Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/11 (JU OŠ „Musa Ćazim Ćatić“ iz Zenice,„Elektroprenos Bosne i Hercegovine“ a.d. Banja Luka,Opština Zenica)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-177/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-177/11, rješavajući apelacije Ju Oš Musa Ćazim Ćatić Zenica i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JU OŠ „Musa Ćazim Ćatić“ iz Zenice protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09- 001 261 od 11. novembra 2010. godine;

„Elektroprenos Bosne i Hercegovine“ a.d. Banja Luka protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-12/11 od 16. marta 2011.

godine;

Općina Zenica protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008211 10 GZ od 23. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-177/11 JU OŠ „Musa Ćazim Ćatić“ iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-09-001 261 od 11. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu potraživanja (plaće i regresi) iz radnog odnosa. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je pogrešan stav apelanta, u pogledu blagovremenosti podnošenja tužbe, da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti član 103. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, a ne član 106. istog Zakona. Također je zaključeno da se u pogledu visine i osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva imaju primijeniti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da je neosnovana tvrdnja apelanta da je taj ugovor otkazan jednostranom izjavom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i da se nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju.

2. AP-2004/11 „Elektroprenos Bosne i Hercegovine“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banja Luka, podnio je 6. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-12/11 od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu potraživanja (razlika plaće) iz radnog odnosa tužiteljima. U predmetnom parničnom postupku je zauzet stav da je neprihvatljiv prigovor apelanta o zastarjelosti dijela potraživanja, te je zaključeno da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 86. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, a ne član 83. stav 5. istog Zakona kako to smatra apelant. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva je zaključeno da je apelant dužan svojim zaposlenicima isplaćivati plaću na osnovu navedenog Zakona, Pravilnika o radu i Pravilnika o plaćama, te u primjeni kriterija iz važećih propisa obezbjediti potrebna sredstva.

3. AP-2097/11 Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008211 10 GZ od 23. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan na isplatu potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaća, naknada za topli obrok i regres) tužitelju. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u smislu odredbi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, te da se ne može prihvatiti apelantovo stajalište da je stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine prestao da važi navedeni granski kolektivni ugovor. S tim u vezi je navedeno da izostanak predviđenog usklađivanja granskih kolektivnih ugovora sa novim Općim kolektivnim ugovorom, u roku koji je propisan, ne može imati za pravnu posljedicu prestanak njihovih važenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-177/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/11 (JU OŠ „Musa Ćazim Ćatić“ iz… | Sudska praksa | Aktio