Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1829/11 (A. P.,T. B.,I. Č.,S. Č.,„Bazna Hemija“ d.d. Vitkovići,M. P. i J. T.,M. P.,H. V.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1829/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1829/11, rješavajući apelacije Ankice Pranjić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ankica Pranjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000053 10 REV od 25. novembra 2010. godine;
Tomo Barbarić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 O MAL 019706 10 GŽ od 16. marta 2011. godine;
Ivan Čutura, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 001805 09 REV od 8. februara 2011. godine;
S. Č., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002695 06 GŽ od 15. februara 2011. godine;
„Bazna Hemija“ d.d. Vitkovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 PS 007533 10 REV od 24.
februara 2011. godine;
Mustafa Poljić i Jasmin Trumić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000220 09 REV od 24.
februara 2011. godine;
Milena Panić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000215 09 REV od 31. marta 2011. godine;
Hamdija Veladžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000484 10 REV od 24. marta 2011.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1829/11 Ankica Pranjić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa privremenim boravkom u Švicarskoj, podnijela je 20. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000053 10 REV od 25. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev tako što je tužena obavezana da apelantici isplati naknadu na ime izuzimanja zemljišta, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena naknadi materijalnu štetu za porušenu kuću i garažu. U odnosu na naknadu materijalne štete, u postupku je utvrđeno da apelantica ničim nije dokazala da je tužena porušila njenu kuću i garažu. U odnosu na naknadu za izuzeto zemljište, utvrđeno je da apelatnici pripada pravo na naknadu za izuzeto zemljište u iznosu koji su stranke dogovorile u „Sporazumu o naknadi“, a ne u iznosu koji je apelantica tražila predmetnom tužbom.
2. AP-1876/11 Tomo Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 25. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 O MAL 019706 10 GŽ od 16. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena, kao osiguravajuće društvo, isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale na njegovom vozilu u prometnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete budući da je apelant isključivi krivac za prometnu nezgodu.
3. AP-1905/11 Ivan Čutura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Zou Palameta & Palameta advokati iz Mostara, podnio je 27. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 001805 09 REV od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena – Biro zelena karta u Bosni i Hercegovini, isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale na njegovom vozilu u prometnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je predmetnu prometnu nezgodu prouzrokovao vozač drugog vozila inozemnih registarskih oznaka, odnosno nije dokazao nepravilnu vožnju niti krivnju drugog vozača za predmetni štetni događaj.
4. AP-1962/11 S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002695 06 GŽ od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima naknadi materijalnu štetu zbog prodaje pokretne stvari koja nije bila apelantovo vlasništvo. U postupku je utvrđeno da je apelant provotužitelju prodao spornu pokretnu stvar-traktor iako je traktor bio vlasništvo druge osobe-drugotužitelja, te da je prvotužitelj, po pravomoćnoj sudskoj presudi donesenoj u drugom psotupku, morao vratiti traktor drugotužitelju kao pravom vlasniku, na koji način je apelant tužiteljima prouzrokovao materijalanu štetu u vidu umanjenja njihove imovine.
5. AP-2262/11 „Bazna Hemija“ d.d. Vitkovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 PS 007533 10 REV od 24. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi-Bosansko-podrinjski kanton Goražde naknadi materijalnu štetu zbog obustave poslovnih aktivnosti u periodu od februara 2004. do juna 2005. godine. U postupku je utvrđeno da u konkrentom slučaju apelant nije dokazao da je tuženi svojom Odlukom o zaštiti državne imovine od 26. februara 2004. godine (kojom je imovinu apelanta proglasio državnom imovinom i naredio obustavu svih poslovnih aktivnosti, te zabranio pristup objektima i imovini apelanta, svim licima) prouzrokovao štetu apelantu. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao protivpravnost radnji tuženog, tj. da je Vlada tuženog spornu Odluku donijela s voljom i pristankom da se apelantu nanese šteta, niti je dokazao uzročnu vezi između radnji tuženog i nastale štete, pa, stoga, nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za odgovornost tuženog za nastalu štetu u konkretnom slučaju.
6. AP-2333/11 Mustafa Poljić i Jasmin Trumić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnijeli su 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000220 09 REV od 24. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi-„BH osiguranje“ d.d. Sarajevo isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale na njihovom vozilu u prometnoj nezgodi i naknade na ime izgubljene zarade zbog udesa, te naknadu nematerijalne štete na ime pretrpjelih fizičkih bolova i straha. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživnja, jer su apelanti podnijeli tužbu sudu za nakandu štete izvan zakonskog roka od pet godina.
7. AP-2377/11 Milena Panić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 8. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000215 09 REV od 31. marta 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 19. decembra 2012. godine i 8. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate naknadu na ime materijalne štete nastale zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja prilikom njenog iseljenja iz stana koji je privremeno koristila i gubitka i uništenja njenih pokretnih stvari, kao i naknadu nematerijalne štete zbog pretrpjelih duševnih bolova nastalih u toku vođenja postupka njenog iseljenja od strane tuženih. U postupku je utvrđeno da tuženi nisu krivi za nastalu materijalnu štetu, budući da su prilikom apelantičinog iseljenja postupali u skladu sa zakonom, na osnovu konačnih i pravosnažnih odluka donesenih u upravom postupku i upravnom sporu. Osim toga, u odnosu na nematerijalnu štetu, na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra i ostalih izvedenih dokaza utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je emocionalno stanje u kojem se nalazi vezano za predmetni postupak njenog iseljenja iz stana.
8. AP-2407/11 Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000484 10 REV od 24. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena-Općina Bihać naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti po osnovu zakupnine poslovnog prostora za period od 1. aprila 1997. do 1. februara 2000. godine, kao i za period od 1. februara 2000. do 23. februara 2001. godine, dok je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant prema pravomoćnoj sudskoj presudi donesenoj 1999. godine u drugom postupku, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 1997. godine sa tuženomm, postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a da je u posjed poslovnog prostora ušao tek u julu 2002. godine. Budući da je tužena za to vrijeme izdavala poslovni prostor trećim licima, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na nakandu štetu na ime izgubljene dobiti za period od 1. aprila 1997. godine do 23. februara 2001. godine koju je tužena ostvarivala u visini mjesečne zakupnine. Međutim, utvrđeno je da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti za period do 5. jula 2002. godine, kako je apelant tužbom zahtijevao, jer je apelant 23. februara 2001. godine odbio da preuzme u posjed poslovni prostor, pa je nakon tog datuma do samog ulaska u posjed, tj. 5. jula 2002. godine, apelant sam uzrokovao dalju štete u vidu izgubljene dobiti. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1829/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić