Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1604/11 (B. M.,K. N.,L. V.,„Konzum“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1604/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj Datum sjednice, u predmetu broj AP-1604/11, rješavajući apelacije Borimira Malića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Borimir Malić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033282 10 Gz od 28. februara 2011. godine;
Kadro Nargalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000127 09 Rev od 8. februara 2011.
godine;
Ljiljana Vidaković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005868 10 Rev od 8. marta 2011. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 007083 11 Pž od 30. marta 2011.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1604/11 Borimir Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Debeljak, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 033282 10 Gz od 28. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime neplaćene zakupnine za korištenje poslovnog prostora, po osnovu neosnovanog bogaćenja apelanta. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj, koji je potraživao naknadu po osnovu neosnovanog obogaćenja, mogao u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima ostvariti pravo na naknadu onog što bi, da je postojao pravni osnov, apelant platio po važećim propisima, odnosno, odlukama tužitelja kao zakupodavca, odnosno, onaj iznos novca za koliko je tužitelj osiromašio iz razloga što je izgubio zakupninu u spornom periodu za predmetni poslovni prostor.
2. AP-1689/11 Kadro Nargalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Hajrudin Helić, advokat iz Gračanice, podnio je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000127 09 Rev od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezan apelant da tužitelju na ime stečenog bez osnova isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant bili u pregovorima za zaključenje ugovora o zakupu, da do zaključenja predmetnog ugovora nije došlo i da je tužitelj na ime desetomjesečne zakupnine unaprijed apelantu uplatio utuženi iznos. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radilo o neosnovanom bogaćenju, jer se pravni osnov nije ostvario. Tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen iz razloga što tužitelj tokom postupka nije dokazao činjenice da bi po redovnom toku stvari zaista ostvario novčanu dobit u predmetnom poslovnom prostoru u spornom periodu.
3. AP-1963/11 Ljiljana Vidaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005868 10 Rev od 8. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate određenog novčanog iznosa, iz osnova sredstava uloženih u adaptaciju i rekonstrukciju zakupljenog poslovnog prostora. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je bila ugovorena obaveza tuženog, kao zakupodavca, da snosi troškove dovođenja poslovnog prostora u stanje koje odgovora njegovoj namjeni, te da apelantici nije pripadalo pravo na naknadu predmetnih troškova po bilo kom osnovu, imajuću u vidu relevantne odredbe predmetnog ugovora o zakupu.
4. AP-2434/11 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 007083 11 Pž od 30. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime ispunjenja zaključenog ugovora o zakupu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja po osnovu predmetnog ugovora o zakupu, jer je bilo nesporno da shodno odredbama navedenog ugovora nije sačinjen zapisnik o primopredaji. S druge strane, tuženi je dokazao da nije ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora i da je iz navedenih razloga dopisom obavijestio apelanta da raskida predmetni ugovora o zakupu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1604/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić