Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/11 (TPP „Vitorog“ a.d. Šipovo i drugi)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1499/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1499/11, rješavajući apelacije TPP „Vitorog“ a.d. Šipovo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
TPP „Vitorog“ a.d. Šipovo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005651 10 REV od 1. marta 2011.
godine;
Hakija Hadžihafizović, Zejna Hadžihafizović, Jasna Bihorac i Lejla Karić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 002355 10 GZ od 28. decembra 2010. godine;
Mineta Lemeš-Grbić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000438 10 REV od 24. februara 2011. godine;
„Gruppo Prestige“ d.o.o Živinice, Željko Rička, Izet Čeliković i Enver Muratović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 PS 002520 10 PZ od 21. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1499/11 TPP „Vitorog“ a.d. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banjaluke, podnio je 31. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 005651 10 REV od 1. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora koji je zaključen 1973. godine između pravnog prednika tuženog i preduzeća „Trgocentar“ Jajce kao pravnog sljednika apelanta, kao i da se utvrdi da je apelant na osnovu navedenog ugovora stekao osnov za upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišnim knjigama i katastru, što je tuženi dužan priznati i dozvoliti upis prava vlasništva. U postupku je utvrđeno da apelant nije aktivno legitimisan za vođenje predmetnog spora jer nije dokazao (na osnovu izvoda iz sudskog registra ili drugim javnim ispravama) da je pravni sljednik preduzeća „Trgocentar“ Jajce koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji ili da je usljed organizacionih promjena izašao iz sastava tog preduzeća i da mu je diobnim bilansom pripala sporna poslovna prostorija.
2. AP-1631/11 Hakija Hadžihafizović iz Gradiške, Zejna Hadžihafizović, Jasna Bihorac i Lejla Karić, svi iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Draginja Selak advokatica iz Gradiške, podnijeli su 7. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 002355 10 GZ od 28. decembra 2010. godine. Apelanti su 2. augusta 2012. godine dostavili novu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002355 11 Rev od 26. aprila 2012. godine, a kojom je odbijena kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 002355 10 GZ od 28. decembra 2010. godine. Nova apelacija je registrirana pod brojem AP 2915/12 i spojena je sa apelacijom broj AP 1631/11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen 1983. godine između H.H. prednika apelanata, kao poklonodavca, i tužene Š.H. kao poklonoprimca, kao i da su apelanti sa određenim suvlasničkim dijelovima tačno nevedenim u dipozitivu presude suvlasnici nekretnina koje su predmet ugovora o poklonu. U preostalom dijelu, tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im se prizna pravo suvlasništva na spornoj nekretnini preko dosuđenih suvlasničkih dijelova, odbijen je kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je sporni ugovor o poklonu djelimično ništav, jer je utvrđeno da je prednik apelanata kao poklonodavac bila suvlasnik nekrentine u dijelu 1/15, pa je samo u odnosu na taj dio mogla raspolagati predmetnom nekretninom i zaključiti ugovor o poklonu. Budući da je utvrđeno da je sporni ugovor o poklonu djelimično ništav, prema stavu suda, apelantima u skladu sa odredbama člana 20. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pripada pravo suvlasništva samo na određenim dijelovima, a ne na način kako su tražili tužbom.
3. AP-2162/11 Mineta Lemeš-Grbić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000438 10 REV od 24. februara 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 2. juna 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav po samom zakonu ugovor o kupoprodaji motornog vozila koji je zaključila sa svojim ocem M.L. kao prodavcem vozila, te da joj prvotuženi V.D. i drugotuženi N.P. koji su se bavili djelatnošću prodaje i kupovine vozila solidarno isplate dio kupoprodajne cijene i naknade štetu koju je pretrpjela uvezi sa procedurom oduzimanja vozila od strane MUP-a Republike Slovenije na graničnom prelazu. U postupku je utvrđeno da sporni ugovor nije ništav samo na osnovu toga što vozilo koje je predmet ugovora nije bilo u vlasništvu M.L. kao prodavca nego je pripadalo trećoj osobi, čije pravo isključuje apelantičino pravo na vozilo, pa je apelantica u tom slučaju, u skladu sa odredbama člana 508. Zakona o obligacionim odnosima, samo mogla tražiti raskid ugovora, a ne zahtijevati njegovo poništenje. Osim toga, utvrđeno je da apelantica sa tuženima nije bila ni u kakvom obligaciono pravnom odnosu budući da nije kupila sporno vozilo do njih neposredno nego od svog oca, koji je prethodno kupio vozilo od tuženih. Također je utvrđeno da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za nakandu štete, budući da apelantica ničim nije dokazala da su tuženi krivi za otuđenje spornog vozila od njegovog pravog vlasnika, pa kako nema krivice tuženih, nema niti odgovonosti za štetu koja je nastala oduzimanjem vozila od apelantice.
4. AP-2386/11 „Gruppo Prestige“ d.o.o Živinice, Željko Rička iz Tuzle, Izet Čeliković iz Banovića i Enver Muratović iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 PS 002520 10 PZ od 21. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su ništavi ugovori o ustanovljavanju prava služnosti puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja, a koji su zaključeni 2000. godine između apelanata kao vlasnika povlasnih i poslužnih nekretnina, te je naloženo brisanje iz zemljišno knjižne i katastarske evidencije uknjižbe prava služnosti puta na predmetnim nekretninama i uspostavljanje pređašnjeg stanja, što su apelanti dužni trpiti. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj vlasnik spornih nekretnina na kojima se nalazi sporni put, a budući da su apelanti međusobno zaključili ugovore o služnosti puta iako nisu bili vlasnici predmentih nekretnina, te su na drugog prenijeli više prava nego što su i sami imali, to su navedeni ugovori u smislu odredaba člana 103. u vezi sa članom 52. ZOO ništavi. S tim uvezi, sud je zaključio da su apelanti izvršili upis služnosti puta u zemljišne knjige i katastar nekretnina bez pravnog osnova, pa je iz tog razloga naloženo brisanje takvog upisa.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1499/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić