Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/11 (B. D.,D. Đ., D.S., J.K. i H.Z.,SPP „Plamen“ AD Banja Luka,M. P.,H. Đ. i S. S.,„C.P.A“ d.o.o Tojšići-Kalesija,A. R.,M. Š.,O. B.,„Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-129/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-129/11, rješavajući apelacije Branka Dobrosavljevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Dobrosavljević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002951 09 GŽ od 9. decembra 2010. godine;

D. Đ., D.S., J.K. i H.Z., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009992 10 REV od 4.

novembra 2010. godine;

SPP „Plamen“ AD Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048937 10 REV od 22. decembra 2010.

godine;

Milorad Pilić, Siniša Bovan, Radenko Rogić, Branko Dutina, Budimir Gavrić, Budimir Todorović, Radenko Durić, Milutin Trubajić, Gordan Trubajić, Momir Malić, Dmitar Ciganović, Milovan Keleman, Borivoje Čančar, Milka Blanuša, Ljiljana Đukić, Kodije Stanišljević, Dušan Radmilović, Drago Ševa, Đurđija Tegeltija, Rađan Radulj, Dragica Bašić, Milomir Velimir, Zoran Narančić, Zdravko Dragoslav, Zoran Ignjatić, Boško Stakić, Đoko Jovičić, Ilija Branković, Braco Ešan, Jasenka Ećimović, Ljiljana Mihajlović, Mirjana Bosančić, Rada Zgonjanin, Branko Stojnić, Jela Lajšić, Borka Maksić, Milanko Savanović, Milovan Zrnić Kević, Željko Rodić, Željko Ševa, Nedeljko Storhajl, Stoja Matijašević, Miodrag Dobrić, Stanislav Jerosimović, Zoran Pepić, Slobodan Maksimović, Vukašin Vidaković, Zoran Džajić, Rade Miljatović i Slavica Petković, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj REV-88/10 od 15.

decembra 2010. godine;

H. Đ. i Samir Sušić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 RS 000186 09 REV od 11. januara 2011.

godine;

„C.P.A“ d.o.o. Tojšići-Kalesija, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 002117 09 GZ od 19. januara 2011. godine;

A. R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000077 09 REV od 1. marta 2011. godine;

M. Š., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006529 08 RSZ od 11. marta 2011. godine;

Oste Bojić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000112 10 REV od 9. marta 2011. godine;

„Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 016949 11 RSZ od 11.

februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-129/11 Branko Dobrosavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002951 09 GŽ od 9. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena vrati na posao, da mu isplati plate za period od 2000. do 2008. godine, uplati doprinose za PIO, te isplati otpremninu po osnovu odlaska u penziju, dok je usvojen apelantov evntualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi plate za vrijeme čekanja posla i isplati otpremninu po članu 143. Zakona o radu. U postupku je utvrđeno da apelant u spornom periodu nije bio zaposlenik tužene, pa mu ne pripada pravo na povratak na posao i isplatu traženih naknada, nego da je apelant imao status radnika na čekanju od 2000. godine, pa mu u skladu sa članom 143. Zakona o radu pripada pravo na naknadu plaće za period čekanja posla.

2. AP-359/11 D. Đ., D.S., J.K. i H.Z. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 26. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009992 10 REV od 4. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati naknade na ime neisplaćenih plaća, regresa, toplog obroka, te doprinose iz PIO, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati veći iznos kamata na pomenute naknade, te povećani iznos plata po osnovu rada subotom, nedjeljom i praznikom. U odnosu na odbijajući dio presude, postupku je utvrđeno da apelantima u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine nesporno pripada pravo na isplatu traženih naknada i kamata na dosuđene iznose naknada, ali u manjim iznosima od traženih, a koje iznose je sud odredio prema nalazima vještaka finansijske struke.

3. AP-747/11 SPP „Plamen“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048937 10 REV od 22. decembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništene su kao nezakonite odluke apelanta kao poslodavca o prestanku radnog odnosa tužitelja, a apelantu je naloženo da tuženog vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. U postupku je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja donesena nezakonito, tj. apelant nije proveo disciplinski postupak u kojem bi se utvrdile sve okolnosti zbog čega je tužitelju prestao radni odnos, kao i da je odluku, umjesto disciplinske komisije, donio direktor apelanta, koji je odlučivao i o tužiteljevom prigovoru protiv odluke o prestanku radnog odnosa, iako za to nije bio ovlašten.

4. AP-888/11 Milorad Pilić iz Banjaluke, Siniša Bovan iz Banjaluke, Radenko Rogić iz Banjaluke, Branko Dutina iz Bileće, Budimir Gavrić iz Bijeljine, Budimir Todorović iz Zvornika, Radenko Durić iz Banjaluke, Milutin Trubajić iz Banjaluke, Gordan Trubajić iz Banjaluke, Momir Malić iz Banjaluke, Dmitar Ciganović iz Banjaluke, Milovan Keleman iz Banjaluke, Borivoje Čančar iz Foče, Milka Blanuša iz Banjaluke, Ljiljana Đukić iz Banjaluke, Kodije Stanišljević iz Banjaluke, Dušan Radmilović iz Laktaša, Drago Ševa iz Banjaluke, Đurđija Tegeltija iz Banjaluke, Rađan Radulj iz Banjaluke, Dragica Bašić iz Banjaluke, Milomir Velimir iz Trna, Zoran Narančić iz Banjaluke, Zdravko Dragoslav iz Dervente, Zoran Ignjatić iz Banjaluke, Boško Stakić iz Banjaluke, Đoko Jovičić iz Ukrine, Ilija Branković iz Banjaluke, Braco Ešan iz Banjaluke, Jasenka Ećimović iz Banjaluke, Ljiljana Mihajlović iz Banjaluke, Mirjana Bosančić iz Banjaluke, Rada Zgonjanin iz Banjaluke, Branko Stojnić iz Banjaluke, Jela Lajšić iz Banjaluke, Borka Maksić iz Banjaluke, Milanko Savanović iz Banjaluke, Milovan Zrnić Kević, Željko Rodić, Željko Ševa, Nedeljko Storhajl, Stoja Matijašević, Miodrag Dobrić iz Banjaluke, Stanislav Jerosimović iz Banjaluke, Zoran Pepić iz Banjaluke, Slobodan Maksimović iz Banjaluke, Vukašin Vidaković iz Banjaluke, Zoran Džajić iz Banjaluke, Rade Miljatović iz Novog Grada i Slavica Petković iz Laktaša (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić advokati iz Doboja, podnijeli su 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj REV-88/10 od 15. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tužena-Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, isplati razna novčana potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. januara 2006. godine do prestanka civilne službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. U postupku je utvrđeno da je tužena pravilno apelantima isplaćivala naknade iz radnog odnosa u skladu sa članom 185. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine, kojim su zaštićena sva zatečena prava i obaveze pripadnika entitetskih vojski, do konačnog rješavanja njihovog statusa u službi po navedenom zakonu, te da su sva lica koja su potpisala ugovor o radu sa tuženom imala riješen status na jednak način, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

5. AP-1784/11 H. Đ. i Samir Sušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnijeli su 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 RS 000186 09 REV od 11. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati razliku naknada plata, toplog obroka i regresa za period od 2003. do 2008. godine, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili isplatu spornih naknada preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da apelantima u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, te ugovorima o radu, nesporno pripada pravo na isplatu spornih naknada, ali u manjim iznosima od traženih, a koje iznose je sud odredio prema nalazima vještaka finansijske struke.

6. AP-1806/11 „C.P.A“ d.o.o Tojšići-Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsada Božanović i Tatjana Gajić advokati iz Tuzle, podnio je 19. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 002117 09 GZ od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu i prestanka radnog odnosa tužitelja, a apelant je obavezan da tužitelju uspostavi radno pravni status, prizna mu sva prava iz radnog odnosa i isplati mu neisplaćene plate. U postupku je utvrđeno da je radni odnos tužitelja kod apelanta prestao nezakonito jer apelant nije dokazao da je tužitelj samovoljnim napuštanjem obaveznog predavanja počinio težu povredu radne obaveze iz Pravilnika o radu apelanta, odnosno nije dokazao postojanje razloga za otkaz bez poštivanja otkaznog roka i bez prava na otpremninu.

7. AP-1819/11 A. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Milica Stojčić advokatica iz Prijedora, podnijela je 20. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000077 09 REV od 1. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka tužene-ZU Dom zdravlja „Kozma i Damjan“-Kozarska Dubica o prestanku radnog odnosa apelatnice, te da je tužena vrati na posao, naknadi joj izgubljenu zaradu za period od 2006. do 2008. godine i uplati doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantice na radnom mjestu zubnog tehničara donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, te Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene, budući da je usljed reorganizacije tužene prestala potreba za apelantičinim radnim mjestom, a nije bilo mogućnosti da se apelantica rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

8. AP-1870/11 M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča, podnio je 25. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 006529 08 RSZ od 11. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati plate za janauar i februar 2001. godine i regres za 2000. godinu, dok je usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu regresa za 2002. godinu. U odnosu na odbijajući dio presude, u postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara spornih potraživanja, jer je apelant tužbu sudu (koju je podnio u novembru 2005. godine) podnio po isteku zakonskog roka od tri godine u smislu člana 106. Zakona o radu.

9. AP-2022/11 Oste Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Ružica Topić i Nebojša Makarić advokati iz Banjaluke, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000112 10 REV od 9. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, a tuženom je naloženo da apelanta vrati na posao i isplati mu neisplaćene plate i uplati doprinose za PIO za period od augusta 2004. do decembra 2007. godine, dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu plata od aprila do augusta 2004. godine, regresa za 2007. godinu i otpremnine odbijen kao neosnovan. Pored toga, dio apelantovog tužbenog zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati neisplaćene plate za period od januara 1994. do aprila 2004. godine odbačen je kao neblagovoremen. U odnosu na odbijajući dio presude, zaključeno je da apelantu ne pripada pravo na isplatu spornih naknada jer apelant u tom periodu nije bio zaposlen kod tužene, budući da je radni odnos kod tužene zasnovao u augustu 2004. godine. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen, zaključeno je da je apelant, koji je tužbu sudu podnio 4. aprila 2005. godine, u odnosu na sporna potraživanja tužbu podnio neblagovoremneno, tj. nakon isteka zakonskog roka od jedne godine od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

10. AP-2046/11 „Prevent Leather Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanela Mujarić i Almir Gagula advokati iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 016949 11 RSZ od 11. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. oktobra 2012. godine, te 21. i 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja, a apelantu je naloženo da tužitelja vrati na rad, uspostavi mu radno pravni status, i rasporedi ga na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove. U postupku je utvrđeno da apelant nije imao opravdanih razloga da tužitelju otkaže ugovor o radu na neodređeno vrijeme, jer internom reorganizacijom posla apelanta ostao je da radi isti broj radnika kao ranije, a radno mjesto na kojem je tužitelj radio nije ukinuto, zbog čega je sporna odluka apelanta o otkazu ugovora o radu nezakonita u smislu odredaba člana 65. stav 2. Zakona o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 129/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-129/11 (B. D.,D. Đ., D.S., J.K. i H.Z.,SPP… | Sudska praksa | Aktio