Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3757/12 (R. M.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Javna funkcija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3757/12
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3757/12, rješavajući apelaciju Ramiza Mehmedagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Mehmedagića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 000 330 12 Rev od 6. septembra 2012. godine, S1 3 P 000 330 12 Gž od 1.
juna 2012. godine i S1 3 P 000 330 09 P od 16. decembra 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ramiz Mehmedagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Revizijsko vijeće) br. S1 3 P 000 330 12 Rev od 6. septembra 2012. godine, S1 3 P 000 330 12 Gž od 1. juna 2012. godine i S1 3 P 000 330 09 P od 16. decembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Elektroprenosa BiH a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 13. novembra 2012. godine, a tuženi 2. novembra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. decembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 000 330 09 P od 16. decembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se prizna kontinuirani status izvršnog direktora za pravne poslove tuženog u periodu od 1. marta 2009. godine do 16. decembra 2009. godine, kao i da mu se isplate pripadajuće plaće za navedeni period u skladu sa odredbama Ugovora o radu broj 05/06, doprinosi za PIO, ostali porezi i doprinosi sa zakonskom zateznom kamatom za svaku isplatu počev od dana dospijeća isplate plaće pa do konačne isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi.
7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant 22. februara 2006. godine sa tuženim zaključio Ugovor o uzajamnim pravima i obavezama članova uprave i kompanije tuženog (u daljnjem tekstu: Ugovor) i imenovan na funkciju izvršnog direktora za pravne poslove na mandat u trajanju od tri godine, da je prije isteka mandata apelant tražio od Upravnog odbora tuženog da se donese odluka o rješavanju njegovog statusa izvršnog direktora za pravne poslove, te da ga je generalni direktor tuženog dopisom pozvao na zaključenje novog ugovora na neodređeno vrijeme za drugo radno mjesto, čime bi bio riješen apelantov radnopravni status. Dalje je utvrđeno da je apelant odbio da potpiše novi ugovor uz tvrdnju da sve do konačnog rješenja njegovog statusa važi ugovor od 22. februara 2006. godine, da je predmetni ugovor sa apelantom iz 2006. godine i njegov mandat istekao 1. marta 2009. godine nakon proteka tri godine na koje je izabran za izvršnog direktora za pravne poslove, ali da mu odlukom Upravnog odbora tuženog mandat nije produžen. Osim toga, utvrđeno je da je odlukom tuženog od 16. novembra 2009. godine apelant imenovan za vršioca dužnosti izvršnog direktora za pravne poslove, te da je odlukom od 1. decembra 2009. godine utvrđeno da će se apelantu izvršiti isplata plaća i ostalih naknada za period od prestanka mandata do ponovnog imenovanja, ali da je ta odluka aktom od 30. decembra 2009. godine stavljena van snage, jer nije donesena većinom glasova članova Upravnog odbora tuženog, te je obustavljena njena primjena.
8. Sud BiH je, u vezi s tim, obrazložio da je nesporno da je apelant bio imenovan na funkciju izvršnog direktora za pravne poslove na mandat od tri godine sa mogućnošću da mu Upravni odbor tuženog mandat produži za još tri godine (član 2. Ugovora), ali da mu, nakon isteka mandata 1. marta 2009. godine, mandat nije produžen sve do 16. novembra 2009. godine, kada je imenovan za vršioca dužnosti izvršnog direktora za pravne poslove, kao i da apelant nije prihvatio zaključenje ugovora za drugo radno mjesto počev od februara 2009. godine radi rješavanja radnopravnog statusa. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je nesporno da apelant u periodu od 1. marta 2009. godine pa do 16. novembra 2009. godine nije obavljao predmetnu funkciju kod tuženog zbog čega, prema zaključku Suda BiH, nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio uspostavu kontinuiteta statusa izvršnog direktora nakon isteka mandata pa do ponovnog izbora na funkciju vršioca dužnosti izvršnog direktora. Sud BiH je obrazložio da mu, analogno navedenom, ne pripada ni pravo na isplatu plaća i naknada za taj period. Pri tome je Sud BiH naveo da su pravo na plaću i druge naknade iz radnog odnosa koje je apelant tražio akcesorne prirode i da ih zaposleni ima samo dok mu radni odnos sa poslodavcem traje, a ne i nakon njegovog prestanka.
9. Također je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku tuženog od 11. decembra 2009. godine kojom je bilo utvrđeno da mu pripada pravo na isplatu plaća i drugih naknada za sporni period, jer je, kako je obrazložio Sud BiH, nesporno da je na Skupštini akcionara tuženog, održanoj 3. decembra 2008. godine, donesen zaključak AD-3 radi deblokade rada tuženog a sve do donošenja unutrašnjih akata tuženog prema kojem se sve odluke uprave i Upravnog odbora tuženog moraju donositi konsenzusom a u slučaju nepostojanja konsenzusa, na prijedlog resornih ministarstava odluku donosi Skupština tuženog. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetna odluka na koju se apelant pozivao donesena na način suprotan navedenom zaključku, budući da je donesena većinom glasova, a ne konsenzusom, zbog čega je direktor tuženog svojim aktom, preciziranim u presudi, obavijestio Skupštinu akcionara i Upravni odbor tuženog da se mora odgoditi, između ostalih, i izvršenje predmetne odluke na koju se apelant pozivao dok je aktom akcionara iz RS od 19. februara 2010. godine predmetna, kao i odluka o isplati istih naknada i plaća za sve ostale direktore tuženog kojima je prestao mandat obustavljena. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Drugostepeno vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 P 000 330 12 Gž od 1. juna 2012. godine odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu, te odbilo i zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude je navedeno da je, s obzirom na to da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Navedeno je da apelantu mandat nije produžen odlukom Upravnog odbora tuženog pa da mu je zbog toga protekom vremena na koje je izabran mandat prestao a time i ugovor od 22. februara 2006. godine. Drugostepeno vijeće je navelo da, međutim, apelantu time nije prestao radni odnos kod tuženog, te da je ponovnom odlukom tuženog od novembra 2009. godine, shodno odredbama člana 72. stav 3. Statuta tuženog, apelant imenovan za vršioca dužnosti izvršnog direktora do okončanja postupka izbora i imenovanja izvršnih direktora kod tuženog. Drugostepeno vijeće je navelo da je novim ugovorom, koji je identičan prethodnom ugovoru, uređena pravna situacija u slučaju prestanka funkcije na koju je apelant imenovan, tako što mu ne prestaje radni odnos sa tuženim, nego funkcija, te da je članom 7. stav 2. tog ugovora i određena apelantova plaća na koju ima pravo u utvrđenom iznosu preciziranom u ugovoru, i to u periodu vršenja funkcije od 16. decembra 2009. godine do okončanja postupka izbora (član 2. Ugovora) sa čime se apelant saglasio potpisom na ugovoru. Dalje, navedeno je da je ugovorom o radu koji je zaključen između apelanta i tuženog 24. februara 2009. godine, na osnovu odredaba čl. 9. i 12. Zakona o radu u institucijama BiH i člana 95. Statuta tuženog, apelant raspoređen na poslove rukovodioca Službe za zastupanje pred sudom i organima uprave (u daljnjem tekstu: Služba) sa početkom rada od 2. marta 2009. godine koji je, kako je obrazloženo, istovjetan ugovoru koji je apelantu ponuđen nakon isteka mandata, a koji je apelant odbio da potpiše.
11. Drugostepeno vijeće je, dalje, obrazložilo da se istekom mandata članovima uprave i izvršnim direktorima mandat može obnoviti isključivo odlukom Upravnog odbora na način i po postupku utvrđenim zakonom (član 27) i Statutom (član 72. stav 3) uz jednoglasno odobrenje Skupštine dioničara. S tim u vezi, Drugostepeno vijeće je navelo da u radnom sporu sud nema punu jurisdikciju, odnosno nema ovlaštenje da umjesto, u konkretnom slučaju, organa tuženog odluči o apelantovom statusu u periodu od 1. marta 2009. godine do 16. decembra 2009. godine, jer o tome može odlučivati isključivo nadležni organ tuženog u proceduri propisanoj zakonom i Statutom tuženog. Navedeno je i da odredba iz navedenih akata prema kojima je moguće nakon isteka mandata izvršnom direktoru (pa tako i apelantu) mandat produžiti za još tri godine ne predstavlja garanciju apelantu da će mu mandat i biti produžen, već predstavlja samo mogućnost da će mandat biti produžen zbog čega se neproduženje mandata ne može tretirati kao uskraćivanje prava na kontinuitet apelantovog rada na navedenim poslovima. Osim toga, Drugostepeno vijeće je navelo da je tačan apelantov žalbeni navod da Upravni odbor nije donio nikakvu posebnu odluku o prestanku mandata apelantu, ali da „takva odluka ima samo konstitutivni karakter i ne može utjecati na prestanak mandata koji ističe protekom vremena“ za koji je važio, pa je iz tog razloga, prema shvatanju Drugostepenog vijeća, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantu mandat prestao istekom vremena za koje je imenovan na funkciju.
12. Dalje, Drugostepeno vijeće je obrazložilo da ovlaštenje pune jurisdikcije sud ima samo u sporovima o isplati zarade i drugih primanja i da tada odlučuje o samom pravu, obavezi ili odgovornosti zaposlenika. S tim u vezi je navedeno da se zarada ostvaruje za obavljeni rad i određuje se ugovorom o radu, te pošto apelant nije dokazao da je obavljao kako dužnost izvršnog direktora, tako ni člana uprave, odnosno pošto nije dokazao da je faktički radio u spornom periodu na spornoj funkciji i na taj način bio u državini prava iz radnog odnosa, njemu, prema zaključku tog vijeća, i ne pripada pravo na naknadu plaća i drugih naknada za sporni period. Ovo posebno stoga što, kako je obrazloženo, shvatanje da apelantu u spornom periodu nije prestao radni odnos kod tuženog potkrepljuje i činjenica da je apelant potpisao ugovor o radnom odnosu koji obuhvata sporni period za koji apelant traži da mu se prizna status izvršnog direktora i da mu se isplati plaća iako je to vrijeme bio raspoređen na radno mjesto rukovodioca. S tim u vezi je navedeno i da se činjenica da li je u spornom periodu apelantu bila uskraćena plaća po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme ne može utvrditi, jer vještaku finansijske struke u toku postupka nije omogućen uvid u apelantove platne liste, kao i da navedeno pitanje i nije bilo predmet konkretnog spora u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je i da odluka Upravnog odbora od 11. decembra 2009. godine, kako je utvrđeno u postupku, nema pravnu snagu, kao i da je ta odluka u suprotnosti sa potpisanim ugovorom od 16. novembra 2009. godine kojim je u članu 7. stav 2. utvrđena plaća apelantu u periodu obavljanja funkcije vršioca dužnosti izvršnog direktora, a ne i prije tog perioda. Pritom je Drugostepeno vijeće navelo da apelantov žalbeni prigovor da Skupština dioničara na kojoj je donesen zaključak vezano za donošenje svih odluka konsenzusom nema pravnu snagu ne može biti uzet u obzir budući da navedeni prigovor apelant ističe tek u žalbenom postupku dok u toku postupka nije imao primjedaba da se kao dokaz provede izvod iz zapisnika sa navedene sjednice Skupštine dioničara, niti je nakon provođenja tog dokaza imao bilo kakvu primjedbu. Imajući u vidu sve navedeno, Drugostepeno vijeće je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
13. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Revizijskom vijeću Suda BiH, koje je Presudom broj S1 3 P 000 330 12 Rev od 6. septembra 2012. godine reviziju odbilo kao neosnovanu. Revizijsko vijeće je u obrazloženju svoje odluke ponovilo činjenično stanje prema kojem je apelant na osnovu odluke Upravnog odbora tuženog 22. juna 2006. godine imenovan na funkciju izvršnog direktora na period od tri godine, te da mu je mandat u skladu s tim istekao 1. marta 2009. godine, budući da mu „nikakvom novom odlukom istog Upravnog odbora mandat nije produžen“. Dalje je ponovljeno da je apelant na osnovu nove odluke Upravnog odbora tuženog imenovan za izvršnog direktora tuženog za pravne poslove o čemu je sa tuženim 16. novembra 2009. godine zaključio Ugovor o uzajamnim pravima i obavezama, te je Revizijsko vijeće navelo da je pravilno utvrđeno da apelant „u spornom periodu nije obavljao funkciju izvršnog direktora, te mu u tom periodu ne pripada naknada plaća i drugih naknada isticanih u tužbenom zahtjevu“. Pri tome je Revizijsko vijeće navelo da niti u jednom dijelu postupka nije osporeno postojanje radnog odnosa apelanta u spornom periodu po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 24. februara 2009. godine na radnom mjestu rukovodioca Službe a koji je trajao sve do imenovanja apelanta za vršioca dužnosti izvršnog direktora. Navedeno je i da izvršenje navedenog ugovora u pogledu isplate plaća i ostalih naknada nije ni bilo predmet tužbenog zahtjeva, pa kako sud rješava u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, o navedenom ugovoru nije ni raspravljano u konkretnom postupku. Revizijsko vijeće je navelo i da apelantovo insistiranje da mu se odlukom suda produži mandat prevazilazi nadležnost suda i da bi postupanje po takvom zahtjevu, prema obrazloženju presude, značilo odlučivanje i uspostavljanje apelantovog statusa umjesto nadležnih organa tuženog na šta sud nije ovlašten. Ponovljeno je i da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je mandat apelantu istekao protekom tri godine, odnosno istekom perioda na koji je izabran na funkciju, te da produženje mandata na još tri godine predstavlja samo mogućnost, a ne obavezu, kao i da nedonošenje formalne odluke o prestanku mandata ne može utjecati na trajanje mandata, jer on prestaje istekom vremena na koje je lice izabrano na funkciju. Također je navedeno i da se, zbog navedenog, neproduženje mandata apelantu ne može tretirati kao povreda apelantovog prava na kontinuitet rada prema pravilima tuženog. S tim u vezi, Revizijsko vijeće je navelo da je, imajući u vidu sve navedene činjenice, kao i odredbe člana 7. st. 1. i 2. ZPP, kojima je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva i da u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, odbilo i apelantove prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je odbilo apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je navedeno pravo prekršeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su sudovi morali, shodno odredbama čl. 5. i 63. Statuta tuženog i čl. 26. i 27. Zakona o osnivanju Kompanije za prenos električne energije u BiH, utvrditi da postoji kontinuitet u njegovoj funkciji u periodu od prestanka jednog mandata do izbora na novi trogodišnji mandat, što, kako navodi apelant, proizlazi i iz mišljenja OHR-a. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili i da mu je prestao radni odnos kod tuženog sa istekom mandata, jer tako nešto ne proizlazi iz propisa, niti ugovora o radu. Navodi i da je pogrešno primijenjen član 72. Statuta tuženog po kojem je Upravni odbor tuženog morao donijeti odluku o prestanku funkcije, ili da mu produži mandat na još tri godine bez javnog oglašavanja ili da ga imenuje na funkciju vršioca dužnosti izvršnog direktora do imenovanja drugog lica na tu funkciju, ili da neko drugo lice imenuje za vršioca dužnosti izvršnog direktora a njega rasporedi na druge poslove i ponudi mu novi ugovor o radu. Apelant smatra da je njegovo neimenovanje posljedica pokušaja opstrukcije rada tuženog i da ima političku pozadinu. Smatra i da su sudovi pogrešno utvrdili da je imao ugovor o radu na određeno vrijeme i da mu je istekom mandata prestao i radni odnos, što nije u skladu sa zakonskim odredbama, te da je pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno da se prestane sa isplatom plaća na koje je imao pravo. Apelant navodi i da je odbio potpisati ugovor koji mu je ponuđen prije isteka mandata, jer je smatrao da je taj ugovor preuranjen i jer nije bilo odluke Upravnog odbora da mu je istekao mandat. Navodi i da je u maju 2009. godine prestao dolaziti na posao, jer su mu troškovi putovanja na relaciji Sarajevo-Banja Luka i boravak u Banjoj Luci nadmašili kućni budžet. Apelant smatra i da je nezakonito suspendirana odluka kojom mu je trebalo da bude isplaćena plaća za sporni period, jer smatra da je donijeta na nezakonit način, te da je, prema njegovom mišljenju, drugostepeno vijeće umjesto da riješi njegov radnopravni status na indirektan način potvrdilo ispravnost otkaza o radu koji je dobio mimo svih odredaba člana 71. Zakona o radu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odnosu na sve tri presude naveo da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je apelacija neosnovana i da u postupku nije bilo kršenja apelantovih prava. Navedena je i hronologija predmetnog postupka, te navedeno i da se, prema mišljenju tuženog, apelacioni navodi svode na apelantovo lično tumačenje zakonskih i drugih propisa, te da ničim nisu utemeljeni.
V. Relevantni propisi
17. U Statutu Kompanije za prenos električne energije u BiH ( „Službeni glasnik BiH“ broj 86/05) relevantne odredbe glase:
Član 51.
Organi Kompanije Organi Kompanije su:
a) Skupština akcionara/dioničara,
b) Upravni odbor,
c) Uprava.
Član 56.
Sastav Upravnog odbora Kompanije 1. Upravni odbor sastoji se od sedam (7) članova s punim pravom glasa i jednog (1) nezavisnog člana sa ograničenim pravom glasa, uz ravnopravnu zastupljenost konstitutivnih naroda u BiH.
2. Imenovanje članova Upravnog odbora, uključujući i nezavisnog člana, kao i njihov opoziv se vrši na način i po postupku utvrđenim Zakonom.
Član 63. stav 1. tačka e) Sastav Uprave Kompanije 1. Pored generalnog direktora, Uprava Kompanije se sastoji od sljedećih rukovodnih radnih mjesta:
e) izvršni direktor za pravne poslove, koji se imenuje na prvobitni mandat od 3 godine, a koji se može produžiti na osnovu odluke Upravnog odbora na još 3 godine. Član 64.
Način imenovanja Uprave 1. Upravni odbor imenuje generalnog direktora i ostale članove Uprave u skladu sa Zakonom i javnim procesom izbora uzimajući u obzir ravnopravnu zastupljenost konstitutivnih naroda u BiH.
2. Gore naveden javni proces izbora treba da uključi najmanje sljedeće:
a) objavljivanje konkursa za pozicije u najmanje tri najčitanije dnevne novine u BiH;
b) izbor i imenovanje Komisije za izbor od strane Upravnog odbora;
c) pravljenje liste sa užim izborom ako je potrebno;
d) obavljanje intervjua od strane Komisije za izbor s kandidatima koji su ušli u uži izbor uzimajući u obzir stručne kvalifikacije i iskustvo, iskustvo u upravljanju i cjelokupnu podobnost za poziciju;
e) imenovanje.
Član 72. stav 1. tačka a) i st. 2. i 3.
Prestanak mandata Uprave Kompanije 1. Generalnom direktoru i članu Uprave mandat prestaje u sljedećim slučajevima:
a) istekom vremena na koje je imenovan, 2. Odluku o prestanku mandata generalnom direktoru i članovima Uprave donosi Upravni odbor uz prethodno jednoglasno odobrenje Skupštine Kompanije, izuzev u slučaju smrti kada odluku o prestanku mandata donosi Upravni odbor Kompanije.
3. Do imenovanja novog generalnog direktora i članova Uprave na način i po postupku utvrđenom Zakonom i ovim Statutom, Upravni odbor će, uz jednoglasno odobrenje Skupštine Kompanije, imenovati vršioca dužnosti.
18. U Zakonu o osnivanju kompanije za prenos električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 35/04) relevantne odredbe glase:
Čan 22.
Donošenje odluka na Skupštini akcionara Odluke i akti Skupštine akcionara donose se prostom većinom akcionara prisutnih i koji su glasali na Skupštini, osim u slučajevima kada je Zakonom ili Statutom predviđeno jednoglasno usvajanje. U slučaju da je potrebna jednoglasna odluka Skupštine akcionara, to mora biti jednoglasna odluka svih akcionara koji posjeduju odobrene i izdate akcije Kompanije. Ovlaštenja akcionara utvrđena su u članu 27. (Ovlaštenja Upravnog odbora) ovog zakona.
Član 26.
Upravljanje Kompanijom U skladu s odredbama ovog zakona, poslovanje Kompanije nadzire Upravni odbor, a Kompanijom rukovodi Uprava u kojoj je isti broj predstavnika tri konstitutivna naroda u BiH. Odgovornost i način rada Uprave uređuje se Statutom i pravilnicima.
Član 29. st. 1, 2, 3. i 4.
Imenovanje Upravnog odbora 1. Upravni odbor sastoji se od sedam (7) članova s punim pravom glasa i jednog (1) nezavisnog člana s ograničenim pravom glasa, uz ravnopravnu zastupljenost konstitutivnih naroda u BiH.
2. Jednog (1) nezavisnog člana s pravom glasa utvrđenim u članu 28. ovog zakona (Donošenje odluka Upravnog odbora), kandidirat će vlade entiteta, a imenovati Vijeće ministara. Imenovanje nezavisnog člana odbora vršit će se prema članu 52. ovog zakona (Imenovanje i status nezavisnog člana u prijelaznom periodu). Nakon isteka prijelaznog perioda, nezavisni član može biti državljanin bilo koje zemlje. Mandat nezavisnog člana traje pet godina.
3. Sedam (7) članova s punim pravom glasa imenuju entiteti. U zavisnosti od prvih imenovanja utvrđenih u ovom članu, raspodjela imenovanja među entitetima bit će proporcionalna relativnoj neto vrijednosti sredstava prenesenih na Kompaniju od strane entiteta, u skladu sa Statutom.
4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine predlaže članove Upravnog odbora iz Federacije Bosne i Hercegovine. Vlada Republike Srpske predlaže članove Upravnog odbora iz Republike Srpske. Vijeće ministara glasanjem prihvata ili odbija predložene kandidature. Sva prva imenovanja u Upravni odbor bit će završena u skladu s članom 44. ovog zakona (Imenovanje i prva sjednica Odbora).
Član 30.
Mandati članova Upravnog odbora
2. Svaki član Upravnog odbora bit će na dužnosti do isteka mandata na koji je imenovan i do imenovanja njegovog nasljednika, ili do opoziva u skladu s članom 32. Član 38.
Mandat generalnog direktora Mandat generalnog direktora traje četiri (4) godine, osim ukoliko se ne razriješi dužnosti u skladu s članom 39. (Opoziv) ovog zakona, s tim da mu mandat može biti obnovljen samo jednom, u trajanju od naredne četiri (4) godine. Nijedno lice ne može obavljati funkciju generalnog direktora duže od osam (8) godina.
19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije u BiH („Službeni glasnik BiH“broj 76/09), koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, relevantne odredbe glase:
Član 1.
U članu 38. “Mandat generalnog direktora”, dodaju se novi stavovi 2., 3., i 4. koji glase:
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, generalni direktor će obavljati funkciju i vršiti sve svoje dužnosti kako je predviđeno ovim Zakonom do imenovanja njegovog nasljednika, odnosno do njegovog razrješenja.
(3) Izvršni direktor nadležan za planiranje sistema i inžinjering obavljat će sve dužnosti generalnog direktora do imenovanja novog generalnog direktora u slučaju da generalni direktor:
a) podnese ostavku,
b) bude razriješen dužnosti u skladu s članom 32. ovog Zakona,
c) bude odsutan bez opravdanih razloga u trajanju od pet dana uzastopno,
d) ili bude na drugi način onemogućen.
(4) Svaki put po primitku obavijesti od člana uprave, Upravni odbor će hitno sazvati zasjedanje i prostom većinom odlučivati o tome jesu li ispunjeni uslovi za primjenu stava 3., tačke c) i d), s tim da na zasjedanju Upravnog odbora moraju biti prisutna najmanje četiri člana.
20. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br.
34/04 i 84/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000 330 12 Rev od 6. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. septembra 2012. godine a apelacija je podnesena 29. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na navode apelacije, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
29. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je članom 72. Statuta tuženog predviđeno da članu uprave mandat prestaje, između ostalog, istekom mandata, te da će Upravni odbor, u slučaju prestanka mandata, donijeti odluku o njegovom prestanku, te imenovati lice za vršioca dužnosti funkcije do izbora novog lica na tu funkciju. Također, Ustavni sud primjećuje da je čl. 63. i 64. tog statuta, između ostalog, propisano da mandat izvršnog direktora za pravne poslove, dakle funkcije koju je obavljao apelant, traje tri godine, te da može biti produžena odlukom Upravnog odbora za još tri godine, kao i da se izbor članova uprave, pa i izvršnog direktora za pravne poslove vrši na osnovu javnog oglašavanja.
30. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili stav da citiranim odredbama Statuta tuženog nije propisana obaveza produženja mandata za predmetnu funkciju za još tri godine, već je samo predviđena mogućnost njegovog produženja, te da se u slučaju neproduženja mandata dotadašnjem nosiocu funkcije, imenuje vršilac dužnosti do izbora novog lica na funkciju, ali da pritom nije propisan nikakav rok u kojem bi vršilac dužnosti trebalo da se imenuje. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je navedenim statutom propisana obavezna javna procedura za izbor na bilo koju funkciju člana uprave, pa tako i za funkciju izvršnog direktora za pravne poslove, kao i da je propisano i donošenje odluke o prestanku mandata, ali da ta odluka, kako su i obrazložili redovni sudovi, predstavlja samo formalni akt budući da je, kako je već rečeno, Statutom predviđeno da mandat prestaje istekom vremena za koje je lice izabrano na funkciju, pa i onu koju je apelant obavljao. Pritom Ustavni sud ima u vidu da je apelant kao izvršni direktor za pravne poslove bio i član Uprave Kompanije, a ne Upravnog odbora, te da je odredbama člana 30. Zakona o osnivanju kompanije za prenos električne energije (u daljnjem tekstu: Zakon) i članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona propisano da član Upravnog odbora i generalni direktor Kompanije ostaju na funkciji do isteka mandata i izbora njihovih nasljednika, ali ne i članovi Uprave čiji mandat, kako je već rečeno shodno odredbama člana 72. Statuta, prestaje istekom mandata. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno postupili kada su primijenili odredbe člana 72. Statuta kojim je reguliran prestanak mandata člana Uprave, a ne odredbe člana 30. Zakona i člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona na koje se apelant poziva, jer je, kako je već rečeno, tim odredbama regulirano pitanje mandata članova Upravnog odbora i direktora, budući da apelant nije obavljao niti jednu od tih funkcija, nego funkciju člana Uprave, odnosno izvršnog direktora. Dakle, Ustavni sud smatra da u odlučenjima redovnih sudova kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na navedena pitanja s obzirom na predmetne propise, nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te da u tom smislu osporene presude sadrže obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u obrazloženju osporenih odluka kad su redovni sudovi zaključili da, s obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava, nisu mogli donijeti odluku o kontinuitetu mandata, budući da bi takva odluka bila u suprotnosti sa odredbama Statuta a i stoga što je u spornom periodu apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je bio raspoređen na radno mjesto rukovodioca službe. Zaključno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s navedenim prigovorima.
31. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelant imao ugovor o radu na određeno vrijeme zbog čega su smatrali da mu je nakon isteka mandata prestao i radni odnos i da mu ne pripada pravo na plaću i druge naknade u spornom periodu za obavljanje funkcije izvršnog direktora za pravna pitanja, da nije mogao potpisati ponuđeni ugovor za drugo radno mjesto, jer ga je smatrao preuranjenim, kao i da je nezakonit zaključak da se odluke Skupštine donose jednoglasno, jer je suprotan odredbama Zakona. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, zaista, prvostepeni sud u svojoj presudi naveo da je apelantu prestankom mandata prestao i radni odnos, ali da iz osporenih presuda proizlazi da je drugostepeni sud u žalbenom postupku utvrdio, a revizijski potvrdio, da prestankom mandata apelantu nije prestao radni odnos, jer je raspoređen na radno mjesto rukovodioca Službe, zbog čega Ustavni sud apelantove navode da su sudovi utvrdili da mu je istekom madata prestao radni odnos smatra neosnovanim, štaviše - netačnim. Zatim, vezano za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu plaća i ostalih naknada nakon isteka mandata, Ustavni sud u kontekstu zaključaka iz prethodne tačke ove odluke smatra da, u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da nema proizvoljnosti u zaključcima sudova da nema osnova za uspostavu kontinuiteta mandata apelantu, analogno tome nema proizvoljnosti ni u zaključcima drugostepenog i revizijskog suda da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu plaća i drugih naknada proizašlih iz radnog odnosa vezano za tu funkciju, budući da je pravo na njihovu naknadu neposredno vezano za vršenje predmetne funkcije. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima tih presuda naveli da je u postupku utvrđeno postojanje navedenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme, ali da o tom ugovoru niti o pitanju da li je eventualno i po osnovu tog ugovora apelantu uskraćena isplata plaća ili drugih naknada nije ni raspravljano, budući da je odredbama člana 7. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datom obrazloženju u vezi sa svim navedenim pitanjima ne nalazi proizvoljnost zbog čega su, prema mišljenju Ustavnog suda, i apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
32. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da su redovni sudovi, umjesto da mu uspostave kontinuitet u obavljanju funkcije, prešutno potvrdili otkaz ugovora o radu i podržali stav da je odluka o isplati plaća za sporni period nezakonita. S obzirom na navedeno u prethodnim tačkama ove odluke a vezano za zaključke o prestanku ugovora o radu i propisima kojima je predviđeno da funkcija prestaje istekom mandata i da vršiocu može, ali ne mora, u javnom postupku biti produžen mandat, te za pravo na plaću, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da apelantu ne pripada pravo na uspostavu kontinuiteta u obavljanju funkcije, jer je relevantnim propisima predviđeno da funkcija prestaje istekom mandata, a da se mandat može, ali ne mora, produžiti, pa kada nije došlo do produženja i kada apelant u relevantnom periodu nije obavljao funkciju, onda nema ni pravo na plaću, niti druge naknade u vezi s tom funkcijom za period u kojem je nije obavljao.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić