Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-133/11 (I. K. i D. K.,P. P. i B. P.,M.S.,L. T.,F. Č.,M. D.,„Ledo“ d.o.o. Čitluk,N. Ć.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Služnost
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-133/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine,, u predmetu broj AP-133/11, rješavajući apelacije Ivice Keroškića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivica Keroškić i Dragica Keroškić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003307 09 Gz od 13. decembra 2010. godine;
Petko Pavlović i Branko Pavlović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 001290 10 Gz od 12. novembra 2010.
godine;
M.S., protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 003865 10 Gz 2 od 19. novembra 2010. godine;
Ljubinka Tomić, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 011501 10 GZ od 9. februara 2011. godine;
Fikret Čelebić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005761 11 Gž od 15. marta 2011. godine;
Merim Džanić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 073408 10 Gz od 28. februara 2011. godine;
„Ledo“ d.o.o. Čitluk, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 015778 11 Gz od 15. marta 2011. godine;
Nebojša Ćulum, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 002192 11 Gž od 14. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-133/11 Ivica Keroškić i Dragica Keroškić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Morančana, Tuzla, koje zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003307 09 Gz od 13. decembra 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti protivpravno uznemiravali tužitelja kao vlasnika nekretnina, svojatanjem prava stvarne služnosti puta radi prolaska pješice i motornim vozilima preko predmetnih nekretnina, koje pravo apelantima nije pripadalo, te su dužni prestati uznemiravati tužitelja na prethodan i sličan način na predmetnim nekretninama. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, te da su ga apelanti uznemiravali u njegovom pravu, na način što su svojatali da im pripada pravo stvarne služnosti preko predmetnih nekretnina, kao poslužnih, do povlasne parcele apelanta.
2. AP-590/11 Petko Pavlović i Branko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 001290 10 Gz od 12. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta radi smetanja posjeda šume, na način bliže opisan u istoj, i zabrane budućeg smetanja. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali radnju smetanja posjeda u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
3. AP-688/11 M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Višnja Hrgić, advokat iz Prnjavora, podnio je 15. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 003865 10 Gz 2 od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi smetanja posjeda prava stvarne služnosti prolaza pješice, progona stoke, provoza zaprege i poljoprivrednih mašina, na način bliže opisan u istoj, uspostave pređašnjeg stana posjeda i zabrane budućeg smetanja, te je ukinuta mjera obezbjeđenja koja je bila određena u toku postupka. U toku postupka apelant nije dokazao da je bio zadnji mirni i nesmetani posjednik prava služnosti predmetnog puta, te je njegova tužba odbijena primjenom čl. 70., 75., 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
4. AP-883/11 Ljubinka Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Milana Borovčanin-Bulić, advokat iz Sokoca, podnijela je 25. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 011501 10 GZ od 9. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi smetanja posjeda nekretnina, na način bliže opisan u istoj, uspostave pređašnjeg stana posjeda, te zabrane budućeg smetanja. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tuženi koristili predmetnu nekretninu za ispašu stoke, a apelantica nije sudu ponudila dokaz na okolnost njenog faktičkog posjeda na predmetnoj nekretnini.
5. AP-1950/11 Fikret Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005761 11 Gž od 15. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je tužena izvršila smetanje apelantovog posjeda, na način što su radnici tužene bez apelantovog prisustva isključili struju apelantu u stanu, te da se naloži tuženoj da se ubuduće suzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja. U toku postupka je obrazloženo da utvrđenje čina smetanja posjeda je samo pretpostavka za rješavanje o zahtjevu za uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, pa kako restitucija nije bila moguće, jer je već uspostavljeno prijašnje stanje priključenjem struje i prije podnošenje tužbe, činjenica utvrđenja smetanja posjeda sama po sebi nije imala nikakav značaj za smetanje posjeda.
6. AP-2189/11 Merim Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 073408 10 Gz od 28. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi smetanja posjeda prolaza betonskim stepenicama, na način bliže opisan u istoj, uspostave pređašnjeg stana posjeda, te zabrane budućeg smetanja. U toku postupka apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje mirnog i faktičkog posjeda prolaza predmetnim stepenicama i stazom, niti da su tuženi izvršili smetanje posjeda, a tuženi su dokazali da je apelant primjenom sile povremeno prolazio predmetnim putem.
7. AP-2306/11 „Ledo“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 015778 11 Gz od 15. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba radi smetanja posjeda nekretnine, na način bliže opisan u istoj, uspostave pređašnjeg stana posjeda i zabrane budućeg smetanja, te odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je apelantova tužba neblagovremena, jer je posjedovnu zaštitu zatražio nakon proteka roka od 30 dana od saznanja za smetanja i učinioca.
8. AP-2413/11 Nebojša Ćulum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 002192 11 Gž od 14. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi smetanja posjeda puta, na način bliže opisan u istoj, uspostave pređašnjeg stana posjeda i zabrane budućeg smetanja, te odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije bio posljednji mirni i faktički posjednik prava stvarne služnosti posjeda preko parcele tuženog, da u radnjama tuženog nije bilo protivpravnosti, te da su posjedovnim parnicama u načelu ne može tražiti uklanjanje građevinskog objekta, pa se nije mogao usvojiti ni zahtjev za utvrđenje da je izvršen čin smetanja posjeda građenjem.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-133/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić