Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/11 (B. M.,J. J., D. J., M. E. i V. I.,M. M.,M. M.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1608/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1608/11, rješavajući apelacije Brane Milinković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Brana Milinković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000455 09 REV od 19. januara 2011. godine;
Jovo Jarić, Dragan Jarić, Milan Eremina i Veljko Ilihtarević, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-148/10 od 21.
januara 2011. godine;
Miroslav Mrnjavac, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 0004874 11 GŽ od 29. marta 2011. godine;
Momčilo Milošević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049804 10 REV od 16. marta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1608/11 Brana Milinković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudog, koju zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnijela je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000455 09 REV od 19. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakoniti rješenje tuženog-Srednjoškolskog centra Rudo o otkazu ugovora o radu apelantice i odluka Školskog odbora tuženog kojim je odbijen njen prigovor protiv tog rješenja, te da ne proizvode pravno dejstvo, a da ugovor o radu ostaje idalje na snazi, uz obavezu tuženog da apelanticu vrati na njene ranije poslove i radne zadatke i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da je sistematizacijom tuženog iz 2002. godine smanjen broj izvršilaca sa sedam na tri na radnom mjestu na kojem je apelantica radila, da je nakon izvršenog bodovanja po kriterijima iz člana 4. Pravilnika o organizaciji poslova i radnih zadataka tuženog utvrđeno da je prestala potreba za apelantičinim radom, pa je apelatnici ugovor o radu otkazan iz organizacijskih razloga uz pismeno obrazloženje i pravo na otpremninu, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-1628/11 Jovo Jarić, Dragan Jarić, Milan Eremina i Veljko Ilihtarević (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Radovan Milaković advokat iz Banjauke, podnijeli su 7. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-148/10 od 21. januara 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 23. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ponište rješenja tužene Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane, kojima su odbijeni zahtjevi apelanata da im tužena isplati naknadu troškova odvojenog života i privremenog smještaja za periode i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantima ne pripada pravo na isplatu spornih naknada budući da apelanti, koji imaju mjesto prebivališta u Mrkonjić Gradu, i koji su iz ranijeg mjesta službovanja u Banjaluci formalno premješteni u Bugojno, u utuženom periodu nisu stupili na dužnost u mjesto službovanja u Bugojnu, nego su nastavili raditi u Banjaluci, pa su osporena rješenja tužene zakonita.
3. AP-1922/11 Miroslav Mrnjavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zvjezdana Garić advokatica iz Kiseljaka, podnio je 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 0004874 11 GŽ od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovine-Uprava za indirektno oprezivanje Banjaluka isplati otpremninu zbog prestanka radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da apelant kao zaposlenik ranije Carinske uprave Federacije Bosne i Hercegovine-Carinarnice Novi Travnik u periodu od januara do aprila 2005. godine stavljen na raspolaganje, nakon čega mu je prestao radni odnos jer nije preuzet od drugog poslodavca. Također je utvrđeno da apelant u spornom periodu nije imalo status državnog službenika, pa mu u smislu člana 12. stav 2. i člana 30. stav 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ne pripada pravo na isplatu otpremnine koje pravo pripada samo zaposlenicima Uprave za indirektno oporezivanje koji nakon resruktuiranja dobiju status državnog službenika.
4. AP-2282/11 Momčilo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnio je 1. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049804 10 REV od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate naknadu na ime izgubljenih plata za periode i u iznosima bliže navedenim u dipozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant koji je kod tuženih obavljao određene stručne ekonomske poslove i za koje mu je isplaćivana naknada, nije dokazao (predočenim računima ili izvještajem o radu) da je u spornom periodu obavljao poslove revizije kod tuženih za koje bi mu pripadala tražena naknada u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o reviziji javnog sektora, niti da je bio u radnom odnosu ili da je zaključio ugovor o djelu kod tuženih u svojstvu glavnog revizora knjiga, a kako apelant tvrdi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1608/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić