav način, bez osnova, obogatio, što Ugovor čini ništavim. Prvostepeni i drugostepeni sud su upravo na temelju iznesenih činjenica usvojili apelantov tužbeni zahtjev, imajući u vidu da predmet ugovora ne postoji i Ugovor poništili. Međutim, Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešnom primjenom materijalnog prava na apelantovu štetu preinačio je drugostepenu presudu i utvrdio da Ugovor nije ništav, što je u suprotnosti sa odredbama ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima navedenim u presudi koja je u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantovi navodi neosnovani.
15. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima iz obrazloženja presude.
16. Općinski sud je, također, naveo da u cijelosti ostaje pri razlogu svoje presude.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Kakav mora biti predmet obaveze Član 46.
1. Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
2. Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora Član 112. stav 1.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Prestanak prava Član 117.
(1)Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovor prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2)To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 9. augusta 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda ukazujući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
26. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i relevantne odredbe ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nakon analize obje nižestepene presude, izveo zaključak da pravno rezonovanje prvostepenog i drugostepenog suda nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava, dakle odredbama ZOO. Vrhovni sud je pritom posebno naglasio važnost vremena nastanka spornog odnosa između apelanta i tuženog, a taj odnos je, kako iz nespornih činjenica proizlazi, nastao 5. maja 2000. godine, zaključenjem ugovora čije je poništenje apelant u postupku zatražio. Stoga je Vrhovni sud, sagledavajući sporni odnos sa aspekta vremenskog važenja pravne norme, konstatirao da je apelant sudsku zaštitu za rješenje nastalog spornog odnosa zatražio 12. novembra 2002. godine, podnošenjem tužbe protiv tuženog, temeljeći svoj tužbeni zahtjev na institutu stjecanja bez osnova na način da mu tuženi vrati iznos koji je bez osnova primio. Apelant je, kako dalje proizlazi, tužbeni zahtjev kojim je zatražio poništenje spornog Ugovora zaključenog 5. maja 2000. godine istakao tek na ročištu od 7. juna 2004. godine. Dovodeći u vezu ova dva zahtjeva, prvog koji je istaknut u tužbi (vraćanje stečenog bez osnova) i drugog koji je istaknut tokom parničnog postupka (poništenje ugovora), Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za poništenje ugovora podnesen po proteku prekluzivnog roka koji je propisan odredbom člana 117. ZOO, čime je apelant izgubio pravo zahtijevati poništenje ugovora, pa je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Naime, navedenom odredbom je propisan objektivni rok od tri godine i subjektivni unutar ovog roka od godine dana u kojem ugovorna strana ima pravo zahtijevati poništenje ugovora, a taj datum je, kako je zaključio Vrhovni sud, bio 5. maj 2003. godine, jer je sporni Ugovor zaključen 5. maja 2000. godine.
27. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da je apelant u smislu relevantnih odredaba ZOO (član 117) izgubio pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelant tužbu za poništenje ugovora podnio po proteku prekluzivnih rokova iz člana 117. ZOO, čijim se propuštanjem gubi pravo isticati takav zahtjev, a Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasno i detaljno obrazloženje koje nije proizvoljno i u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić