Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3777/10 (Z. R.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3777/10

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3777/10, rješavajući apelaciju Zibke Rustemović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zibke Rustemović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003477 09 Gž od 24. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda Živinice - Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 P 08 000004 P od 6. marta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zibka Rustemović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnijela je 1. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003477 09 Gž od 24. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 P 08 000004 P od 6. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), koji zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, zatraženo je 25. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2012. godine a Općinski sud 23. novembra 2012. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelanticinom opunomoćeniku 1. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu navela da joj tuženi kao zaposlenici Općinskog suda za prekršaje u Kladnju nije isplatio dio naknade na ime korištenja godišnjeg odmora i naknade toplog obroka u ukupnom iznosu od 3.197,08 KM, koji joj pripada prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U tužbi je navela da je tokom 2005. i 2006. godine ostvarila pravo i iskoristila godišnji odmor i da joj je tuženi, shodno svojim odlukama, isplatio regres za 2005. godinu u visini od 300,00 KM i u 2006. godini u visini od 500,00 KM, te da joj, prema odredbi člana 32. Granskog kolektivnog ugovora, pripada razlika regresa i toplog obroka kako je opredijelila u tužbenom zahtjevu. Tuženi je u cijelosti osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i istakao je prigovor neblagovremenosti tužbe iz člana 103. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR) i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

7. Općinski sud je Presudom broj 33 1 P 08 000004 P od 6. marta 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, djelomično usvojio apelanticinin tužbeni zahtjev obavezavši tuženog da apelantici na ime manje isplaćene naknade za topli obrok za period od 1. aprila do 1. septembra 2005. godine isplati iznos od 232,44 KM i na ime manje isplaćenog regresa za godišnji odmor u 2005. godini iznos od 895,71 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2008. godine do isplate. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na manje isplaćenu razliku naknade za topli obrok u periodu od 9. septembra 2005. godine do novembra 2006. godine i na manje isplaćeni regres u 2006. godini je odbijen kao neosnovan.

8. Usvajajući djelomično apelanticin tužbeni zahtjev, Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan, budući da su sudovi organi sudske vlasti u Kantonu koji ih osniva i ukida svojim zakonom i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu. S tim u vezi je navedeno da tuženi, dakle Općinski sud, nema svoj poseban budžet ili svoj prihod, već se sredstava obsiguravaju kroz budžet kantona, pa je tuženi pasivno legitimiran u konkretnom sporu. U pogledu neosnovanosti prigovora neblagovremenosti tužbe, a s tim u vezi zastare potraživanja, Općinski sud je naveo odredbu iz člana 106. ZOR-a kojom je propisano da apsolutna zastarjelost potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Navedeno je da je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, Uredbi Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća i odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Tuženi smatra da nema mjesta primjeni Granskog kolektivnog ugovora, jer je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji se primjenjuje na sve zaposlene a kojim je regulirano pitanje naknade toplog obroka i regresa.

9. S tim u vezi, Općinski sud je u pogledu usvajajućeg dijela apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike regresa za 2005. godinu i toplog obroka za period od 1. aprila do 8. septembra 2005. godine zaključio da je osnovan prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora. S druge strane, ocijenjeno je da preostali dio zahtjeva (topli obrok za period od 9. septembra 2005. do 30. novembra 2006. godine i dio naknade regresa za 2006. godine) nije osnovan, jer je 17. augusta 2005. godine stupio na snagu Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Tim zakonom je (član 2) propisano da će se na radnopravni status svih zaposlenih u organima državne službe primjenjivati ZOR i drugi propisi o radu i kolektivni ugovori osim pitanja koja su regulirana ovim zakonom. Prema odredbi člana 45. stav 1. tog zakona, namještenik ima pravo, između ostalog, na naknadu regresa i toplog obroka, a u stavu 3. iste odredbe je propisano da se visina naknade ugovara kolektivnim ugovorom između Sindikata, Vlade FBiH i Vlade Kantona. Budući da je odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora regulirano pravo na isplatu toplog obroka i regresa, to u konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, treba da se primijene odredbe Općeg kolektivnog ugovora, a ne odredbe čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora. Naime, Općim kolektivnim ugovorom, koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, propisan je način utvrđivanja visine naknade za topli obrok i regres i više ne postoji pravna praznina u vezi sa određivanjem visine naknade, pa od njegovog stupanja na snagu nema mjesta primjeni Granskog kolektivnog ugovora. S obzirom na to da apelantica nije dokazala da joj prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora pripada veća naknada za topli obrok i regres od one koja joj je isplaćena poslije 8. septembra 2005. godine, njen tužbeni zahtjev je djelomično usvojen (do 8. septembra 2005. godine) u visini koja je utvrđena na temelju podataka iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Nevrese Berkovac, u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 003477 09 Gž od 24. juna 2010. godine žalbe apelantice i tuženog odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelanticinom žalbenom rezonovanju, pravilan zaključak prvostepenog suda kojim je odbio njen zahtjev za isplatu razlike toplog obroka i regresa preko dosuđenog iznosa nakon 8. septembra 2005. godine, jer u tom dijelu nije bilo mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je pojasnio da se Granski kolektivni ugovor primjenjivao do 8. septembra 2005. godine nakon čega je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor koji se primjenjuje na sve zaposlene kojim je regulirano pitanje naknade toplog obroka i regresa. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio pravilnost primjene materijalnog prava od prvostepenog suda, i to Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (stupio na snagu 17. augusta 2005. godine) kojim je u odredbi člana 45. stav 1. tačka 2. namješteniku zagarantirano pravo na topli obrok i regres, a u stavu 3. iste odredbe je propisana visina ovih naknada. Zbog toga se za utuženi period, nakon 8. septembra 2005. godine, mogu primijeniti samo odredbe čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora, kako je prvostepeni sud pravilno imao u vidu, zbog čega je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. Osim toga, apelantica tokom prvostepenog postupka nije dokazala da su joj iznosi na ime regresa za 2006. godinu i toplog obroka u periodu od 9. septembra 2005. godine do 30. novembra 2006. godine isplaćivani u manjim iznosima od iznosa koji su utvrđeni u citiranim odredbama, niti je na tim činjeničnim tvrdnjama zasnivala svoj zahtjev, pa je prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica ukazuje da joj je odbijajućim dijelom presuda redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa kršenjem navedenih prava, apelantica je ukazala da joj tuženi za sporni period nije isplatio razliku regresa i toplog obroka (razlika regresa za 2006. godinu i razlika toplog obroka od 9. septembra 2005. godine do 30. novembra 2006. godine) na koje je imala pravo prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Iz tog razloga smatra da su redovni sudovi, potpuno pogrešno, kao materijalno pravo primijenili Opći kolektivni ugovor zanemarujući odredbe Granskog kolektivnog ugovora (čl. 31. i 32), čiji sadržaj potvrđuje osnovanost njenog tužbenog zahtjeva za cijeli utuženi period, a ne samo dio, kako su u osporenim presudama redovni sudovi pogrešno zaključili. Naime, zanemareno je da je apelantica na glavnoj raspravi izvela dokaz uvidom u tekst Granskog kolektivnog ugovora na čiju primjenu apelacijom ukazuje, a Kantonalni sud u svojoj presudi zaključio da se u konkretnoj situaciji treba primijeniti Opći kolektivni ugovor. Smatra da je dio njenog zahtjeva nezakonito odbijen, čime su joj povrijeđena prava na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u svemu ostaje pri razlozima iz presude tog suda koja je zakonita, pravilna i donijeta u skladu sa relevantnim materijalnopravnim propisima.

13. Općinski sud je istakao da je apelantica u apelaciji ponovila navode koji su isticani i u žalbi, a o kojoj je odlučio Kantonalni sud. Općinski sud smatra da je prvostepeni postupak u konkretnom predmetu proveden u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 168.

Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona – županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na službenike shodno se primjenjuju i na namještenike u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama, kao i na službenike i namještenike u uredima i službama Parlamenta Federacije, Predsjednika i Potpredsjednika Federacije, Vladi Federacije, sudovima Federacije, Federalnom tužilaštvu, Federalnom pravobranilaštvu, Ombudsmanima i Federalnom vijeću za prekršaje i drugim institucijama Federacije, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.

Odredbe ovog zakona o pravima i obavezama rukovoditelja organa uprave, njihovih zamjenika i rukovodećih službenika shodno se primjenjuju i na rukovoditelje, njihove zamjenike i rukovodeće službenike u uredima i službama organa i institucija iz stava 2. ovog člana i u drugim federalnim organima i njihovim stručnim i drugim službama, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.

15. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljem tekstu: službenik) iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 2.

Propisom i općim aktima rukovoditelja organa uprave i sudske vlasti, ne mogu se utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena ovim ugovorom.

Rukovoditelj organa uprave, sudske vlasti, službi ili drugih institucija iz člana 1. ovog ugovora (u daljem tekstu: rukovoditelj organa uprave) će obezbijediti učešće Sindikata u pripremi i izradi prednacrta i nacrta propisa koji regulišu oblast radno-pravnih odnosa službenika organa uprave.

c) Naknade na osnovu rada Član 29.

Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovoditelj organa uprave i Sindikat. Član 31.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

16. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Na radno-pravni status namještenika u organima državne službe primjenjuje se Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugi opći propisi o radu i kolektivni ugovori, osim u pitanjima koja su regulirana ovim zakonom.

5. Naknade Član 45.

Namještenik ima pravo na naknadu za:

[...] 1)ishranu za vrijeme rada;

2)regres za godišnji odmor;

[...] Uvjeti za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju se propisom Vlade Federacije koji se za ove naknade donosi za državne službenike na osnovu Zakona o državnoj službi.

Visinu naknada iz stava 1. ovog člana ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona.

Član 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 13/98).

Član 81.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».

17. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, plaće i naknade plaća, posebno najniža plaća, djelovanje i uvjeti rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk.

Član 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore u skladu sa ovim kolektivnim ugovorom i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Član 4.

Poslodavci su dužni pridržavati se odredbi ovog kolektivnog ugovora i kolektivnih ugovora kantona, područja djelatnosti i u skladu s njima donijeti pravilnik o radu i zaključiti ugovor o radu sa zaposlenicima.

Poslodavac mora omogućiti zaposleniku prije stupanja na rad da se upozna sa propisima o radnim odnosima, organizacijom rada i zaštitom na radu.

Poslodavac je dužan na prikladan način zaposlenicima učiniti dostupnim [...] kolektivne ugovore i pravilnik o radu.

Član 17.

Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt – poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

Član 44.

Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».

Stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00) i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 23/02).

18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 003477 09 Gž od 24. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticinin opunomoćenik je primio 8. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 1. septembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica ukazuje da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosi se na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, dakle, radi se predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da se suštinsko pitanje iz apelacije odnosi na pravilnu primjenu materijalnog prava, i to propisa koji se odnose na ostvarivanje naknada iz radnog odnosa, konkretno toplog obroka i regresa, u kontekstu primjene odredaba Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH i primijenjenog Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te je u zavisnosti od konkretne situacije (podnosioca apelacije – državni organ ili fizičko lice, vremena utuženja, vremenskog važenja propisa itd.) praksa u pogledu rješavanja „naizgled“ sličnih predmeta različita (vidi, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je suštinsko pitanje koje je apelantica problematizirala u ovoj apelaciji, a tiče se primjene materijalnog prava nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora, dakle, nakon 8. septembra 2005. godine, analizirao u svojoj novijoj praksi u Odluci broj AP 3417/08 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3417/08 od 15. maja 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/12 od 5. juna 2012. godine), kojom su odbijene apelacije A. B. i kantona (Zeničko-dobojskog i Kantona Sarajevo) izjavljene protiv presude Kantonalnog suda.

28. U tom predmetu se, naime, povodom apelacije A. B. (zaposlenice Općinskog suda u Živinicama) protiv istog tuženog, kao sporno pojavilo pitanje primjene Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima u organima državne službe prilikom odlučivanja visine novčanog potraživanja iz radnog odnosa (regresa i toplog obroka) nakon 8. septembra 2005. godine. U citiranom predmetu Ustavni sud je konstatirao da je u obrazloženju presude nadležnog Kantonalnog suda koje se odnosilo na potraživanja za topli obrok nakon 8. septembra 2005. godine navedeno da donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o namještenicima i novog Općeg kolektivnog ugovora prestaje da postoji pravna praznina da bi se i dalje primjenjivale odredbe Granskog kolektivnog ugovora u pogledu utvrđivanja visine naknade za predmetno potraživanje iz radnog odnosa za utuženi period nakon 8. septembra 2005. godine i da se potraživanja za period nakon 8. septembra 2005. godine mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u Tuzli u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto se na apelanticina potraživanja koja se odnose na navodno manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za period od januara 2006. godine zaključno sa augustom 2007. godine treba primijeniti Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a ne Granski kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Osim toga, Ustavni sud je u toj odluci podsjetio i na svoju raniju praksu, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 6/08) i principe usvojene u navedenoj odluci. U toj odluci Ustavni sud je izrazio stav o postojanju pravne praznine u vezi sa određivanjem visine naknade iz radnog odnosa (plaće, regres, topli obrok) namještenicima organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu za period do 8. septembra 2005. godine (kada je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor), koja ne može imati direktan štetni utjecaj na ostvarivanje zagarantiranih prava zaposlenika na isplatu tih naknada, te zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada je redovni sud odbio tužbene zahtjeve za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa iako je samo pravo na regres utvrđeno zakonom.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud je, imajući u vidu navedene principe iz citiranih odluka, ocijenio da je Kantonalni sud u osporenoj presudi jasno i argumentirano obrazložio zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev djelomično osnovan (do 8. septembra 2005. godine) u kom dijelu je njen zahtjev usvojio, a zatim istakao jasne razloge iz kojih proizlazi da nakon 8. septembra 2005. godine nema mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora zbog stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora, kojim je prevaziđena pravna praznina u vezi sa određivanjem visine naknade za regres i topli obrok.

30. Budući da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3417/08 od 15. maja 2012. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i da Kantonalni sud nije na arbitraran način primijenio pozitivne propise, odnosno da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. U osporenoj presudi su, naime, navedeni potrebni razlozi za njeno donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluke koja se u cijelosti odnosi i na konkretnu apelaciju. Zbog istih razloga koji su navedeni u Odluci broj AP 3417/08, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovih prava zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući to u vidu, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te i u ovom dijelu podržava vlastitu praksu iz Odluke broj AP 3417/08.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi djelomično usvojili apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike regresa i toplog obroka prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji se primjenjivao do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu istih naknada odbili primjenom Općeg kolektivnog ugovora, kojim je regulirano pitanje ovih naknada za sve zaposlene, jer apelantica nije dokazala da joj je isplaćen manji iznos od iznosa utvrđenog Općim kolektivnim ugovorom.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3777/10 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio