Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1742/11 (P.R.,„Finalist“ d.o.o. Tuzla,V. D.,S.H.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1742/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1742/11, rješavajući apelacije P.R. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
P.R., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Mal 010837 10 Gz od 31. januara 2011. godine;
„Finalist“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000245 09 Rev od 25.
januara 2011. godine;
Vidosava Dušanić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 026606 10 Gž od 26. maja 2011. godine;
S.H., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Mal 001662 10 Gž od 19. maja 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1742/11 P.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Mal 010837 10 Gz od 31. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime ispunjenja ugovora isplati određeni novčani iznos. Naime, Okružni sud je istakao da je tužbeni zahtjev osnovan, s obzirom da je predmetni ugovor o prodaji stolarskih mašina koji je zaključen saglasno odredbi člana 454. Zakona o obligacionim odnosima pravno valjan i da apelant nije ispunio dospjelu obavezu na koju se odnosi tužbeni zahtjev. Shodno tome, navedeno je da je u konkretnom slučaju apelant mogao da se koristi pravom koje mu daje član 500. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ali da, međutim, u prvostepenom postupku on nije postavio takav zahtjev, radi čega su prigovori kojim se branio bez uticaja na zaključak drugostepenog suda da je u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima obavezan da dospjelu obavezu iz predmetnog ugovora o prodaji ispuni.
2. AP-1984/11 „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000245 09 Rev od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatovao da nije sporno među strankama da su tužitelj i apelant dana 29. augusta 2001. godine zaključili ugovor o izvođenju radova adaptacije i rekonstrukcije šalter sale u objektu Glavne pošte u Tuzli, kojim ugovorom se tužitelj obavezao da će izvršiti radove na klimatizaciji u šalter sali prema tehničkoj dokumentaciji apelanta, u roku od 30 dana od dana uvođenja u posao, a za ugovorenu naknadu i načine plaćanja, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Također, Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, odnosno član 600. Zakona o obligacionim odnosima, kada je odlučujući o apelantovoj žalbi izveo zaključak da dokazi izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenje za odbijanje tužbenog zahtjeva i kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant kao naručitelj obavezan da tužitelju kao izvođaču isplati određeni novčani iznos na ime naknade i za ugovoreno obavljeno djelo.
3. AP-2658/11 Vidosava Dušanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnijela je 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 026606 10 Gž od 26. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu neisplaćene RTV takse za period od prvog do devetog mjeseca 2009. godine. Naime, Okružni sud je istakao da je plaćanje RTV takse zakonska obaveza, te da apelantica nije ponudila dokaze da se obratila tužitelju, a kako to ima u vidu odredba člana 19. stav 2. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine, prije utuženja, kako bi pismenom izjavom obrazložila činjenicu postojanja zajedničkog domaćinstva.
4. AP-2666/11 S.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, podnio je 29. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Mal 001662 10 Gž od 19. maja 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da, kao pretplatnik na BH mobile mrežu – Paket usluga Paket trim, tužitelju isplati dug, nastao po osnovu korištenja mobile telefonije, u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos duga počev od dana dospjelosti, kako je to navedeno u izreci presude. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, na osnovu uvida u račune i analitičke kartice, a koji dokazi su izvedeni pred prvostepenim sudom, zaključio da dug apelanta, na ime pretplate nastao za vrijeme pretplatničkog odnosa do njegovog prestanka iznosi 702,00 KM, pa je stoga, primjenom odredbi čl. 17. stav 1. i 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te čl. 7. i 8. Ugovora o priključenju na mrežu GSM BiH za korištenje osnovnog paketa usluga M, obavezao apelantana isplatu duga zajedno sa zakonskim zateznim kamatama saglasno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 324. tog Zakona, budući da se apelant ugovorom obavezao na plaćanje pretplate, a dužnik koji zadocni sa ispunjenjem obaveze duguje, pored glavnice, i isplatu kamate za period docnje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1742/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić