Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/11 (JU "Dom zdravlja sa Poliklinikom"-Zavidovići)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-119/11, rješavajući apelacije JU "Doma zdravlja sa Poliklinikom"- Zavidovići i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JU "Dom zdravlja sa Poliklinikom"-Zavidovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- REV-08-001357 od 5. oktobra 2010. godine;
JU „Druga Osnovna škola“ - Zavidovići, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 001038 10 GŽ od 6. decembra 2010. godine;
Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- REV-09-001 108 od 18. novembra 2010. godine;
JP „Elektroprivreda BiH“ DD Sarajevo - Podružnica Elektrodistribucija Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 003615 10 RSZ od 27. januara 2011. godine;
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000158 09 REV od 8. februara 2011. godine;
Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011179 10 REV od 17.
marta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-119/11 JU "Dom zdravlja sa Poliklinikom"-Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-08-001357 od 5. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeni su kao nezakoniti rješenje apelanata o otkazu ugovora o radu tužiteljici sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu i ugovor o radu koji je apelant zaključio da tužiteljicom, te je naloženo apelantu da tužiteljici uspostavi raniji radno pravni status i vrati je na radno mjesto koje odgovara njenoj stučnoj spremi, kao i da joj isplati razlike plata i regresa za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da u konkrentom slučaju apelant nije dokazao da je imao bilo kakav razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici, tj. postojanje organizacijskih razloga za prestanak potrebe za obavljanjem posla od strane tužiteljice, ili odgovornost tužiteljice za povredu obaveza iz radnog odnosa, zbog čega proizilazi da je otkaz ugovora o radu nezakonit.
2. AP-586/11 JU „Druga Osnovna škola“ - Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Menfiz Šehić advokat iz Zavidovića, podnio je 8. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 001038 10 GŽ od 6. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezna da tužiteljici isplati naknadu na ime troškova za prevoz u iznosu bliže navedenom u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantici pripada pravo na traženu naknadu u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja koji je primjenjiv u konkrentom slučaju jer predviđa veći obim prava u odnosu na Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, a na čiju se primjenu apelant pozivao.
3. AP-661/11 Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 14. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 108 od 18. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da nije prestao radni odnos tužitelja u Domu učenika Sarajevo, a apelant je obavezan da tužiteljima naknadi izgubljenu zaradu u periodima i iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, kao i da tužitelje rasporedi na radna mjesta za koja ispunjavaju uslove u pogledu školske spreme i radnog iskustva. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao pravni slijednik osnivača Doma učenika Sarajevo (Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena licaa i izbjeglice Kantona Sarajevo) prema Zakonu o srednjem obrazovanju nadležan da riješi status Doma učenika Sarajevo u kojem su tužitelji bili zaposleni, tj. da obezbjedi uslove za nastavak njegovog rada ili donese rješenje o prestanku rada, a kako to apelant nikada nije učinio, na taj način je onemogućio tužitelje da ostvare svoja prava iz radnog odnosa, uključujući pravo da se eventualno zaposle kod drugog poslodavca, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
4. AP-1502/11 JP „Elektroprivreda BiH“ DD Sarajevo - Podružnica Elektrodistribucija Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 RS 003615 10 RSZ od 27. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojom je tražila da joj apelant isplati neisplaćene plate za period i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude, dok je u ostalom dijelu preko dosuđenog iznosa i za pojedine periode odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice. U postupku je utvrđeno da je apelant prilikom obračuna plata tužiteljici za pojedine periode primjenjivao manji koeficijent od onog koji je predviđen Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti elektro-privredne djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je u tom dijelu tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan.
5. AP-1990/11 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000158 09 REV od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati razliku naknade za terenski dodatak. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, koji je kao dužnosnik Federalnih snaga reakcije u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, sa mjestom službe u Sarajevu, prema naredbi apelanta upućen na rad na terenu-kurs engleskog jezika u Zenice, pa mu prema odredbama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave, pripada pravo na terenski dodatak u dosuđenom iznosu.
6. AP-2008/11 Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Prijedor, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011179 10 REV od 17. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant isplati naknadu na ime razlike plate za periode i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu preusde, dok je dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati kamatu na iznos glavnog potraživanja odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkrentom slučaju prema članu 5. Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kazneno-popravnim institucijama i Sudskoj policiji Republike Srpske trebao platu tužitelja uvećati za svaku godinu ostvarenog staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, što apelant nije učinio, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u tom pogledu osnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 119/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić