Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4396/13 (D. M., Ž. M. i D. M.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4396/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP 4396/13 rješavajući zahtjev Dragana Maleševića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Maleševića, Željke Maleševića i Dragice Malešević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Malešević, Željko Malešević i Dragica Malašević (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Prnjavora, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke podnijeli su 25. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 000212 12 Rev od 13. avgusta 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 000212 12 Gž 2 od 7. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 000212 10 P 2 od 28. novembra 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio rješenje o izvršenju Osnovnog suda Prnjavor br. 78 0 P 000212 13 I od 29. marta 2013. godine“ do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 000212 10 P 2 od 28. novembra 2011. godine koja je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda broj 78 0 P 000212 12 Gž 2 od 7. septembra 2012. godine apelanti su obavezani da Dragoslavu Marjanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 22.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2004. godine pa do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
3. U obrazloženju je navedeno da iz istorijata tužbe proizlazi da je tužitelj predniku apelanata, sada umrlom Žarku Maleševiću, pozajmio novčani iznos od 22.000,00 KM, o čemu je sačinjen ugovor o zajmu od 1. aprila 2004. godine, pa kako zajam nije vraćen, traži da mu apelanti, kao univerzalni sukcesori, solidarno isplate navedeni iznos. U vezi sa ovim navodima Osnovni sud je istakao da su apelanti u odgovoru na tužbu osporili tužbeni zahtjev, ističući da je dug u cijelosti vraćen, posebno naglasivši da ne spore postojanje ugovora o zajmu, ali da je navedeni ugovor zelenaški, jer je tužitelj iskoristio nepovoljan položaj prednika apelanata koji je i zapao u „zelanašku krizu“ upravo zbog nemogućnosti vraćanja „zelanaškog duga“, što je i bio razlog da njihov prednik počne da pije, postavši zavisan od tužitelja koji ga je ucjenjivao enormno visokim kamatama, koji je uračunavao u iznos pozajmnice, pa je umjesto stvarno pozajmljenih 2.000,00 KM naveo iznos od 22.000,00 KM, tako da se radi o očigledno ništavom ugovoru kojem sud ne može dati pravnu zaštitu.
4. Analizom provedenih dokaza koje je sud taksativno naveo na str. 1. i 2. osporene presude u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik apelanata zaključili ugovor o zajmu novčanih sredstava dana 1. juna 2004. godine. Međutim istaknuto je da je tokom postupka bilo sporno da li je pravni prednik apelanata (njihov otac, odnosno suprug) pozajmljena novčana sredstva vratio tužitelju, kao i visina zajma, budući da su apelanti tvrdili da je stvarni iznos zajma 2.500,00 KM, a da su ostalo bile kamate. U tom kontekstu Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pojasnivši da bi se jedan ugovor okarakterisao kao zelenaški, potrebno je da se ispune subjektivni elementi, kao što je stanje nužde, teške materijalne prilike, nedovoljno iskustvo, lakomislenost i zavisnost na jednoj strani i postojanje namjere na drugoj ugovornoj strani da iskorištava tešku materijalnu ili drugu situaciju svog saugovornika. Međutim, kako je istakao Osnovni sud, kod činjenice koja je utvrđena iz izjava apelanata, da je njihov prednik bio taksista i da je imao penziju ne može se prihvatiti da je bio u teškom materijalnom stanju, kao ni to da je kod tužitelja postojala namjera da iskorištava pravnog prednika apelanata, pa upravo iz navedenih razloga, sud nije prihvatio tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o zelenaškom ugovoru.
5. Osnovni sud također nije mogao prihvatiti iskaze apelanata kao parničnih stranaka i iskaze drugih svjedoka da je navedeni zajam vraćen iz razloga što su prema ocjeni suda navedeni iskazi dati s ciljem izbjegavanja vraćanja pozajmljenih sredstava. Osim toga, Osnovni sud je naveo da veću dokaznu snagu ima materijalni dokaz u vidu ugovora o zajmu od izjave svjedoka, jer sud smatra da je nelogično da se tužitelju vrati dug u iznosu od 22.000,00 KM, a da se pri tome ne napravi priznanica o tome da su novčana sredstva vraćena, a posebno je nejasna izjava apelanata da je stvarni iznos zajma 2.500,00 KM.
6. Konačno, Osnovni sud je poklanjajući punu dokaznu snagu pismenom ugovoru o zajmu od 1. juna 2004. godine, koji je potpisan od strane tužitelja i pravnog prednika apelanata, udovoljio tužbenom zahtjevu, u smislu odredba čl. 557. i 562. ZOO-a, u vezi sa članom 99. istog zakona, koji propisuje da se odredbe ugovora imaju tumačiti onako kako glase. Budući da je zajam dospio za naplatu 1. jula 2004. godine istekom roka za vraćanje od mjesec dana Osnovni sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu, u smislu odredbe člana 277. ZOO-a, a odluka o troškovima postupka je donesena, u skladu sa odredbama člana 386. ZPP-a.
7. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 78 0 P 000212 12 Rev od 13. avgusta 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno, između ostalog, da su u odlukama nižestepenih sudova dati jasni i logični razlozi da je tužitelj pismenim ugovorom (apelanti tokom postupka nisu osporavali da je njihov prednik potpisao ugovor o zajmu) dokazao da je predniku apelanata pozajmio iznos od 22.000,00 KM, istovremeno ukazujući zašto se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelanata da su taj iznos vratili. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljive tvrdnje apelanata da je stvarni iznos duga 2.500,00 KM, a da je iznos od 22.000,00 KM zbir zelenaških kamata čiju naplatu tužitelj nastoji ostvariti na nasilan način, te da je zbog prijetnji njihov prednik izvršio samoubistvo. Navedeno iz razloga što prema ocjeni Vrhovnog suda, čak i kada bi se prihvatilo da je tužitelj odbijao da potpiše priznanicu o izvršenoj isplati, a u cilju objezbjeđenja dokaza o izvršenoj isplati duga, logično bi bilo da su apelanti isplatu izvršili na drugi način (kod notara, preko banke i sl.) kao bi obezbjedili materijalni dokaz o toj isplati. Stoga, kako je istakao Vrhovni sud, činjenica da je apelant Dragan Malešević u avgustu 2004.godine podigao kredit u protuvrijednosti od 9.203,00 eura, što proizlazi iz provedenih dokaza, ne znači da je dobijeni iznos predat tužitelju, upravo iz naprijed navedenih razloga.
8. Vrhovni sud je još naveo da su apelanti 11. juna 2013. godine, osam mjeseci nakon blagovremeno izjavljene revizije, dostavili podnesak u kojem se apelanti po prvi put u toku postupka pozivaju na odredbu člana 143. Zakona o nasljeđivanju. U tom kontekstu je Vrhovni sud je pojasnio da sve i kada bi se taj podnesak prihvatio kao blagovremena dopuna revizije, on ne bi uticao na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Navedeno stoga, kako je istakao Vrhovni sud, jer se smrću lica otvara njegovo nasljeđe, a nesporno je da su apelanti nasljednici prvog nasljednog reda, a odredbom člana 143. Zakona o nasljeđivanju je propisano da nasljednik odgovora za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine, odnosno kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno svaki do visine svog nasljednog dijela. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, kod činjenice da apelanti tokom postupka nisu tvrdili da njihov prednik nije imao imovinu koja može biti predmet nasljeđa, okolnost da nije provedena ostavina i doneseno sudsko rješenje o nasljeđivanju, ne utiče na njihovu odgovornost za dugove ostavioca, pa je temeljem odredbe člana
248. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
9. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti suštinski problematiziraju utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tražeći od Ustavnog suda da u vezi s tim preispita zaključke sudova. Zatim ističu, između ostalog, da je ugovorna strana u spornom ugovoru o zajmu njihov prednik, a ne apelanti i da nakon smrti njihovog prednika nije vođen ostavinski postupak, niti su apelanti proglašeni za njegove zakonske nasljednike, niti su od njega bilo šta naslijedili, ali i pored toga sudovi obavezuju apelante na isplatu duga. Smatraju da su osporene presude nezakonite jer tužitelj tokom postupka nije ništa dokazao, posebno nije dokazao da su apelanti pasivno legitimisani u konkretnom slučaju. U tom kontekstu apelanti se pozivaju na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju kojima je propisano da nasljednik odgovora za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Prema ocjeni apelanata, sudovi su propustili da utvrde da li su apelanti bilo šta naslijedili od ostavioca, jer bi tek tada bili pasivno legitimisani za vođenje parnice.
10. Odluku o privremenoj mjeri apelanti dovode u kontekst, kako tvrde, evidentnog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, pa imajući u vidu da su presude pravosnažne i izvšne, a uz to i očigledno nezakonite i kao takve ne bi smjele ostati na snazi, apelanti traže da se, u skladu sa odredbom člana 77. Pravila Ustavnog suda, donese odluka o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio postupak izvršenja koji je u toku kod Osnovnog suda.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
13. U odnosu na navode apelanata iznesene u zahtjevu za donošenje privremene mjere, kojima traže da Ustavni sud obustavi postupak izvršenja osporenih presuda kod Osnovnog suda do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, privremena mjera kojom se traži obustava izvršenja pravosnažne sudske odluke mogla bi se usvojiti samo u slučaju ako za to postoje izuzetne okolnosti iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci suda koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić