Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4746/10 (J. I.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4746/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4746/10, rješavajući apelaciju Jelene Ilić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Ilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000543 08 Rev od 13. avgusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001 335 od 28. decembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jelena Ilić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupaju Sanela Mujarić, advokat iz Sarajeva, i Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 4. novembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000543 08 Rev od 13. avgusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 335 od 28. decembra 2007. godine. Apelantkinja je 5. novembra 2010. godine dostavila dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je dostavila odgovor 21. oktobra 2013. godine, Okružni sud 23. oktobra 2013. godine, a Vrhovni sud 24. oktobra 2013. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 21. oktobra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 31. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-755/03 od 11. maja 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantkinje i obavezana tužena da joj na ime naknade štete zbog nemogućnosti da raspolaže nekretninama koje se nalaze u k.o. Kasindo a koje su bile predmet privatizacije, isplati iznos od 81.480,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. novembra 2001. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu kojim je traženo da tužena apelantkinji na ime gubitka koji je trebalo da bude saniran na osnovu odluke nadležnog organa a koji je kasnijom odlukom Vlade RS onemogućen, na ime netačno iskazanih obaveza po osnovu plata radnika i poreza i doprinosa, isplati ukupan iznos od 274,290,78 KM, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezana tužena da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelantkinja sa tuženom zaključila ugovor o prodaji predmeta privatizacije-državni kapital preduzeća ODP „Igman“ Pale (u daljnjem tekstu: pravni prednik predmetnog preduzeća) u vrijednosti od 242.263,00 KM kao nominalnoj vrijednosti kapitala ovog preduzeća koji je apelantkinja tuženom platila u cijelosti u ostavljenom roku nakon čega je izvršila statusnu promjenu preduzeća koje sada posluje kao „Igman“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće), da je zaključenju ovog ugovora prethodio javni poziv za učešće na licitaciji u kojem je tužena prikazala vrijednosti i imovinu pravnog prednika predmetnog preduzeća koja je bila predmet prodaje, između ostalog, i „nezavršeni građevinski objekat-projekat za stambeno poslovni objekat u Kasindolu“, gdje se, u suštini, radilo o stambeno-poslovnom objektu predviđenom za izgradnju u Kasindolu na parcelama, preciziranim u presudi, ali koje nisu bile naznačene u Programu privatizacije-Početni bilans, da su navedene parcele za ovu namjenu, kao gradsko neizgrađeno zemljište, dodijeljene pravnom predniku predmetnog preduzeća rješenjem nadležnog organa uprave, da je apelantkinji onemogućeno da izvrši prenos raspolaganja navedenog zemljišta sa pravnog prednika predmetnog preduzeća na predmetno preduzeće uz objašnjenje da se radi o neizgrađenom gradskom zemljištu koje se može dodijeliti samo odlukom nadležnog upravnog organa konkretnom licu zbog čega je potrebno da prethodno pokrene novi upravni postupak. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je apelantkinja u tužbi navela da je prilikom kupovine predmetnog preduzeća smatrala da se, u odnosu na sporni objekat - neizgrađeni objekat - projekat, radi o objektu čija je izgradnja već započeta, i to na sopstvenom zemljištu i da joj pripada i pravo na predmetne nekretnine zbog čega je Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelantkinje u ovom dijelu osnovan, te je utvrdio obavezu tužene da apelantkinji naknadi štetu kao u dispozitivu presude. Pritom je Osnovni sud naveo da je imao u vidu da su predmetne nekretnine već bile predmet upravnog postupka izuzimanja od ranijeg vlasnika i predmet utvrđivanja prava raspolaganja i trebale su biti upisane sa pravom korišćenja radi izgradnje na pravnog prednika predmetnog preduzeća zbog čega je, prema mišljenju Osnovnog suda, osnovan zaključak da je predmetno pravo, zaključenjem ugovora o prodaji u postupku privatizacije, preneseno na apelantkinju.
8. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi navela i da joj pripada pravo na naknadu iznosa od 65.000,00 KM po osnovu odluke Upravnog odbora JPŠ „Srpske šume“ od 7. juna 2001. godine o sanaciji gubitka pravnog prednika predmetnog preduzeća iskazanog za 2000. godinu u navedenom iznosu koji je trebalo da snosi ŠG „Jahorina“ Pale, ali koja je naknadnom odlukom Vlade RS stavljena van snage. Navedeno je da je apelantkinja zbog toga smatrala da je pretrpjela štetu, te da će taj gubitak biti saniran, kao i da su u početnom bilansu stanja bile navedene obaveze po osnovu isplate plata i doprinosa radnicima u iznosu od 36.000,00 KM, ali da se naknadno ispostavilo da se radi o iznosu od ukupno 171.000,00 KM zbog čega, takođe, smatra da joj je nanesena šteta i da je dovedena u zabludu. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da, suprotno navodima apelantkinje, u Početnom bilansu stanja nije evidentirana navedena odluka Upravnog odbora, niti Vlade RS, niti je ona bila navedena u pozivu za licitaciju zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantkinje Osnovni sud odbio kao neosnovan. Takođe je obrazloženo da su neosnovani navodi vezani za iznose dugovanja po osnovu plata i doprinosa radnicima, jer su, kako je naveo Osnovni sud, ti iznosi i navedeni u relevantnoj dokumentaciji. Pritom je Osnovni sud naveo i da je apelantkinja i sama u svom iskazu navela da je imala pravo i mogućnost da izvrši pregled imovine i poslovnih knjiga pravnog prednika predmetnog preduzeća, što je i učinila uz pomoć i učešće njenog knjigovođe koji je i utvrdio stanje kapitala tog preduzeća. Osim toga, a vezano za navedeno, Osnovni sud je istakao da, prema odredbama člana 61 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), proizilazi da je zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice s kojim se zaključuje ugovor, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine. Navedeno je da strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude osim ako pri zaključenju ugovora nije postupila sa pažnjom koja se zahtijeva u prometu a u slučaju poništenja takvog ugovora, savjesna strana ima pravo tražiti naknadu pretrpljene štete. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO, te činjenice da je zaključenju predmetnog ugovora prethodio postupak javnog oglašavanja licitacije, pregleda dokumentacije i predmeta od apelantkinje i kompletan postupak privatizacije koji je strogo formalne prirode i koji je u cijelosti sproveden u skladu sa zakonom, Osnovni sud je zaključio da kod apelantkinje nije postojala zabluda, te je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev apelantkinje odbio kao neosnovan.
9. Protiv navedene presude i apelantkinja i tužena su podnijele žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Gž-07-001 335 od 28. decembra 2007. godine žalbu apelantkinje odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem osporenom dijelu (naknada štete zbog nepokrivenog gubitka pravnog prednika predmetnog preduzeća), dok je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantkinji naknadi štetu za nemogućnost korišćenja zemljišta preciziranog u presudi, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je i u tim dijelovima tužbeni zahtjev apelantkinje odbijen. Presudom je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je 22. novembra 2001. godine zaključen ugovor o prodaji predmeta licitacije između tužene kao prodavca i apelantkinje kao kupca čiji je predmet bio državni kapital u pravnom predniku predmetnog preduzeća čija je nominalna vrijednost iznosila 242.263,00 KM, što predstavlja 100% učešća u ukupnoj vrijednosti kapitala utvrđenoj na 20. juni 1998. godine. Dalje je navedeno da je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu od 27. decembra 2000. godine u sudskom registru izvršena promjena svojine državnog kapitala, oblika organizovanja usklađivanjem sa Zakonom o privrednim društvima i promjena lica ovlašćenog za zastupanje, te registrovano da je osnivač predmetnog preduzeća (koje ima status d.o.o.) apelantkinja sa osnivačkim ulogom od 2.500,00 KM i imovinom pravnog prednika predmetnog preduzeća nominalne vrijednosti od 242.263,00 KM na kojem je izvršena privatizacija licitacijom pod brojem i datumom preciziranim u presudi.
11. U vezi sa navedenim Okružni sud je istakao da je odredbom člana 3 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je predmet privatizacije, saglasno ovom zakonu, državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini. Navedeno je da je članom 4 istog zakona propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom, danom stupanja na snagu ovog zakona, ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegova svojina osim gradskog građevinskog zemljišta na kojem se stiče trajno pravo korišćenja. S tim u vezi, prema obrazloženju Okružnog suda, imovina preduzeća predstavlja širi pojam od pojma državnog kapitala, jer imovinu preduzeća čini ukupnost prava koja pripadaju preduzeću kao pravnom licu, i to: pravo svojine, udio u drugom preduzeću, sva druga prava imovinskog karaktera i potraživanja. Navedeno je da na osnovu uloga u preduzeću, ako je predmet uloga svojina na stvari, vlasnik gubi to pravo a stiče ga preduzeće koje je osnovano tom imovinom a u obimu svog uloga vlasnik stiče svojinu nad preduzećem, odnosno akcijama ili udjelima. Prema obrazloženju Okružnog suda, to jednostavno rečeno znači da, ako je predmet uloga u preduzeće svojina na stvari, onda dotadašnji vlasnik te stvari prestaje biti njen vlasnik, jer ona ulazi u imovinu preduzeća i postaje svojina tog preduzeća. U skladu sa navedenim, kako je obrazložio Okružni sud, kod činjenice da je apelantkinja - kao osnivač predmetnog preduzeća na ime osnivačkog uloga za osnivanje ovog preduzeća unijela i imovinu pravnog prednika predmetnog preduzeća čiji je državni kapital kupila - to je apelantkinja osnivanjem predmetnog preduzeća navedenu imovinu, tj. svojinu nad ulogom izgubila i ta imovina je prema samom zakonu postala imovina novoosnovanog predmetnog preduzeća njegovim upisom u sudski registar. Zbog navedenog, prema obrazloženju Okružnog suda, apelantkinja i nije aktivno legitimisana za potraživanje naknade štete po osnovu protivvrijednosti spornog zemljišta u Kasindolu, jer aktivna legitimacija u konkretnom slučaju pripada predmetnom preduzeću („Igman“ d.o.o. Pale) u čije je osnivanje unesen kapital koji je bio predmet prodaje na licitaciji, pa je, prema mišljenju tog suda, apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na ovaj dio neosnovan.
12. Okružni sud je naveo da je navedeni dio tužbenog zahtjeva neosnovan i zbog činjenice da predmetnom privatizacije državnog kapitala u pravnom predniku predmetnog preduzeća nije bilo sporno zemljište kako pogrešno, prema mišljenju Okružnog suda, smatraju i apelantkinja i prvostepeni sud. Navedeno je da je pravo korišćenja navedene parcele za predmetno preduzeće mogla da traži apelantkinja u upravnom postupku kao i svako drugo lice nevezano za postupak prodaje državnog kapitala, jer je pravnom predniku predmetnog preduzeća bilo priznato pravo korišćenja tog neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ne predmetnom preduzeću. Ovo posebno i stoga što, kako je naveo Okružni sud, iz citiranih odredbi Zakona proizilazi da u imovinu preduzeća koje se privatizuje ulazi izgrađeno građevinsko zemljište a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju, budući da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu za koje tek postoji projekat za izgradnju i koje ni u kom slučaju ne može biti predmet privatizacije. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da nema odštetne odgovornosti tužene u smislu odredbi člana 155 ZOO, pa je preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u izreci.
13. Okružni sud je, dalje, naveo da smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda u odnosu na nepokriveni gubitak pravnog prednika predmetnog preduzeća i s tim u vezi odbijanje zahtjeva apelantkinje za naknadu štete. Pritom je Okružni sud naveo da ovakav zaključak proizilazi prvenstveno iz činjenice da, kako je već rečeno, apelantkinja nema aktivnu legitimaciju za potraživanja navedenog iznosa, budući da aktivna legitimacija pripada predmetnom preduzeću, kao i zbog činjenice da je odredbama Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) i Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da za iznos gubitka iz ranijih godina (dio konta 050) preduzeće umanjuje pojedine vidove kapitala grupe 90 i 91 srazmjerno njihovom učešću u strukturi kapitala. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da u Početnom bilansu stanja u konkretnom slučaju na stranici 5. nije naznačeno da se predmetni gubitak, zbog kojeg naknadu štete traži apelantkinja, odnosi na gubitak iz proteklih godina (konto 050), već je navedeno da se taj gubitak odnosi na dio gubitka iz tekuće godine (konto 051), prema zaključku Okružnog suda, to se za navedeni gubitak i nije mogla i ne može vršiti korekcija državnog kapitala. Navedeno je da je takav vid sanacije gubitka preduzeća u potpunoj suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o početnom bilansu i Uredbom zbog čega je Vlada RS i stavila van snage odluku Upravnog odbora pravnog prednika predmetnog preduzeća na koju se apelantkinja pozivala. Zbog navedenog, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantkinje vezane za ovaj dio tužbenog zahtjeva. Okružni sud je obrazložio da je neosnovan i žalbeni navod vezan za visinu obaveza predmetnog preduzeća prema radnicima, budući da je, kako je naveo taj sud, nesporno da je apelantkinja prilikom prijave na licitaciju bila u mogućnosti da izvrši provjeru kompletne dokumentacije, pa tako i u odnosu na dugovanja prema radnicima, što je apelantkinja i učinila. Zbog svega navedenog, Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118 0 P 000543 08 Rev od 13. avgusta 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je, prema utvrđenju tog suda, pravilan stav drugostepenog suda izražen u osporenoj odluci prema kojem sporno zemljište nije bilo predmet privatizacije državnog kapitala u pravnom predniku predmetnog preduzeća. Kako je naveo Vrhovni sud, ovo zbog toga što sporno zemljište nije ni bilo označeno u programu privatizacije državnog kapitala u tom preduzeću, niti u javnom pozivu za licitaciju, već su kao predmet privatizacije u stavci „podaci o nekretninama“ označene samo nekretnine upisane u k.o. Pale, dok je kao podatak u stavci „nezavršeni građevinski objekti“ naznačen „stambeno-poslovni objekat Kasindo-projekat“, što, kako je naveo Vrhovni sud, jasno ukazuje da se ne radi o zemljištu kao predmetu privatizacije državnog kapitala u tom preduzeću. Navedeno je i da nedvojbeno sporno zemljište predstavlja neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje ne može biti predmet privatizacije jer ne ulazi u imovinu preduzeća čiji se kapital privatizuje zbog čega apelantkinja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nije ni mogla da pretrpi štetu. Navedeno je i da je neosnovan apelantkinjin revizioni prigovor vezan za progrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o nepostojanju štete zbog nesaniranja gubitka pravnog prednika predmetnog preduzeća, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja, kako je naveo taj sud, proizilazi da se radi u gubitku iz tekuće godine u vezi s kojim se ne može vršiti korekcija, tj. umanjenje državnog kapitala. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju apelantkinje kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je, nakon što je ušla u posjed predmeta privatizacije, utvrdila da „nezavršeni građevinski objekat“ ne postoji, te da zemljište nije njena svojina i da na tom zemljištu ne može upisati pravo svojine jer je ono državna svojina. Apelantkinja navodi da je smatrala i da je logično da se nezavršenim objektom smatra objekat čija je izgradnja počela, ali koji još nije dobio upotrebnu dozvolu, a ne da se radi samo o projektu. Navodi i da je, nakon što je podnijela zahtjev JPŠ „Srpske šume“ za sanaciju gubitka u poslovanju, utvrdila da je odluka o sanaciji stavljena van snage i da gubitak neće biti saniran. Zbog navedenog, apelantkinja smatra da sudovi ničim nisu obrazložili zašto joj tužena nije dužna naknaditi štetu koju je pretrpjela, jer je apelantkinja u potpunosti ispunila svoju obavezu iz kupoprodajnog ugovora a da, prema odredbama ZOO, dužnik, u ovom slučaju tuženi, pada u docnju čim je druga strana-apelantkinja ispunila svoje obaveze, niti zašto smatraju da nema aktivnu legitimaciju za potraživanje naknade štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje njegove presude navedeni u obrazloženju te presude, ta da stoga smatra da su navodi apelantkinje neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u njegovoj presudi, jer smatra da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva.
18. U odgovoru na apelaciju tužena je navela hronologiju predmeta, te istakla da su program privatizacije pravnog prednika predmetnog preduzeća, kao i poziv na licitaciju sačinjeni u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te da je apelantkinja sa njima bila upoznata zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava apelantkinje na koja se ona u apelaciji poziva.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05) relevantne odredbe glase: Član 3.
Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima (u daljem tekstu: preduzeće), pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.
Član 4.
Izgrađeno građevinsko zemljište, koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom, danom stupanja na snagu ovog zakona, ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kome se stiče trajno pravo korišćenja.
20. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Početni bilans stanja sastoji se od tri odvojena podbilansa: pasivnog, neutralnog i aktivnog.
Član 21.
U aktivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrednosti imovine i potraživanja, obaveza i kapitala, koje nisu iskazane u pasivnom i neutralnom podbilansu. Član 22.
U aktivnom podbilansu iskazuje se početna vrednost državnog kapitala koji se privatizuje.
21. U Uredbi o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 29/98 i 37/99) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Za iznos nepokrivenog gubitka do visine trajnog kapitala iz ranijih godima (dio konta 050) preduzeće umanjuje pojedine vidove kapitala grupe 90 i 91 srazmjerno njihovom učešću u strukturi osnovnog kapitala.
22. U Zakonu o privrednim društvima RS („Službeni glasnik RS“ broj 127/08) relevantne odredbe glase:
Član 13. st. 1, 2. i 6.
(1) Ortaci, članovi i akcionari privrednog društva dužni su da ulože svoje ugovorene uloge u imovinu društva u skladu sa ovim zakonom, osnivačkim aktom, ugovorom ili drugim aktom društva.
(2) Na osnovu uloga iz stava 1. ovog člana ortaci, odnosno članovi društva stiču udio u društvu, a akcionari akcije društva.
(6) Kada je predmet uloga pravo svojine, svi uneseni ulozi u imovinu privrednog društva svojina su društva i ne mogu biti korišteni od ortaka, članova i akcionara kao njihova lična imovina.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000543 08 Rev od 13. avgusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 3. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 2. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Apelantkinja smatra da joj je odlukama Okružnog i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je odbijen njen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete vezan za nezavršeni građevinski objekat i sporno zemljište na kojem je taj objekat trebalo da se nalazi, kao i u vezi sa nesaniranjem gubitka preciziranog u presudi i nedostatkom aktivne legitimacije na strani apelantkinje.
31. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju, a vezano za apelantkinjine navode, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge vezane za svoja odlučenja. S tim u vezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantkinji ne pripada pravo na naknadu štete vezanu za predmet tužbenog zahtjeva, te da su tim povodom u osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba Zakona, Zakona o početnom bilansu, Uredbe, Zakona o preduzećima, odnosno privrednim društvima i ZOO, a koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantkinji ne pripada pravo na naknadu materijalne štete, jer, shodno relevatnim odredbama Zakona, sporno zemljište i nije moglo postati imovina pravnog prednika predmetnog preduzeća prilikom njegove privatizacije, jer se radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu, kao i da se u konkretnom slučaju nije radilo o započetom građevinskom objektu, nego samo o izrađenom projektu za njegovu gradnju. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi i da odluka tužene o sanaciji spornog gubitka, koja je stavljena van snage odlukom Vlade RS, a u vezi sa kojom je apelantkinja tražila naknadu štete, takođe, nije bila unesena u Program privatizacije, niti je navedena u javnom pozivu za licitaciju ( koje je apelantkinja, kako je i sama istakla, pregledala) jer nije bila u skladu sa odredbama Uredbe i Zakona o početnom bilansu, te da je u Programu privatizacije naznačeno da se radi o gubitku iz tekuće godine, a ne prošlih godina a koji, shodno odredbama Uredbe, ne podliježe sanaciji, niti se za taj iznos umanjuje kapital preduzeća.
34. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju presude Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, decidirano objasnio svoj zaključak o nedostatku aktivne legitimacije u konkretnom sporu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio da je, shodno odredbama Zakona o privrednim društvima, propisano da pravo svojine koje je uneseno kao ulog u privredni subjekat postaje imovina tog subjekta zbog čega bi, prema mišljenju tog suda, aktivna legitimacija u konkretnom slučaju pripadala predmetnom preduzeću, a ne apelantkinji, a dato obrazloženje, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi Zakona o privrednim društvima, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pritom Ustavni sud zapaža da apelantkinja u reviziji nije osporavala ovaj zaključak Okružnog suda zbog čega se Vrhovni sud i nije bavio ovim pitanjem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava vezano za donošenje ovog zaključka Okružnog suda.
35. Prema mišljenju Ustavnog suda, data obrazloženja Vrhovnog suda i Okružnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelantkinja ponavlja u apelaciji i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantkinje.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava u suštini svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke vezane za nekršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i ove apelantkinjine navode.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantkinje i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6 Evropske konvencije s obzirom na to da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva.
39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić