Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-184/11 (Udruženje za borbu protiv mina „STOP Mines“ Pale,„Pres-sing“ d.o.o Sarajevo,J. T.,S. T.,N. H.,M. S.,S. J.,M. Z.)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-184/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine,, u predmetu broj AP-184/11, rješavajući apelacije Udruženja za borbu protiv mina „STOP Mines“ Pale i dugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Udruženje za borbu protiv mina „STOP Mines“ Pale, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000084 09 REV od 22. oktobra 2010. godine;

Ružica Martinović, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 010847 10 GŽ od 14. decembra 2010. godine;

„Pres-sing“ d.o.o Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 008972 07 GZ od 13. oktobra 2010. godine;

J. T., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038705 09 REV od 13. januara 2011. godine;

Stojan Tepić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000128 09 REV od 23. februara 2011. godine;

Nijaz Hadžić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000910 10 REV od 26. aprila 2011. godine;

Mirko Selak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000498 10 REV od 18. marta 2011. godine;

S. J., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 MAL 000106 11 GŽ od 7. aprila 2011. godine;

Marijana Zorić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 008694 11 GŽ od 19. aprila 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-184/11 Udruženje za borbu protiv mina „STOP Mines“ Pale, (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000084 09 REV od 22. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju djelimično naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha, duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, te duševnih bolova zbog naruženosti, kao i da mu isplati neisplaćene plate u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu apelant isplati naknadu na ime rente zbog njegove nesposobnosti za rad. Na temelju nalaza vještaka i ostale medicinske dokumentacije, u postupku je utvrđeno da tužitelju, koji je bio zaposlen kod apelanta kao vodič specijalno obučenih pasa za otkrivanje mina i koji je doživio nesreću prilikom ekplozije mine obavljajući svoj posao, nesporno pripada pravo na naknadu svih vidova nematerijlane štete koje je u tužbi naveo, u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

2. AP-194/11 Ružica Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Nada Dalipagić advokatica iz Mostara, podnijela je 14. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 010847 10 GŽ od 14. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj prvotuženi-Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine i drugotuženi-Hercegovina osiguranje d.d. Mostar, naknade nematerijalnu štetu na ime pretrpjelih fizičkih bolova i pretrpjelog straha zbog prometne nezgode. U postupku je utvrđeno da je apelantica kao pješak nastradala u prometnoj nezgodi pri čemu je zadobila lakše tjelesne ozljede. Također je utvrđeno da je provotuženi u toku vansudske obrade odštetnog zahtjeva, apelantici već isplatio određeni iznos na ime nematerijalne štete koju traži i predmetnom tužbom, koji iznos je prema ocjeni suda pravična naknada za fizičke bolove i strah koje je apelantica pretrpjela, budući da apelantica nije dokazala da je trpjela fizičke bolove i strah u dužem vremenskom periodu, niti bilo kakve nelagodnosti u toku liječenja. Osim toga, u pogledu drugotuženog, utvrđeno je da apelantica nije dokazala odgovornost vozača osiguranog kod drugotužene za predmetnu prometnu nezgodu, a time i odgovornost same drugotužene, zbog čega je njen tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu neosnovan.

3. AP-318/11 „Pres-sing“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 008972 07 GZ od 13. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime naknade nematerijlane štete zbog klevete i da objavi izreku presude. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao izdavač revije „Slobodna Bosna“, objavio članak u navednom listu u kojem je iznio neistinite činjenice koje štete ugledu tužitelja i koje predstavljaju klevetu prema članu 4. Zakona o zaštiti klevete, zbog čega je dužan da tužitelju naknadi štetu i poduzme sve radnje kako bi ublažio štetu uzrokovanu izražavanjem neistinitih činjenica.

4. AP-1282/11 J. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banjaluke, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038705 09 REV od 13. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena-Republika Srpska naknadi nematerijlanu štetu zbog pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha, duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti i duševnih bolova zbog naruženosti, nastalih usljed povrede prilikom obavljanjem vojnog zadatka 1995. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant tužbu za naknadu nematerijalne štete (koju je podnio 13. jula 1999. godine) podnio izvan roka od tri godina koji je subjektivni rok zastarjelosti za potraživanja naknade štete, u skladu sa odredbama člana 376. stav 1. ZOO, a koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine kada je stupila na snagu Odluka Narodne Skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

5. AP-1587/11 Stojan Tepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000128 09 REV od 23. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova, naknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha, duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti i duševnih bolova zbog naruženosti, dok je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji prelazi dosuđeni iznos. U postupku je utvrđeno da je apelant pretrpio teške tjelesne ozljede u vidu opekotina dok je obavljao posao policajca, a budući da je tužena organizirala i rukovodila opasnom djelatnosti u kojoj je apelant nastradao, dužna mu je naknaditi štetu po svim vidovima u smislu odredaba čl. 173- i 174. ZOO. U pogledu iznosa naknade štete, koju apelant osporava, sud je uzeo u obzir nalaz vještaka ljekara-hirurga i vještaka psihijatra, i tuvrdio da je dosuđeni iznos pravična novčana naknada kao satisfakcija za posljedice povrjeđivanja.

6. AP-2341/11 Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000910 10 REV od 26. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi BH „Telecom“ Sarajevo- Direkcija Bihać naknadi nematerijalnu štetu na ime povrede časti i ugleda nastalu zbog isključenja apelantovog telefona sa fiksne mreže tuženog zbog neplaćenih računa. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je u radnjama tuženog bilo protivpravnosti, jer se tuženi u konkretnom slučaju koristio svojim zakonskim pravom da u slučaju neplaćanja računa za pružene usluge fiksne telefonije, isključi korisnika sa fiksne mreže, pa stoga, nema niti uslova za naknadu bilo kakve štete aplantu.

7. AP-2392/11 Mirko Selak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 10. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000498 10 REV od 18. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine- Ministarstvo unutrašnjih poslova naknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpjelih fizičkih bolova, pretrpjelog straha i duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, dok je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva koji prelazi dosuđeni iznos. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant pretrpio pomenutu nematerijalnu štetu zbog zadobijenih teških tjelesnih povreda koje su mu prourokovali zaposlenici tužene prilikom njegovog hapšenja, zbog čega je tuženi obavezan apelantu nadoknaditi štetu. U pogledu visine naknade, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, te općeprihvaćene kriterije sudske prakse na osnovu člana 200. ZOO, sud je zaključio da dosuđeni iznos predstavlja adekvatnu naknadu i novčanu satisfakciju za sve vidove štete koja je prouzrokovana apelantu.

8. AP-2406/11 S. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 MAL 000106 11 GŽ od 7. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati novčani iznos na ime naknade nematerijalne štetu zbog klevete. U postupku je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije ispunjena jedna od kumulativno postavljenih materijalno pravnih pretpostavki za uspostavljanje građansko-pravne odgovornosti za naknadu štete iz čl. 199. i 200. ZOO. Naime, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je tužena svojim navodima iznesenim u pritužbi podnesenoj direktoru Porezne uprave - Područne jedinice Zvornik na ponašanje apelantice kao javnog službenika-zaposlenice Područne jedinice Zvornik, klevetom i neistinom prouzrokovala nematerijalnu štetu, budući da su u pritužbi i mišljenju tužene, prema izjavama svjedoka i drugim izvedenim dokazima, iznesene činjenice koje su istinite.

9. AP-2627/11 Marijana Zorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnijela je 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 008694 11 GŽ od 19. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi naknadi nematerijalnu štetu zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpjelih fizičkih bolova i pretrpjelog straha, te joj naknadi materijalnu štetu za tuđu njegu i pomoć. U postupku je utvrđeno da apelantica, koja je zadobila teže tjelesne ozljede usljed pada u prodavnici tuženog, nije dokazala tvrdnje u tužbi da je pod u prodavnici bio mokar, pa time nije dokazala da nastala šteta potiče od opasne stvari ili djelatnosti tuženog, radi čega je njen tužbeni zahtjev neosnovan, u skladu sa odredbama čl. 173. i 174. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 184/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-184/11 (Udruženje za borbu protiv mina… | Sudska praksa | Aktio