Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3748/10 (M. Đ.)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Privatizacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3748/10
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3748/10, rješavajući apelaciju Miljana Đurkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miljana Đurkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine.
Na osnovu člana 77 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3748/10 od 9. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miljan Đurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 30. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine. Apelant je 24. septembra 2010. godine, posredstvom Duška Mirkovića, advokata iz Trebinja, dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant je 4. jula 2013. godine obavijestio Ustavni sud da ga u daljnjem toku postupka pred Ustavnim sudom zastupa samo Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja. Apelant je 23. avgusta 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3748/10 od 9. februara 2011. godine kojom je naložio Osnovnom sudu da ne sprovodi postupak izvršenja Rješenja broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine kojim je određeno izvršenje Presude Okružnog suda broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine prinudnim iseljenjem apelanta [iz stana u Trebinju, Ulica kralja Petra I Oslobodioca broj 51 ( u daljnjem tekstu: sporni stan)], do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od eparhije Zahumsko - hercegovačke i primorske - Manastir Tvrdoš Trebinje (u daljnjem tekstu: Eparhija ili tužiteljka) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Trebinju koje je zastupalo Opštinu Trebinje (u daljnjem tekstu: Opština ili drugotužena) kao učesnika u postupku zatraženo je 23. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i Eparhija su dostavili odgovor na apelaciju 17. i 18. januara 2011. godine, a drugotužena 11. januara 2011. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. oktobra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Odlukom Skupštine opštine Trebinje broj 09-012-18/96 od 3. maja 1996. godine Srpskoj pravoslavnoj crkvi, putem poklona, vraćena je sva imovina na području ove opštine koja je oduzeta u postupku nacionalizacije. Slijedom toga, Opština kao poklonodavac i Eparhija kao poklonopimac su 3. septembra 1996. godine zaključile Ugovor o poklonu kojim je Opština poklonila Eparhiji stambenu zgradu izgrađenu na k.č. broj 2592 k.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Predmetna zgrada se nalazi u Trebinju - Ulica kralja Petra Oslobodioca broj 51 i u njoj se nalazi i sporni stan, površine 112,00 m². Rješenjem Osnovnog suda broj Dn. 83/96 od 19. septembra 1996. godine dozvoljen je upis prava svojine sa dijelom 1/1 na predmetnoj zgradi (k.č. broj 2592/1 iz zk.ul. broj 3720 k.o. Trebinje) u korist Srpske pravoslavne crkve.
8. Apelant i Stanojka Popović kao kupci, sa jedne strane, i Opština kao prodavac, s druge strane, 5. februara 2002. godine zaključili su Ugovor o otkupu spornog stana sa dijelom od po ½, koji je 8. februara 2002. godine ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-66/2002. Nakon smrti Stanojke Popović Osnovni sud je 27. avgusta 2003. godine donio Rješenje o nasljeđivanju broj O-114/2003 kojim je apelant proglašen za nasljednika na zaostavštini koju čini ½ dijela svojine na spornom stanu.
Parnični postupak okončan osporenim presudama
9. Presudom Osnovnog suda broj P-307/02 od 27. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 00381 10 Gž od 21. juna 2010. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Eparhije i utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana koji je zaključen 5. februara 2002. godine između Opštine kao prodavca i Stanojke Popović i apelanta kao kupaca, te da ne proizvodi pravno dejstvo. Slijedom toga, naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Trebinje da u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 38 k.o.Trebinje izvrši brisanje apelanta kao vlasnika spornog stana. Istom presudom apelant je obavezan da preda Eparhiji u posjed sporni stan u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
10. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je nakon sprovedenog postupka Osnovni sud utvrdio, što je bilo i nesporno među parničnim strankama, da je Opština, kao prodavac predmetnog stana, zaključila 5. februara 2002. godine ugovor o otkupu stana sa apelantom i Stanojkom Popović, kao kupcima, te da je taj ugovor ovjeren kod nadležnog suda 8. februara 2002. godine pod brojem Ov-I-66/2002. Takođe je utvrđeno da je Stanojka Popović umrla 25. januara 2003. godine i da je pravosnažno okončan ostavinski postupak nakon njene smrti, a za njenog nasljednika je proglašen apelant, njen sestrić, pa se apelant po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju uknjižio kao vlasnik predmetnog stana u dijelu od 1/1. Takođe je utvrđeno da je Opština ugovorom o poklonu od 3. septembra 1996. godine, ovjerenim pred Osnovnim sudom Ov. broj 161/96, poklonila Eparhiji zgradu (k.č. broj 2592/1, upisana u zk. ul. broj 10 k.o. Trebinje) u kojoj se nalazi i sporni stan, a taj ugovor je sproveden u zemljišnoj knjizi. Navedeno je da je apelant osporavao pravnu valjanost ugovora o poklonu predmetne zgrade, ali je postupak u toj pravnoj stvari okončan pravosnažnom sudskom odlukom kojom je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da navedeni ugovor o poklonu nije pravno valjan.
11. Kako je istakao Osnovni sud, u predmetnom postupku sporno je bilo da li je Opština mogla raspolagati spornim stanom, odnosno zaključiti ugovor o otkupu tog stana sa apelantom i Stanojkom Popović kao kupcima. Naime, navedeno je da je Eparhija tvrdila da Opština nije bila legitimisana da zaključi takav ugovor, jer u vrijeme njegovog zaključivanja (5. februara 2002. godine) nije bila nosilac prava raspolaganja tim stanom, nego da je upravo Eparhija bila vlasnica zgade u kojoj se nalazi i sporni stan, pa da je samim tim ona vlasnica i tog stana. S tim u vezi, Osnovni sud je najprije istakao da su navodi Opštine kako „im nije poznato“ da je 1996. godine zaključen ugovor o poklonu zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan neprihvatljiv, zato što je ugovor o poklonu potpisao predsjednik SO Božidar Vučurević i zato što je taj ugovor sproveden kroz zemljišne knjige. Dalje je Osnovni sud u obrazloženju presude istakao da je članom 55 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji stanova) propisano da se stan u privatnoj svojini na kome postoji stanarsko pravo vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da je nosiocu stanarskog prava grad, odnosno opština dužna da omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio. Prema tom zakonskom propisu, vlasnik ima pravo da mu opština umjesto vraćanja u posjed stana isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti u kom slučaju nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana koji koristi pod uslovima određenim zakonom. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da se Eparhija uknjižila kao vlasnica nepokretnosti-zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, pa, dakle, nije umjesto vraćanja u posjed tražila isplatu naknade nepokretnosti u visini njene tržišne vrijednosti. Slijedom toga, kako je istakao Osnovni sud, budući da je sporni stan vraćen Eparhiji, to onda Opština nije ni mogla davati predmetni stan u otkup. Osnovni sud je, takođe, istakao da je odredbama člana 9 Zakona o privatizaciji stanova određeno da se mogu privatizovati samo stanovi u državnoj svojini, a u vrijeme otkupa - 5. februara 2002. godine, kao i u momentu stupanja na snagu Zakona o privatizaciji stanova, Opština nije bila nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, dakle, stan nije bio u državnoj svojini pa se nije mogao ni otkupljivati. Kako je Zakon o privatizaciji stanova stupio na snagu 28. jula 2001. godine, to je u momentu donošenja odluke u konkretnom predmetu protekao rok od osam godina u kojem je stan trebalo vratiti u posjed vlasniku.
12. Konačno, Osnovni sud je istakao da je neosnovano isticanje (apelanta i Opštine) da se u evidenciji SIZ-a stanovanja Trebinje predmetni stan i dalje vodi kao društvena svojina, jer evidencija SIZ-a stanovanja ne predstavlja dokaz o svojini na stanu, nego predstavlja samo puku evidenciju o broju stambenih jedinica, njihovoj veličini i sl. Naime, nesporno je da je Eparhija uknjižena kao vlasnica nepokretnosti u kojoj se nalazi predmetni stan, da prenos te svojine - ugovor o poklonu zaključen 3. septembra 1996. godine između Opštine i Eparhije nije poništen, pa je, prema tome, Opština raspolagala stanom na kojem nije bila nosilac prava raspolaganja. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti.
13. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je usvojio Eparhijin tužbeni zahtjev i utvrdio ništavost predmetnog ugovora o otkupu spornog stana, budući da u vrijeme zaključivanja tog ugovora stan nije bio u državnoj svojini, jer se mogu otkupljivati samo stanovi u državnoj svojini na kojima postoji stanarsko pravo, u skladu sa odredbama člana 9 Zakona o privatizaciji stanova. Dalje, Okružni sud je istakao da na spornom stanu, kako proizilazi iz dokaza izvedenih pred Osnovnim sudom, apelant nije imao stanarsko pravo, nego da je stanarsko pravo imala njegova pokojna tetka Stanojka Popović. Okružni sud je istakao da je u spornom stanu živjela i apelantova majka do smrti 1986. godine, kao nosilac stanarskog prava, te da je poslije njene smrti Stanojka Popović ostala jedini nosilac stanarskog prava. Te činjenice, kako je dalje navedeno u presudi Okružnog suda, naveo je u svojoj izjavi apelant na zapisnik pred sudom od 24. septembra 2009. godine. Takođe, kako je navedeno u presudi Okružnog suda, apelant je izjavio da je u Trebinju živio do 1963. godine, a nakon toga se odselio u Beograd, te se 1990. godine, nakon što je penzionisan, vratio u Trebinje. Međutim, kako je istakao Okružni sud, apelant se kod nadležnog organa prijavio tek 1998. godine, a tokom postupka nije ni tvrdio da je nakon majčine smrti nastavio koristiti predmetni stan kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Pored toga, sporni stan nije u državnoj svojini, te za otkup stana nije ispunjen ni ovaj uslov iz navedene zakonske odredbe člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova. U momentu kad je zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana, stan nije bio državna svojina, a samo stan u državnoj svojini daju u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (član 13 stav 1 Zakona o privatizaciji). Dalje je istaknuto da, kad se ne radi o stanu u državnoj svojini, valja imati u vidu odredbu člana 55 Zakona o privatizaciji stanova koja propisuje da, ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona (stav 1). Vlasniku stana iz stava 1 ovog člana grad, opština, umjesto vraćanja u posjed stana, može isplatiti novčanu naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti (stav 3). Za vrijeme trajanja roka iz stava 1 navedenog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz navedenog zakona (stav 6). Međutim, iz izvedenih dokaza zaključeno je da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
14. Okružni sud je, dalje, istakao da je odredbom člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. U konkretnom slučaju navedeni ugovor je protivan odredbi člana 9 Zakona o privatizaciji stanova. Pored toga, Okružni sud je istakao da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (član 110 ZOO), da se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice (član 109 stav 1 ZOO, te da pravni interes tužiteljke-Eparhije za isticanje ništavosti ugovora proizilazi iz njenog prava svojine na predmetnom stanu, odnosno zgradi u kojoj se stan nalazi.
15. Okružni sud je ocijenio da je Eparhija dokazala da je vlasnica spornog stana, odnosno zgrade u kojoj se sporni stan nalazi. Utvrđenjem da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana prestalo je apelantovo pravo svojine na tom stanu. Apelant nije dokazao da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno član porodičnog domaćinstva svoje majke, pa da je u statusu člana porodičnog domaćinstva nastavio da koristi predmetni stan nakon majčine smrti. Tako je otpao i taj pravni osnov da apelant i dalje drži u posjedu predmetni stan, pa je apelant obavezan na osnovu odredbe člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, da preda stan Eparhiji koja ima jače pravo, odnosno Eparhija je, takođe, i prema odredbi člana 37 istog zakona, stekla pravo da od apelanta traži predaju u posjed predmetnog stana pošto je dokazala da je vlasnica stana.
Izvršni postupak
16. Eparhija je 19. avgusta 2010. godine podnijela Osnovnom sudu predlog za izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-307/02 od 27. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 15 0 P 00381 10 Gž od 21. juna 2010. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine usvojen je Eparhijin predlog i određeno je izvršenje prinudnim iseljenjem apelanta iz predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zato što je u osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je otkupio predmetni stan 8. februara 2002. godine, a ugovor o otkupu je zaključen između njega i Opštine, pa se opravdano postavlja pitanje kako je ovlašćeni predstavnik Opštine mogao potpisati ovaj ugovor kada je 3. septembra 1996. godine zaključen ugovor o poklonu između Opštine i Eparhije kojim se poklanja i stambena zgrada u kojoj se nalazi sporni stan. Smatra da se ugovorom o poklonu koji je zaključen 1996. godine nije mogao pokloniti sporni stan, jer apelantu nije omogućeno da otkupi drugi stan u roku od osam godina od dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji stanova, u smislu odredbe člana 55 tog zakona. Dakle, apelant se imao smatrati nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, imao je pravo na otkup ovog stana, dok mu se ne obezbijedi drugi odgovarajući stan. Eparhija je morala u roku od osam godina od dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji stanova apelantu dati na korišćenje drugi stan, a to nije učinjeno. Pored toga, apelant ističe da niko ne može poklanjati tuđu imovinu, te da je Opština ugovorom o poklonu iz 1996. godine prenijela više prava na Srpsku pravoslavnu crkvu nego što je i sama imala. S tim u vezi apelant navodi da je uvidom u zemljišnoknjižni izvadak nar. br. 274/96 zk. ul. broj 3720 k.o. Trebinje vidljivo da je predmetna nepokretnost do prenosa na Srpsku pravoslavnu crkvu bila uknjižena kao društvena svojina sa dijelom 1/1 u korist Opštine, a nesporno je da je na predmetnoj nepokretnosti u momentu vršenja poklona već bilo konstituisano stanarsko pravo u apelantovu korist, dakle, predmetna nepokretnost je tada bila opterećena stanarskim pravom, mada je prenesena na SPC bez tog opterećenja, pa su to sve razlozi da je trebalo utvrditi da je ugovor o poklonu između tužene pod 2 i tužioca ništav, a sve u smislu člana 103 ZOO. Apelant tvrdi da se grupa građana zajedno sa njim obraćala načelniku Opštine za rješavanje otkupa stanova koji imaju status kao i sporni stan, ali da na to nikada nije odgovoreno.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud je istakao da ostaje u cijelosti pri svim razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, naglasivši da nisu prekršena apelantova ustavna prava.
18. Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik drugotužene Opštine, istaklo je da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, budući da apelant „nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu“. Navedeno je da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila apelantova pokojna tetka, kao jedini nosilac stanarskog prava, te da apelant nije bio član njenog domaćinstva.
19. Eparhija je u svom odgovoru istakla da je u postupku pred Osnovnim sudom na nesporan način utvrđeno da apelant nije nikada stekao stanarsko pravo na spornom stanu, pa da se samim tim nije mogao naći ni u ulozi kupca tog stana. Dalje je navedeno da čak ni apelant nije tvrdio da je nakon majčine smrti nastavio koristiti predmetni stan, pa da bi, kao član porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, mogao da se javi u ulozi kupca spornog stana. Naime, kako je istakla Eparhija, nesporno je utvrđeno i to da apelant još od 1963. godine ne živi u Trebinju u spornom stanu, nego u Beogradu, u Ulici 11. krajiške brigade broj 69, stan 28, sprat 6, i da apelant zapravo ovim vrši „zloupotrebu“ prava na izjavljivanje apelacije sa krajnjim ciljem da „prigrabi i drugi stan, pored onog već postojećeg kojeg ima u Beogradu“. Osim toga, kako je naglasila Eparhija, nezavisno od toga, sporni stan u momentu zaključenja ugovora o otkupu (5. februar 2002. godine) nije bio u režimu državne svojine, pa samim tim nije ni mogao biti otkupljivan po odredbama člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova. Naime, sporni stan se nalazi u sklopu zgrade u svojini Eparhije, što nije sporno i o čemu u spisu postoji i dokaz (zk. izvadak). Opština - kao nevlasnik spornog stana, nije ni mogla da se pojavi kao prodavac spornog stana u predmetnom ugovoru o otkupu, pa je stoga ovaj ugovor ništav u smislu odredaba člana 103 ZOO. Eparhija je postala vlasnica nepokretnosti na osnovu ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine a apelant je prijavio svoje prebivalište u Trebinju tek 10. septembra 1998. godine. Stoga i njegova tvrdnja iz apelacije da je imao konstituisano stanarsko pravo u momentu vršenja poklona predstavlja „grub falsifikat“ i pokušaj dovođenja suda u zabludu u pogledu odlučnih činjenica.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.[...]
21. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10), u tekstu koji je bio u primjeni u relevantno vrijeme, relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Ovim zakonom uređuje se privatizacija stanova u državnoj svojini.
(2) Privatizacija se vrši otkupom stanova u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 9. stav 1.
(1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
Član 55.
(1) Ako na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.
(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
(3) Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.
(5) Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).
(6) Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 P 000381 10 GŽ od 21. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 1. jula 2010. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 30. avgusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu njima prekršena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan presudom Okružnog suda vođen povodom zahtjeva Eparhije za utvrđivanje da je ugovor o otkupu spornog stana koji su zaključili apelant i Spomenka Popović, kao kupci, i Opština, kao prodavac, ništav, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
30. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je ugovor o otkupu spornog stana, koji su zaključili on i Spomenka Popović kao kupci, te Opština kao prodavac ništav, navodeći da je on imao pravo da otkupi sporni stan ili da mu se eventualno omogući pravo na otkup drugog stana, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privatizaciji stanova. Osim toga, apelant ponovo problematizira i ugovor o poklonu koji su zaključili Opština i Eparhija tokom 1996. godine, što je bilo predmet apelacije broj AP 3176/10), te ističe da se tim ugovorom „nije mogao pokloniti sporni stan„ prije nego što se njemu omogući da otkupi drugi stan.
33. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je tužbeni zahtjev Eparhije osnovan, te zašto je ugovor o otkupu spornog stana ništav. Naime, sudovi su istakli da je među strankama nesporno da je Opština ugovorom o poklonu, koji je zaključila sa Eparhijom 3. septembra 1996. godine, poklonila Eparhiji stambenu zgradu (u kojoj se nalazi i sporni stan), te da je zatim, na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj Dn. 83/96 od 19. septembra 1996. godine, dozvoljen upis prava svojine na predmetnoj zgradi sa dijelom od 1/1 u korist Srpske pravoslavne crkve. Dakle, Ustavni sud primjećuje, što su utvrdili i redovni sudovi, da je nakon 19. septembra 1996. godine zgrada koja je do tada bila u društvenoj svojini na kojoj je pravo raspolaganja imala Opština (u kojoj se nalazi i sporni stan) postala svojina Srpske pravoslavne crkve, odnosno Eparhije. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je ugovor o otkupu spornog stana zaključen 5. februara 2002. godine, dakle, nakon stupanja na pravnu snagu Zakona o privatizaciji stanova (28. jula 2001. godine).
34. U vezi s tim Ustavni sud ističe da iz odredaba Zakona o privatizaciji stanova proizilazi da je taj zakon donesen da bi se ispunio bitni društveni interes koji se sastoji u okončanju postupka privatizacije stanova u društvenoj (državnoj) svojini. Cilj Zakona o privatizaciji stanova jeste privatizacija društvene (državne) imovine, što uključuje i pravo na privatizaciju imovine koja je postala društvena (državna) nacionalizacijom ili konfiskacijom nakon II svjetskog rata. U prilog tome Ustavni sud ukazuje i da tranzicijski režim postepenog ukidanja određenih prava, uključujući i stanarsko pravo, koja su postojala nakon II svjetskog rata i koja su, između ostalog, opterećivala u određenim slučajevima i privatnu svojinu treba da bude u skladu sa tržišnom ekonomijom zasnovanom na privatnoj svojini. Slično je i sa tranzicijskim režimom postepenog ukidanja javne kontrole nad privatnom svojinom (vidi, Evropski sud, Schirmer protiv Poljske, presuda od 21. septembra 2004. godine, aplikacija broj 68880/01, stav 38). Međutim, Evropski sud je u citiranoj presudi Schirmer protiv Poljske naglasio da teškoće koje se mogu pojaviti za države članice Savjeta Evrope u vezi sa otklanjanjem posljedica bivšeg socijalističkog režima ne opravdavaju države članice da ne poštuju standarde iz Evropske konvencije (idem).
35. U tom kontekstu Ustavni sud, najprije, ukazuje da je eksplicitnim odredbama člana 1 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova propisano da se tim zakonom uređuje privatizacija stanova u državnoj svojini, a da je odredbama člana 9 stav 1 tog zakona propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. S druge strane, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 55 Zakona o privatizaciji stanova koje regulišu prava nosilaca stanarskog prava na stanovima u privatnoj svojini, te kojima je propisano postupanje nadležnih organa (grada ili opštine) i vlasnika nepokretnosti u situacijama kada na stanu u privatnoj svojini postoji stanarsko pravo. Tim odredbama je, između ostalog, propisano da se takav stan može vratiti u posjed vlasniku (u rokovima propisanim tim zakonom, stav 1), zatim, da su (stav 2) nosiocu stanarskog prava na stanu u privatnoj svojini grad, odnosno opština dužni, u roku iz stava 1 ovog člana, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu. Dalje (stav 3) je propisano da vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti, te da u toj situaciji (stav 4) nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.
36. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud zaključili da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, pozvavši se na odredbe člana 103 ZOO u vezi sa odredbama člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova. S obzirom na to, budući da sporni stan nije bio u državnoj svojini, a apelant nije bio nosilac stanarskog prava, niti član domaćinstva nosioca stanarskog prava da bi mu pripala prava iz Zakona o privatizaciji stanova, Ustavni sud smatra da odluke Osnovnog i Okružnog suda u kojima su zaključili da je predmetni ugovor o otkupu spornog stana suprotan odredbama člana 9 stav 1 Zakona o privatizaciji stanova kao prinudnom propisu, te da je samim tim ništav u smislu odredaba člana 103 stav 1 ZOO ne odaje utisak proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje ovakvo odlučenje redovnih sudova u smislu povrede ustavnih prava osim što je u apelaciji ponovio navode koje je isticao tokom cijelog postupka i o čemu su redovni sudovi na dvije instance dali detaljne odgovore.
37. Pored navedenog, u pogledu apelantovih navoda koji se tiču pravne valjanosti ugovora o poklonu koji su zaključili Opština i Eparhija, te njegovih upita „kako je Opština mogla zaključiti ugovor o otkupu spornog stana, Ustavni sud zapaža da su se i ovim pitanjem bavili redovni sudovi i da su naglasili da ugovor o poklonu zgrade u kojoj se nalazi sporni stan nije predmet konkretne parnice, te da se stoga u predmetnom postupku u kojem se, dakle, raspravljalo o pravnoj valjanosti ugovora o otkupu spornog stana ne može raspravljati i o pravnoj valjanosti ugovora o poklonu, jer se iz osporenih presuda jasno vidi da taj ugovor nije bio predmet ni tužbenog zahtjeva, niti odlučivanja sudova. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da je apelantov zahtjev za poništenje navedenog ugovora bio predmet odlučivanja u drugom postupku pred redovnim sudovima, kao i apelacije pred Ustavnim sudom broj AP 3176/10. Takođe, u vezi sa apelantovim navodima da mu je Opština trebala omogućiti otkup drugog stana, Ustavni sud ponovo podsjeća da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti član domaćinstva nosioca stanarskog prava da bi mu pripadala prava iz Zakona o privatizaciji stanova među kojima bi eventualno bilo i pravo na otkup drugog stana.
38. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je ovakvim odlučenjem i zaključcima redovnih sudova materijalno pravo primijenjeno na način koji bi, eventualno, mogao voditi kršenju apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava (ZOO i Zakona o privatizaciji stanova). Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može smatrati proizvoljnom. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3748/10 od 9. februara 2011. godine.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić