Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/11 (Mldb. J.M.,M. F.,A. L.,M. H., I. H., I. H., A. H., M. H., M. H., M. H., S. H. i N. H.,V. M.,H. S. i „Una Sa“ d.o.o.,D. A.,J. Š.,L. L.,)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1322/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1322/11, rješavajući apelacije mldb. J.M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
mldb. J.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-001391 od 2. decembra 2010. godine;
Mahmut Fejza, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 005944 09 Rev od 18. januara 2011. godine;
Almedin Likić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009920 10 Gž od 14. marta 2011. godine;
Muharem Hašić, Izet Hašić, Ismet Hašić, Abid Hašić, Miralim Hašić, Mevlid Hašić, Mirsad Hašić, Safet Hašić i Nurija Hašić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Mal 003027 11 Gz od 16. februara 2011. godine;
Vesna Mikulić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 006229 11 Gz od 17. februara 2011. godine;
Huse Suljić i „Una Sa“ d.o.o., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000360 09 Rev od 15.
marta 2011. godine;
Dragan Andrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 006136 09 Rev od 18. marta 2011.
godine;
Josip Španjević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000481 09 Rev od 19. maja 2011. godine;
Ljubomir Lukić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010710 09 Rev od 3. augusta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1322/11 Mldb. J.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, zastupana po zakonskom zastupniku, ocu Nevresu Mešiću, a on zastupan po Akifu Hodžiću, advokatu iz Živinica, podnijela je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-001391 od 2. decembra 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezan tuženi da joj isplati određeni novčani iznos na ime materijalne štete zbog troškova putovanja, dok je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa materijalne štete kao neosnovanim. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze i na osnovu rezultata cjelokupnog dokaznog postupka djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelantice, a koju ocjenu izvedenih dokaza iznesenu u obrazloženju te presude, u cijelosti podržava i taj sud.
2. AP-1670/11 Mahmut Fejza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 005944 09 Rev od 18. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete za porušeni stambeno-poslovni objekat pobliže preciziran u izreci drugostepene presude isplati određeni novčani iznos, kao i da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih rušenjem predmetnog objekta isplati određeni novčani iznos. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja u smislu člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-1710/11 Almedin Likić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009920 10 Gž od 14. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade materijalne štete pričinjene u kamenolomu „Stijene“ Vareš, koji je u vlasništvu tužitelja, na način što je rezao metalne dijelove drobilice koja se nalazi u kamenolomu, isplati određeni novčani iznos. Predmetnu odluku, Kantonalni sud je donio u smislu odredbi čl. 154. stav 1., 185. i 190. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-1796/11 Muharem Hašić, Izet Hašić, Ismet Hašić, Abid Hašić, Miralim Hašić, Mevlid Hašić, Mirsad Hašić, Safet Hašić i Nurija Hašić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Velike Kladuše, koje zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 15. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Mal 003027 11 Gz od 16. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi da na ime naknade materijalne štete, zbog toga što su zadržali određeni novčani iznos koji je bio namijenjen za izgradnju puta, uplate određene novčane iznose na račun Odbora R400 Hašići kod Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina. Kantonalni sud je naveo da kako apelanti nisu, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, izvedenim dokazima dokazali činjenice na kojima su temeljili svoj tužbeni zahtjev, to je prvostepeni sud, imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja izveo valjan zaključak kada je njihov tužbeni zahtjev odbio.
5. AP-1912/11 Vesna Mikulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 27. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 006229 11 Gz od 17. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi na ime nanesene štete na vozilu isplati određeni novčani iznos, zatim, da joj na ime umanjene vrijednosti vozila zbog amortizacije za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da joj na ime najma drugog vozila isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je istakao da kako iz provedenih dokaza proizlazi da do štete na vozilu apelantice nije došlo propustom tuženog, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti, tj. kada ju je odbio ne samo za nanesenu štetu, već i sa zahtjevom na ime umanjene vrijednosti vozila i sa zahtjevom za naknadu na ime najma drugog vozila, a u ostalom apelantica nije ni dokazala da je koristila zamjensko vozilo, već naprotiv iz iskaza njenog muža proizlazi da su koristili zamjensko vozilo tuženog.
6. AP-2199/11 Huse Suljić i „Una Sa“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000360 09 Rev od 15. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi da im na ime naknade materijalne štete u vidu izmakle koristi za određeni vremenski period isplate određeni novčani iznos mjesečno, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Predmetna odluka je donesena u smislu člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
7. AP-2432/11 Dragan Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 006136 09 Rev od 18. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je, kao vlasnik parcela, da mu tuženi uspostave prijašnje posjedovno stanje prije izgradnje makadamskog puta Goražde-Glamoč-Kahva u dijelu kojim trasa puta prolazi njegovim parcelama, na način pobliže preciziran u obrazloženju presude Vrhovnog suda ili da mu isplate naknadu materijalne štete u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je donio odluku u smislu čl. 371. i
376. Zakona o obligacionim odnosima.
8. AP-2633/11 Josip Španjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 24. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000481 09 Rev od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade materijalne štete, pričinjene na putničkom vozilu marke „Mercedes“ koje je oštećeno u saobraćajnoj nezgodi za koju je odgovoran drugotuženi koji je upravljao putničkim vozilom osiguranim kod prvotužene, solidarno isplate određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatovao da je u članu 155. Zakona o obligacionim odnosima šteta definisana kao umanjenje nečije imovine, te da je, prema tome, samo ono lice čija je imovina umanjena, legitimisano da traži naknadu štete od odgovornog lica. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kako apelant nije vlasnik oštećenog vozila niti je dokazao da ima bilo kakvo pravo na tom vozilu odnosno da je vlasniku isplatio štetu, čiju naknadu traži u konkretnom slučaju, to je pravilna odluka nižestepenih sudova o odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva.
9. AP-3392/11 Ljubomir Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Todor Marković, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010710 09 Rev od 3. augusta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan uz obrazloženje „da provedeni dokazi tokom postupka ne ukazuju na navedeni zaključak apelanta, u pogledu uzroka štete, nego upravo suprotno“, nalazeći da apelant nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu, niti je dokazao obim i visinu štete, te da nije bilo osnova iz odredbi čl. 173. i 174. u vezi sa članom
154. Zakona o obligacionim odnosima za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1322/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić