Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3176/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
- Ugovor o poklonu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3176/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3176/10, rješavajući apelaciju Miljana Đurkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miljana Đurkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 528 od 22. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 252 od 20.
januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P- 227/04 od 24. aprila 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miljan Đurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 23. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 528 od 22. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015- 0-Gž-08-000 252 od 20. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-227/04 od 24. aprila 2008. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 20. januara 2012. godine apelant je 27. januara 2012. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od eparhije Zahumsko - hercegovačke i primorske (u daljnjem tekstu: Eparhija ili drugotužena) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Trebinju, koje je zastupalo Opštinu Trebinje (u daljnjem tekstu: Opština ili prvotužena) kao učesnika u postupku zatraženo je 20. januara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni i Vrhovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 3. i 6. februara 2012. godine a prvotužena 31. januara 2012. godine. Eparhija i Okružni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. jula 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Rješenjem Narodnog odbora sreza Mostar - Komisije za nacionalizaciju broj 951 od 20. maja 1961. godine utvrđeno je da je sa 26. decembrom 1958. godine nacionalizovana i postala društvena svojina (između ostalih) i stambena zgrada izgrađena na k.č. broj 2592 k.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), koja je bila u svojini Srpske pravoslavne crkve. Predmetna zgrada se nalazi u Trebinju , Ulica kralja Petra Oslobodioca broj 51, i u njoj se nalazi i stan površine 112,00 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan).
7. Skupština opštine Trebinje je 3. maja 1996. godine donijela Odluku broj 09-012- 18/96 da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi, putem poklona, vrati sva imovina na području ove opštine koja je oduzeta u postupku nacionalizacije. Nakon toga, Opština, kao poklonodavac, i Eparhija, kao poklonoprimac, 3. septembra 1996. godine zaključile su Ugovor o poklonu koji je ovjeren u Osnovnom sudu 16. septembra 1996. godine pod brojem OV.161/1996, kojim je Opština poklonila Eparhiji predmetnu zgradu. Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) je Odlukom broj 02-1081 od 20. septembra 1996. godine dala saglasnost da se predmetna zgrada pokloni Eparhiji.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj Dn.83/96 od 19. septembra 1996. godine dozvoljen je upis prava svojine sa dijelom 1/1 na predmetnoj zgradi, označenoj kao k.č. broj 2592/1, upisanoj u zk.ul. broj 3720 k.o. Trebinje, u korist Srpske pravoslavne crkve.
9. Apelant i Stanojka Popović kao kupci, s jedne strane, i Opština kao prodavac, s druge strane, 5. februara 2002. godine zaključili su Ugovor o otkupu spornog stana koji je 8. februara 2002. godine ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-66/2002. Osnovni sud je 27. avgusta 2003. godine donio Rješenje o nasljeđivanju broj O-114/2003 kojim je ostavinski postupak iza umrle Stanojke Popović proglašen dovršenim i apelant proglašen za nasljednika na zaostavštini koju čini ½ dijela svojine na spornom stanu.
Parnični postupak okončan osporenim presudama
10. Presudom Osnovnog suda broj P-227/04 od 24. aprila 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 252 od 20. januara 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi ugovor o poklonu zaključen između Opštine kao poklonodavca i Eparhije kao poklonoprimca, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da u zemljišnoknjižnom ulošku broj 3720 k.o. Trebinje uspostavi stanje kakvo je bilo prije sprovođenja ugovora o poklonu, tako što bi se brisalo pravo svojine na predmetnoj zgradi sa imena Eparhije, kao i da se Opština i Eparhija obavežu da apelantu solidarno naknade troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi od 26. avgusta 2004. godine istakao da je, nakon saznanja za činjenicu o otkupu spornog stana, Eparhija protiv njega i Opštine podnijela tužbu radi poništenja ugovora o otkupu spornog stana, legitimišući se kao sopstvenik zgrade u kojoj se taj stan nalazi. Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da je ugovor o poklonu, zaključen između Opštine i Eparhije, apsolutno ništav jer je, po njegovom stanovištu, u suprotnosti sa odredbama člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisano da se zabranjuje prenos, otuđenje i drugo raspolaganje zgradama i stanovima u društvenoj svojini, ako su stečene na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji). Takođe je navedeno da je apelant prilikom saslušanja istakao da je njegova majka Draginja Đurković 1952. godine „dobila sporni stan od vojske“ koji se nalazi u predmetnoj zgradi, te to da su joj date na korišćenje dvije prostorije toga stana, a da su njihovi sustanari u stanu bili Ismet Bećiri i Petar Ivanović. Dalje, navedeno je da su se nakon iseljenja Ismeta Bećirija i smrti Petra Ivankovića (1958. ili 1959. godine) „proširili na cijeli stan“, odnosno počeli ga koristiti u površini od 112 m², kao i da je sa njima živjela i tetka Stanojka Popović. Pored toga, navedeno je da je Opština 15. septembra 1981. godine sporni stan dala na korišćenje apelantovoj majci i tetki Stanojki Popović, te su one, kao sunosioci stanarskog prava, zaključile ugovor o korišćenju stana sa SIZ-om stanovanja u Trebinju. Nakon smrti Stanojke Popović (2003. godine), koja je prethodno otkupila sporni stan sa apelantom, i to sa po ½ dijela, apelant je, po osnovu rješenja o nasljeđivanju, postao jedini sopstvenik spornog stana.
12. Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da se sporni stan nalazi u stambenoj zgradi koja je bila predmet ugovora o poklonu zaključenog između Opštine i Eparhije 3. septembra 1996. godine, te da su sporni stan, na osnovu ugovora o korišćenju stana, kao sunosioci stanarskog prava koristile Draginja Đurković (apelantova majka) i Stanojka Popović (apelantova tetka), te da je, nakon zaključenja ugovora o poklonu, sporni stan otkupljen, odnosno da se u knjigama katastra vodi kao apelantova svojina sa dijelom 1/1, odnosno da je susopstvenički dio toga stana od ½ apelant stekao nasljeđem iza svoje umrle tetke Stanojke Popović. Navedeno je da se apelantov pravni interes da zahtijeva poništenje navedenog ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine zasniva na činjenici da je Eparhija u predmetu koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem P-307/02 tražila poništenje ugovora o otkupu spornog stana koji su 8. februara 2002. godine zaključili Opština, s jedne strane, te Stanojka Popović i apelant, s druge strane.
13. Ispitujući osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da je pobijani ugovor o poklonu od 3. septembra 1996. godine (zaključen između Opštine i Eparhije) zaključen na osnovu člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisano da, izuzetno od odredaba člana 16 Zakona o prometu nepokretnosti, društveno pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa, stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada, kao i stambene zgrade, uz prethodno odobrenje Vlade RS, otuđivati iz društvene svojine bez naknade, između ostalog, i za potrebe Srpske pravoslavne crkve. Prema tome, kako je dalje zaključio Osnovni sud, ova zakonska odredba je omogućila da se za potrebe Srpske pravoslavne crkve, ugovorom o poklonu, prenese svojina na zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan. Pri tome Osnovni sud je istakao da je i Vlada RS svojom Odlukom broj 02-1081 od 20. septembra 1996. godine dala saglasnost za navedeni poklon predmetne nepokretnosti.
14. Dalje, kako je istakao Osnovni sud, apelantovi navodi da je ugovor o poklonu u suprotnosti sa odredbama člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti (koje su situirane u članu 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i koje su stupile na snagu 2. jula 1991. godine, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama ZOPN iz 1991. godine) također su neosnovani. Naime, tim odredbama je propisano da se poljoprivredna i šumska zemljišta, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su u društvenu svojinu pribavljeni na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Međutim, kako je dalje istakao Osnovni sud, u članu 4 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1991. godine je propisano da će se primjenjivati do 31. decembra 1991. godine. Slijedom toga, kako je dalje zaključio Osnovni sud, na dan zaključivanja spornog ugovora o poklonu odredba člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti nije ni bila na snazi. Zbog navedenih razloga, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
15. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Okružni sud ponovio pravno stanovište Osnovnog suda, pozvavši se na odredbe člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, kao i na odredbe člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 4 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1991. godine. Takođe, Okružni sud je naglasio da apelantov navod kako je ovlašćeni predstavnik Opštine mogao potpisati ugovor o otkupu spornog stana kada je ranije zaključen ugovor o poklonu stambene zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, nije od značaja u predmetnoj pravnoj stvari, jer predmet konkretne parnice nije utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana. Okružni sud je naglasio da žalbeni navod kako se navedenim ugovorom o poklonu iz 1996. godine nije mogao pokloniti sporni stan, jer apelantu nije omogućeno da otkupi drugi stan u roku do pet godina od dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova u smislu odredbi člana 53 tog zakona, nije osnovan, budući da je ugovor o poklonu zaključen prije nego što je sporni stan bio otkupljen. Osim toga, kako je naglasio Okružni sud, za primjenu odredbi člana 53 Zakona o privatizaciji državnih stanova nije od značaja što je eventualno, još prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, došlo do promjene sopstvenika na zgradi, odnosno stanu na kojem postoji stanarsko pravo nekog lica.
16. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da je Opština poklonila „tuđu imovinu“, Okružni sud je istakao da je predmet ugovora o poklonu bila stambena zgrada u kojoj se nalazio i sporni stan a taj ugovor je zaključen prije nego što je apelant stekao pravo svojine, odnosno dok je na spornom stanu postojalo samo stanarsko pravo, a ne pravo svojine. Dalje, Okružni sud je istakao i da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. S tim u vezi je naglašeno da su poništenje spornog ugovora mogle tražiti samo ugovorne strane ili, eventualno, republički javni pravobranilac (kako se u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu zvalo Pravobranilaštvo Republike Srpske) u vršenju zakonskih ovlašćenja radi zaštite državne imovine. Pored toga, u pogledu apelantovog zahtjeva za brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava proizašlih iz ugovora o poklonu i vraćanje u prijašnje stanje, naglašeno je da ovlašćenje za takav zahtjev ima samo onaj ko je povrijeđen u svom zemljišnoknjižnom pravu. Budući da, dakle, u vrijeme sklapanja ugovora o poklonu apelant nije bio upisan kao sopstvenik na spornoj zgradi, pa ni stanu u kojem stanuje kao dijelu zgrade, nego je stekao pravo svojine na stanu otkupom stana tek 2002. godine upisom u katastar nepokretnosti, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nepokretnosti i upisom u knjige položenih ugovora, shodno odredbama člana 19 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova, on nije aktivno legitimisan ni za taj dio tužbenog zahtjeva.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 528 od 22. aprila 2010. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je Okružni sud pravilno i zakonito odlučio kada je, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda, apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Pri tome je i Vrhovni sud citirao odredbe člana 16a. tačka 6 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1991. godine, te naglasio da je članom 4 tog zakona propisano da se navedeni zakon primjenjivao do 31. decembra 1991. godine. Budući da je, kako je dalje navedeno u odluci Vrhovnog suda, i predmetna zgrada u kojoj se nalazi i sporni stan nacionalizovana i postala društvena svojina, te da je ugovorom o poklonu vraćena Srpskoj pravoslavnoj crkvi na osnovu ugovora od 3. septembra 1996. godine, predmetni ugovor nije u suprotnosti sa citiranim odredbama (član 16a. tačka 6), kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Navedeno je da društveno-pravno lice, u smislu odredbi člana 16 stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (koji je proglašen 23. novembra 1994. godine, kada je i stupio na pravnu snagu, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama ZOPN iz 1994. godine), može poljoprivredno zemljište van kompleksa, stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade, kao i stambene zgrade uz prethodno odobrenje Vlade Republike Srpske otuđivati iz društvene svojine bez naknade (između ostalog) i za potrebe Srpske pravoslavne crkve. Iz rezultata sprovedenih dokaza proizilazi da je zaključivanju predmetnog ugovora prethodila pismena saglasnost Vlade RS broj 02-1081 od 20. septembra 1996. godine. Stoga je predmetni ugovor zaključen i u skladu sa odredbama člana 16 stav 4 tog zakona. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da je ugovor o poklonu, ako su predmet ugovora nepokretnosti, po pravnoj prirodi ugovor o prometu nepokretnosti koji je zaključen u pismenom obliku a potpisi ugovarača su ovjereni u sudu i ispunjavaju zakonom propisanu formu, pa je stoga pravno valjan i u smislu odredbi člana 9 stav 2 tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti. Stoga su, kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi, pazeći po službenoj dužnosti na „ništavost ugovora (član 109 stav 1 ZOO)“, pravilno zaključili da predmetni ugovor nije u suprotnosti sa prinudnim propisima.
18. Takođe, i po stavu Vrhovnog suda, pravilan je stav nižestepenih sudova da apelant nije aktivno legitimisan da traži poništenje ugovora o poklonu koji je zaključen između Opštine i Eparhije, kao i za traženje uspostave zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključivanja ugovora o poklonu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naročito istakao da je Eparhija, na osnovu odredbi člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima upisom tog prava u zemljišnim knjigama, izvršenom na osnovu ugovora o poklonu. Apelant, prema stavu Vrhovnog suda, nije ovlašćen da traži brisanje upisa izvršenog na osnovu ugovora o poklonu, pozivajući se na ugovor o otkupu stana u zgradi koja je predmet ugovora o poklonu, jer tim upisom nije povrijeđen u pravu koje je stekao po osnovu ugovora o otkupu stana, sve dok je ugovor o otkupu stana na snazi. Što se tiče revizijskog prigovora da se ugovorom o poklonu nije mogao pokloniti stan za koji je apelant zaključio ugovor o otkupu, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključivanja tog ugovora na spornom stanu bilo konstituisano stanarsko pravo i ugovor o poklonu je zaključen 1996. godine a ugovor o otkupu spornog stana tek 5. februara 2002. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je sa Opštinom zaključio ugovor o otkupu spornog stana, pa da se stoga „opravdano postavlja pitanje kako je ovlašćeni predstavnik Opštine mogao potpisati taj ugovor kada je već ranije zaključen ugovor o poklonu između Opštine i Eparhije“. Smatra da je Opština prenijela više prava na Eparhiju nego što je i sama imala s obzirom na to da je apelant, a prije njega i njegovi pravni prednici imali stanarsko pravo na spornom stanu, izvršio i otkup tog stana, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. U najmanju ruku, kako apelant ističe, njemu je, prema odredbama člana 53 Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa, trebalo omogućiti da izvrši otkup spornog stana, ili da mu se dâ na korišćenje drugi stan, što nije učinjeno. Ističe da je jasno kako je predmetna nepokretnost u vrijeme zaključivanja ugovora o poklonu bila opterećena stanarskim pravom, mada je „prenesena na Eparhiju bez tog opterećenja“, te da su sudovi u konkretnom slučaju „nepravilno, odnosno grubo kršeći Zakon, ne poštujući pravo na pravično suđenje„ donijeli osporene odluke.
b) Odgovori na apelaciju
20. Osnovni sud je istakao da u predmetnom postupku nisu počinjene povrede prava na koja se apelant poziva. Pri tome Osnovni sud je istakao da činjenica da je dio nepokretnosti –apelantov stan, koji je bio predmet ugovora o poklonu, u vrijeme njegovog zaključenja bio opterećen stanarskim pravom, nije bila smetnja za zaključenje ugovora o poklonu između Opštine i Eparhije.
21. Vrhovni sud je istakao da apelant u apelaciji nije konkretizovao u čemu se sastoje povrede prava na koja ukazuje. Takođe je istakao da je u ovoj parnici predmet spora bio ugovor o poklonu, pa da stoga apelantovi navodi o ugovoru o otkupu spornog stana nemaju uticaja na konkretni spor. S tim u vezi, kako je istakao Vrhovni sud, apelantovo ukazivanje na odredbe člana 53 Zakona o privatizaciji državnih stanova nisu ni u kakvoj vezi sa predmetnim sporom. Kako je pobijanim odlukama odbijen apelantov zahtjev za poništenje ugovora o poklonu zaključenog između Opštine i Eparhije, neosnovani su apelantovi navodi da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, jer sporni stan nije bio apelantova imovina, nego imovina Eparhije.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Poništenje ugovora Član 112. stav 1.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
23. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/80, 4/89, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) relevantne odredbe glase: Član 16.
Društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.
Društveno pravno lice može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.
Društveno pravno lice može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.
24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 22/91) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 29/09) iza člana 16 dodaju se novi čl. 16a., 16b, 16c, 16d i 16e, koji glase : „Član 16a.
Poljoprivredna i šumska zemljišta, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su u društvenu svojinu pribavljeni na osnovu:
[…]
6. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);“
[…] Član 4.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu SRBiH“, a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine.
25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (”Službeni glasnik Republike Srpske” broj 29/94 [koji je Narodna skupština Republike Srpske usvojila na sjednici održanoj 23. novembra 1994. godine] u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
U Zakonu o prometu nepokretnosti (”Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine”, broj 38/78 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), u članu 16. iza stava 3. dodaje se novi stav 4. koji glasi:
Izuzetno od odredbe prethodnog stava društveno-pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa, stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada, kao i stambene zgrade, uz prethodno odobrenje Vlade Republike Srpske, otuđivati iz društvene svojine bez naknade isključivo za sljedeće namjene:
[...]
- za potrebe Srpske pravoslavne crkve;
[...].
Član 2.
Ovaj zakon stupa na snagu danom donošenja a objaviće se u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 528 od 22. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 24. maja 2010. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio je 23. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu njima prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su postupci koji su okončani presudom Vrhovnog suda vođeni povodom apelantovog zahtjeva za poništenje ugovora o poklonu, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
34. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju u apelaciji, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je pravno valjan ugovor o poklonu predmetne zgrade koji su zaključili Opština i Eparhija, što je u suprotnosti sa pozitivnim propisima, jer je, prema njegovom stavu, zaključeni ugovor u suprotnosti sa odredbama člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti, te zbog toga što je Opština na Eparhiju prenijela „više prava nego što je imala“, budući da je sa apelantom zaključila ugovor o otkupu spornog stana.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime, redovni sudovi su vrlo iscrpno obrazložili zbog čega nije moglo da se udovolji apelantovom glavnom zahtjevu za poništenje ugovora o poklonu predmetne zgrade (u kojoj se nalazi i sporni stan) koji su 3. septembra 1996. godine zaključili Opština i Eparhija, pozvavši se na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1991. godine članu 16 Zakona o prometu nepokretnosti dodat, između ostalih, i član 16a. kojim je bilo propisano da se poljoprivredna i šumska zemljišta, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su u društvenu svojinu pribavljeni na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Međutim, odredbama člana 4 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1991. godine je propisano da će se odredbe tog zakona primjenjivati do 31. decembra 1991. godine. Slijedom toga, kako su zaključili redovni sudovi, na dan zaključivanja spornog ugovora o poklonu odredba člana 16a. kojom je dopunjen člana 16 Zakona o prometu nepokretnost nije ni bila na snazi.
38. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali i na odredbe člana 1 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1994. godine kojima je propisano da, izuzetno od odredaba člana 16 Zakona o prometu nepokretnosti, društveno pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa, stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada, kao i stambene zgrade, uz prethodno odobrenje Vlade RS, otuđivati iz društvene svojine bez naknade, između ostalog, i za potrebe Srpske pravoslavne crkve, po kojim je promet spornom nepokretnosti bio dozvoljen, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u toku redovnog sudskog postupka utvrđeno da je sporna nepokretnost do 26. decembra 1958. godine bila u svojini Srpske pravoslavne crkve kada je nacionalizovana i postala društvena svojina. Dalje, Sud zapaža da je Opština, koja je imala pravo raspolaganja spornom nepokretnosti, donijela odluku (3. maja 1996. godine) da se, putem poklona, vrati sporna nepokretnost ranijem sopstveniku i da je Vlada RS dala saglasnost da se pokloni sporna nepokretnost. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi zaključili da su bili ispunjeni svi uslovi za promet spornom nepokretnosti koji su predviđeni odredbama člana 1 Zakona o izmjenama ZOPN iz 1994. godine, koji je stupio na pravnu snagu 23. novembra 1994. godine, te da je, stoga, apelantov tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o poklonu neosnovan.
39. Takođe, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su vrlo iscrpno obrazložili zbog čega se nije moglo udovoljiti ni apelantovom zahtjevu koji je proizašao iz glavnog tužbenog zahtjeva (za poništenje ugovora o poklonu) kojim je tražio da se u zemljišnim knjigama izvrši upis brisanja prava koja su proizašla iz osporenog ugovora o poklonu, budući da takav zahtjev mogu podnijeti samo lica čija su prava povrijeđena osporenim upisom u koju kategoriju, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant ne spada.
40. Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje odlučenje sudova da nisu ispunjeni uslovi za poništenje ugovora o poklonu koji su zaključili Opština i Eparhija, te da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je isticao tokom cijelog postupka i o čemu su dati detaljni odgovori sudova na tri instance. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je i apelant stavio naglasak na činjenicu da je otkupio sporni stan (2002. godine), pa se stoga „pita“ kako je Opština mogla zaključiti ugovor o poklonu sa Eparhijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se i ovim pitanjem bavili redovni sudovi i da su naglasili da otkup spornog stana nije predmet konkretne parnice, te da se stoga u predmetnom postupku, u kojem se raspravljalo o pravnoj valjanosti ugovora o poklonu, ne može raspravljati i o pravnoj valjanosti ugovora o otkupu spornog stana, jer se iz osporenih presuda jasno vidi da taj ugovor nije bio predmet ni tužbenog zahtjeva, ni odlučivanja sudova. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je ovakvim odlučenjem i zaključcima redovnih sudova materijalno pravo primijenjeno na način koji bi, eventualno, mogao da vodi kršenju apelantovih ustavnih prava, odnosno smatra da ovi apelantovi navodi ni na koji način ne potkrepljuju apelantove tvrdnje o povredi njegovog ustavnog prava na pravično suđenje.
41. Takođe, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već, naprotiv, dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primijene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić