Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-128/11 (M. S. i G. P.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-128/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-128/11, rješavajući apelacije Milke Salamić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milka Salamić i Gina Perić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 059369 10 Rev od 19. oktobra 2010.
godine;
Munever Galešić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000210 09 Rev od 23. novembra 2010. godine;
Uglješa Savić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002828 11 Gž 2 od 18. januara 2011. godine;
Menail Batlak, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023470 10 Gž od 17. februara 2011. godine;
Savo Đenić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 002159 10 Gz 2 od 18. januara 2011. godine;
„Elkom-company“ d.o.o. Gradiška, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 002627 10 Pž od 31.
decembra 2010. godine;
Milenko Majstorović i Živko Majstorović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032311 10 Rev od 3.
februara 2011. godine;
Renato Kujundžić, Dragana Kujundžić i Ljiljana Kujundžić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049992 10 Gz od 21. marta 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071 0 I 120539 11 I od 13. juna 2013. godine;
D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 040369 10 Pž od 3. marta 2011. godine;
Mikailo Elez, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000509 10 Rev od 23. marta 2011. godine;
Nevenka Šikman i Marija Škondrić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004081 09 Rev od 5. aprila 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-128/11 Milka Salamić i Gina Perić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Aleksandrovca, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnijele su 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 059369 10 Rev od 19. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantica radi naknade materijalne štete nastale obezvrjeđivanjem novčanih iznosa koji su pravosnažnom presudom dosuđeni pravnom predniku apelantica. U toku postupka je utvrđeno da je apelanticama, odnosno, njihovom pravnom predniku rok za podnošenje tužbe za naknadu inflatorne štete, propisan članom 376. Zakona o obligacionim odnosima, počeo teći od januara 1994. godine, kada su apelantice, odnosno, njihov pravni prednik, došli do saznanja da je enormno visoka inflacija prestala, odnosno, tada su saznali da su pretrpjeli štetu. Uvažavajući činjenicu da zbog ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, zastarijevanje nije teklo, u skladu sa relevantnim zakonskim i podzakonskim odredbama, zaključeno je da je od 19. juna 1996. godine do 25. decembra 2001. godine, kada je podnesena tužba, proteklo više od tri godine, odnosno, protekli su i objektivni i subjektivni rokovi u kojima su apelantice mogle osnovano tražiti naknadu štete putem suda (član 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima).
2. AP-594/11 Munever Galešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz SAD, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000210 09 Rev od 23. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime protivrijednosti za oduzeti automobil. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju rok zastarjelosti počeo teći od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske o prestanku ratnog stanja, do podnošenja zahtjeva za vraćanje vozila 24. augusta 2000. godine. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je protekao rok propisan odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u okviru kojeg je apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze na naknadu štete (bilo u vidu naturalne restitucije, bilo u novčanom obliku) putem suda (član 360. navedenog Zakona).
3. AP-681/11 Uglješa Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, koju zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 002828 11 Gž 2 od 18. januara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. maja, 16. i 26. decembra 2011. godine, te 1. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant obavezan da mu po osnovu naknade pričinjene štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se apelantova odgovornost temeljila na odredbi člana 606. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da je poslenik (apelant) dužan upozoriti naručioca (tužitelja) na nedostatke u njegovom nalogu, kao i na druge okolnosti (u konkretnom slučaju neadekvatno obojeno staklo) za koje je znao ili morao znati, koje mogu biti od značaja za naručeno djelo, inače odgovora za štetu.
4. AP-945/11 Menail Batlak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Advokature „Ćupina & Co“ Mostar, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023470 10 Gž od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete protiv prvotuženog, dok je u odnosu na drugotuženog, djelomično usvojen i drugotuženi obavezan da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, te je odbijen preostali tužbeni zahtjev iznad dosuđenog. U toku postupka je utvrđen omjer odgovornosti prvotuženog u iznosu od 85% i drugotuženog u iznosu od 15% od ukupnog iznosa utvrđene štete, u preciziranim iznosima. Nadalje, prilikom utvrđivanja obaveze prvotuženog, bilo je potrebno uračunati iznos koji je prvotuženi već isplatio apelantu na ime naknade štete iz predmetnog štetnog događaja, na osnovu čega je utvrđeno da je prvotuženi u cijelosti isplatio apelanta po predmetnom štetnom događaju. U odnosu na drugotuženog, utvrđena je obaveza isplate određenog novčanog iznosa, koliko je iznosio 15% od ukupnog iznosa štete prema nalazu vještaka, te je preko navedenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev.
5. AP-1124/11 Savo Đenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 002159 10 Gz 2 od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelant odgovoran da nadoknadi pričinjenu štetu tužitelju za posječenu drvnu masu – tužiteljevo vlasništvo, te je visina štete utvrđena na osnovu Pravilnika o načinu utvrđivanja štete pričinjene u državnim šumama.
6. AP-1359/11 „Elkom-company“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mileta Kovačevića i Marice Đukanović, Gradiška, podnio je 22. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 002627 10 Pž od 31. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za uništeno vozilo, te su odbijeni apelantovi zahtjevi za naknadu štete za uništeno vozilo preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za naknadu štete na ime angažovanja drugog vozila. U toku postupka je utvrđeno da je osnovan prigovor aktivne legitimacije apelanta u pogledu zahtjeva za isplatu naknade štete za angažovanje drugog vozila, jer apelant nije pretrpio štetu u smislu odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, visina štete je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji je obračunao totalnu štetu u određenom iznosu, te kako je bilo nesporno da je tuženi na ime naknade štete apelantu isplatio određeni novčani iznos, tuženi je obavezan da isplati iznos koji je predstavljao razliku do visine totalne štete, u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima.
7. AP-1626/11 Milenko Majstorović i Živko Majstorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032311 10 Rev od 3. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade štete za porušenu metalnu ogradu i radi sticanja bez osnova korištenjem zemljišta u vlasništvu apelanata za parking prostor. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da im je tuženi počinio štetu na ogradi, niti njenu visinu, te da nisu dokazali da se tuženi neosnovano obogatio koristeći dio njihove parcele za parking prostor svog ugostiteljskog objekta, jer je imao vlastiti parking pred motelom.
8. AP-1939/11 Renato Kujundžić, Dragana Kujundžić i Ljiljana Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica) iz Banjaluke, podnijeli su 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049992 10 Gz od 21. marta 2011. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071 0 I 120539 11 I od 13. juna 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 8. jula 2011. i 24. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Okružnog suda u Banjaluci odbijena je tužba apelanata radi naknade štete, i obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka. Nadalje, navedenim rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci odbijen je prigovor trećeapelantice, kao izvršenika, protiv rješenja o izvršenju, kojim je dozvoljeno izvršenje predmetne konačne odluke Okružnog suda u Banjaluci, u dijelu koji se odnosio na obavezu apelanata da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka. U toku parničnog postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da se u konkretnom slučaju radilo o nedostacima koji se nisu mogli otkriti običnim pregledom, odnosno, da se radilo o skrivenim nedostacima, u kojem slučaju su bili dužni obavijestiti tuženog što prije, a najduže u roku od mjesec dana od njegovog otkrivanja, a apelanti su pregledali i primili predmetni objekt.
9. AP-1955/11 D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 040369 10 Pž od 3. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete – štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U toku žalbenog postupka je utvrđeno, u pogledu troškova postupka, da sve i da se prihvatio stav prvostepenog suda da je tužitelj uspio u sporu od 60% uzimajući u obzir tužbeni zahtjev, a ne iznos na koji je konačno preciziran tužbeni zahtjev, tužitelju su pripadali cjelokupni troškovi, jer se na oba iznosa određivala ista nagrada po važećoj advokatskoj tarifi.
10. AP-2194/11 Mikailo Elez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000509 10 Rev od 23. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete. U toku postupka nije utvrđeno da su prvotuženi i drugotuženi prouzrokovali štetu apelantu, te stoga nije bilo uzročne veze između štetnog događaja i štete i odgovornosti prvotuženog i drugotuženog. Nadalje, apelant nije dokazao da postoji odgovornost trećetuženog za protivpravno postupanje njegovog organa u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. Zakona o obligacionim odnosima), te da je apelantovo potraživanje u odnosu na trećetuženog zastarjelo.
11. AP-2519/11 Nevenka Šikman iz Prijedora i Marija Škondrić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantice ili prvoapelantica i drugoapelantica), koje zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004081 09 Rev od 5. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba prvoapelantice kojom je tražila da se obaveže tužena da joj isplati određene novčane iznose na ime naknade štete za porušeni stan, na ime naknade štete za porušenu šupu i na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja stana u određenom periodu. U toku postupka je utvrđeno da zahtjev prvoapelantice nije bio osnovan u smislu odredbe člana 17: Ustava Republike Srpske, te odredaba člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužena, prilikom rušenja objekta u kojem se nalazio predmetni stan, postupila zakonito u smislu odredaba čl. 116. i
117. Zakona o uređenju prostora.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-128/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić