Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/11 (S. L.,B. M.,M. L.,V. R.,A. P.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1682/11, rješavajući apelacije S. L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. L., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004201 10 U od 9. februara 2011. godine;

Boro Miljanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001901 10 UVP od 16. februara 2011. godine;

Muhamed Lemeš, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000863 09 U od 29. marta 2011. godine;

Veljko Radić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001743 10 UVP od 2. marta 2011. godine;

Anto Popadić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000194 10 UVP od 30. marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1682/11 S. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Čitluka, podnio je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004201 10 U od 9. februara 2011. godine. Apelant je 28. augusta 2013. godine dostavio novu apelaciju kojom osporava presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004201 10 U od 9. februara 2011. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3668/13 i spojena sa apelacijom broj AP 1682/11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ratnu vojnu invalidninu počevši od 31. decembra 2009. godine, a koje je utvrđeno rješenjem Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje Općine Čitluk. U postupku je utvrđeno da, budući da je Komisija za nadzor i medicinsko vještačenje zaključila da procenat invaliditeta kod apelanta iznosi ispod 20%, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branitelja i članova njihove obitelji, da bi se apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida.

2. AP-1822/11 Boro Miljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 20. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001901 10 UVP od 16. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna vojni angažman u ratu u periodu od 13. marta 1992. do 19. decembra 1995. godine, koji period je apelant, prema njegovim tvrdnjama, proveo u svojstvu ratnog novinara-izvještača. U postupku je utvrđeno da apelant nije evidentiran kao pripadnik vojske u službenoj evidenciji komande bivše Vojske Republike Srpske, niti u evidenciji opštinskog organa uprave nadležnog za boračko-invalidsku zaštitu, niti je apelant, osim izjava svjedoka, dostavio bilo kakav dokaz na te okolnosti, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan.

3. AP-1946/11 Muhamed Lemeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000863 09 U od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da ponovno određivanje visine starosne penzije u smislu člana 2. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe za sticanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog minsitarstva odbrane. U postupku je utvrđeno da je predmetni apelantov zahtjev neblagovremen, tj. podnesen je po isteku roka od 15 dana od dana stupanja na snagu pomenute Uredbe (do 18. juna 2008. godine), budući da je apelant zahtjev podnio 17. jula 2008. godine.

4. AP-1975/11 Veljko Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001743 10 UVP od 2. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za utvrđivanje vojnog angažmana u bivšim Oružanim snagama SFRJ-RS u nekoliko kraćih perioda počevši od marta 1993. godine do juna 1995. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant u spornim periodima obavljao poslove za potrebe bivše Vojske Republike Srpske, vozeći cisternu vode, ali ne kao pripadnik vojske, niti to proizilazi iz službene evidencije i dokaza koje je apelant predočio, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan.

5. AP-2380/11 Anto Popadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, podnio je 8. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000194 10 UVP od 30. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznat status borca IV kategorije prema dužini učešća i uslovima angažmana u Oružanim snagama SFRJ- RS u periodu od 14. augusta 1992. godine do 20. februara 1996. godine, sa uračunatim prekidima. U postupku je utvrđeno da pojedini periodi za koje je apelant tražio da mu se prizna status borca nisu pokriveni uvjerenjima za učešće u ratu, kao i da u pojedinim periodima apelant nije imao odbrenje vojno-ljekarske komisije za bolovanje, odnosno odobrenje za privremenu nesposobnost za vojnu službu, te da je zbog takvih prekida apelantu utvrđen status borca u ukupnom trajanju od 30 mjeseci i 17 dana, od čega u zoni borbenih dejstava 27 mjeseci i 17 dana, pa mu je, s obzirom na to, priznat status borca IV kategorije, umjesto I kategorije, kako je apelant tražio. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1682/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/11 (S. L.,B. M.,M. L.,V. R.,A. P.) | Sudska praksa | Aktio