Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1807/11 (E. Š.,F. B.,M.M.,M. J. i Z. P.,J. B.,„Sanpro“ d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1807/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013, u predmetu broj AP-1807/11, rješavajući apelacije Enese Šeremet i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enesa Šeremet protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000156 09 REV od 27. januara 2011.
godine;
Franjo Boras protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 006998 11 GŽ od 14. februara 2011. godine;
M.M. protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 007891 09 GŽ od 14. aprila 2011. godine;
Miroslav Jakovljević i Zdenka Primorac protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 013451 09 REV od 18. februara 2011. godine;
Josip Blaž protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 MAL 003067 10 GŽ od 25. marta 2011. godine;
„Sanpro“ d.o.o. Živinice protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 MALS 000534 11 PŽ od 14. aprila 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1807/11 Enesa Šeremet (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000156 09 REV od 27. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, radi isplate duga, kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate iznos koji je ona uložila u adaptaciju poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala u kakvom je stanju preuzela predmetni poslovni prostor, zatim vrstu i obim izvršenih radova, plaćene račune o nabavci materijala i vrijednost radne snage i slično, niti da je adaptacija bila nužna.
2. AP-1838/11 Franjo Boras (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 21. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 006998 11 GŽ od 14. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju, na ime potrošene vode. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su parnične stranke potpisale Sporazum kojim se apelant obavezao na obročnu isplatu duga tužitelju. S tim u vezi je zaključeno da se apelant, potpisivanjem predmetnog sporazuma, odrekao prava na isticanje prigovora zastare, pa je slijedom navedenog u cjelosti usvojen predmetni tužbeni zahtjev.
3. AP-2099/11 M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Živinica, podnijela je 17. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 007891 09 GŽ od 14. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana na isplatu duga po osnovu pruženih zdravstvenih usluga (operativni zahvat) apelantici. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da dužničko-povjerilački odnos među strankama nije nastao ispostavljanjem računa kako to pogrešno drži apelantica, nego pruženom medicinskom uslugom. U pogledu navoda apelantice da joj se zdravstveno stanje pogoršalo nakon operativnog zahvata, zaključeno je da nije od utjecaja na odlučivanje o predmetnom dugu te da se, u vezi s tim navodom, radi o eventualnom zahtjevu za naknadu štete uslijed neadekvatnog liječenja.
4. AP-2244/11 Miroslav Jakovljević, iz Mostara, i Zdenka Primorac, iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 013451 09 REV od 18. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su apelanti solidarno obavezani na isplatu regresnog duga tužitelju. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelantica Zdenka Primorac, kao imalac opasne stvari, povjerila automobil na korištenje apelantu Miroslavu Jakovljeviću koji nije imao položen vozački ispit, te da je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je nastupila šteta. Slijedom navedenog je zaključeno da, shodno odredbi člana 176. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, proizlazi odgovornost apelantice za regresiranje duga nastalog iz štete koja je naplaćena po osnovu obaveznog osiguranja vozila.
5. AP-2323/11 Josip Blaž (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Travnika, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 3. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 MAL 003067 10 GŽ od 25. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže na isplatu duga po osnovu distribucije električne energije koju je tužitelj izvršio apelantu. Kantonalni sud u Novom Travniku je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu odluke o glavnom zahtjevu, dok je preinačio prvostepenu odluku u pogledu odluke o troškovima postupka, navodeći da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se tužitelj obaveže da naknadi apelantu troškove parničnog postupka srazmjerno uspjehu apelanta (69%) primjenom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, a ne člana 386. stav 1. navedenog Zakona kako je to odlučio prvostepeni sud.
6. AP-2536/11 „Sanpro“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinice, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banoj Luci broj 61 0 MALS 000534 11 PŽ od 14. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu duga po fakturi, po osnovu neplaćenih računa za isporučenu robu. Viši privredni sud u Banjoj Luci je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu odluke o glavnom zahtjevu, dok je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o troškovima postupka, navodeći da apelantu ne pripadaju troškovi po osnovu prevoza jer je mogao angažovati advokata iz mjesta sjedišta suda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem Broj predmeta.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić