Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/11 (D.O.,A. H.,M.C.,A.V.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1588/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1588/11, rješavajući apelacije D.O. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.O. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 114 od 16. decembra 2010.

godine;

Almir Hrustanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000174 09 REV od 8. februara 2011. godine;

M.C. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000469 10 REV od 22. februara 2011.

godine;

A.V., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 001853 09 RSZ od 3. marta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1588/11 D.O. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnijela je 4. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 114 od 16. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice koji je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je u spornom periodu primala plaću u manjem iznosu od plaće uposlenika organa uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Također je zaključeno da drugotuženi u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisan.

2. AP-1879/11 Almir Hrustanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000174 09 REV od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta koji je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanje na rad, naknada izgubljene zarade), te naknade nematerijalne štete zbog povrede nastale na radu kao i ostalih vidova nematarijalne štete. Naime, Vrhovni sud je, preinačivši obje nižestepene presude, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu u pogledu poništenja odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa, njegovog vraćanja na rad i naknade izgubljene zarade. Vrhovni sud je zauzeo stav da je osnovan prigovor tužene da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odbijajući prigovor zastare u predmetnoj stvari i usvajajući apelantov tužbeni zahtjev u tom pogledu. S tim u vezi je navedeno da je apelant tužbeni zahtjev podnio nakon proteka roka iz člana 136. stav 5. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na opšte propise iz Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine.

3. AP-2035/11 M.C. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Petrova, koju zastupa Enes Delić, advokat iz Lukavca, podnijela je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000469 10 REV od 22. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila zaštitu prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelantice, vraćanje na rad, te isplata plaća). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelantica predmetnu tužbu podnijela po proteku roka iz člana 80. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Također je navedeno da apelantica tokom postupka nije dokazala da se, u smislu člana 143. Zakona o radu, obraćala poslodavcu-tuženom ili da je u vezi sa svojim radno-pravnim statusom (po navedenom članu Zakona) ostvarivala svoje pravo sudskim putem.

4. AP-2056/11 A.V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 001853 09 RSZ od 3. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu i njegovo vraćanje na rad). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je ugovor o radu apelanta otkazan zbog teže povrede radne obaveze (prouzrokovanje materijalne štete prilikom obavljanja poslova, te neopravdan nedolazak apelanta na posao pet radnih dana) u smislu člana 41. st. 1., 6. i 11. Pravilnika o radu tuženog.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1588/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/11 (D.O.,A. H.,M.C.,A.V.) | Sudska praksa | Aktio