Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/11 (S. D.,H. K.,N. B.,Š. D.,A.R.,R. K.,M. S.,N. J.,O. H., H. D. i S. H.,H.M.,BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1878/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godineu predmetu broj AP-1878/11, rješavajući apelacije Safeta Džafe i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Safet Džafo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046306 09 Rsz od 24. februara 2011. godine;

Hajrudin Kadrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000219 09 Rev od 25. januara 2011. godine;

Nijaz Basara, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 000162 10 Gž2 od 10. februara 2011. godine;

Šemsudin Droce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 035708 10 Rev od 24. februara 2011.

godine;

A.R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000222 09 Rev od 17. marta 2011. godine;

Ređib Kovač, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000246 09 Rev od 29. marta 2011. godine;

Maid Subaša, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000569 10 Rev od 22. marta 2011. godine;

Nermina Jerković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004880 11 Gž od 27. aprila 2011. godine;

Osman Hasić, Hasan Delić i Samir Hadžiefendić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000834 od 18.

maja 2010. godine;

H.M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000408 09 Rev od 30. marta 2011. godine;

BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008220 11 Rev 2 od 12. aprila 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1878/11 Safet Džafo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046306 09 Rsz od 24. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, uspostave radno-pravnog statusa, vraćanja na posao i isplate neisplaćenih plaća. U toku postupka je tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od pet dana, a apelantu je bilo ponuđeno da se izjasni na okolnost odsustva s posla, što je on odbio, čime je apelantu omogućeno pravo na odbranu.

2. AP-2010/11 Hajrudin Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000219 09 Rev od 25. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate razlike plaće. U toku postupka je utvrđeno da apelant sa tuženim zaključio pismeni sporazum o prestanku ugovora o radu uz isplatu otpremnine, kojim se apelant saglasio da mu kod tuženog sporazumno prestane ugovor o radu, uz isplatu otpremnine, i apelant se odrekao svih dospjelih novčanih potraživanja od tužene. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je u konkretnom slučaju došlo do prestanka obaveze tuženog prema apelantu zbog otpusta duga (član 344. Zakona o obligacionim odnosima).

3. AP-2079/11 Nijaz Basara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 000162 10 Gž2 od 10. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti odluke o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka, odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade nematerijalne štete zbog povrede na radu (po osnovu umanjenja opće životne i radne sposobnosti, na ime pretrpljenih bolova i pretrpljenog straha), te predmet u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa ukinut i vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. U toku postupka je utvrđeno da je prethodnom pravosnažnom presudom u istom predmetu već odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništavosti odluke o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka, te je stoga isti odbačen. Nadalje, u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog povrede na radu, utvrđeno je da na osnovu izvedenih dokaza, nije se moglo steći uvjerenje da je tuženi odgovoran za apelantove zadobivene povrede, te da je tuženi, kao poslodavac, poduzeo sve potrebne radnje kako bi osigurao primjerne i standardizirane uslove rada i da nisu postojale štetne djelatnosti tuženog ili drugi vanjski faktori, što je isključivalo odgovornost tuženog. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, utvrđeno je da apelant u navedenom dijelu nije postavio određeni zahtjev i da je prvostepeni sud odlučivao po neurednom zahtjevu, te je stoga isti vraćen na ponovni postupak.

4. AP-2094/11 Šemsudin Droce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 035708 10 Rev od 24. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime regresa, odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao, isplate naknade za prekovremeni rad i isplate plaće po osnovu nezakonitog otkaza, te predmet u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike manje isplaćene od pripadajuće plaće po osnovu pripadajućeg koeficijenta, za manje isplaćene plaće po osnovu minulog rada, za isplatu regresa i za isplatu doprinosa za penzijsko osiguranje, ukinut i vraćen na ponovno odlučivanje. U toku postupka je utvrđeno da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za određene godine, te je u tom dijelu isti usvojen. Nadalje, utvrđeno je apelantu otkazan ugovor o radu istekom ugovorenog roka, te stoga nije bilo mogućnosti da ga tuženi vrati na posao. Kako je apelantu zakonito dat otkaz ugovora o radu, utvrđeno je da mu nije pripadalo pravo, nakon isteka radnog odnosa, tražiti bilo kakvu naknadu plaće, te je utvrđeno da apelant nije dokazao da je radio prekovremeno. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je ukinut i vraćen na ponovno odlučivanje, utvrđeno je da prvostepeni sud nije dao nikakve razloge za svoju odluku.

5. AP-2330/11 A.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000222 09 Rev od 17. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmijenjenim uslovima i ugovora o radu na neodređeno vrijeme i naloga tuženom da sa apelanticom zaključi ugovor o radu o rasporedu na radno mjesto na kojem je apelantica ranije radila. Nadalje, osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime razlike plate, te je iznad dosuđenog, navedeni tužbeni zahtjev odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je direktor tuženog u skladu sa zakonom i potrebama tuženog premjestio apelanticu sa ranijeg radnog mjesta, koje ne postoji u sistematizaciji radnih mjesta tuženog, na radno mjesto koje je odgovaralo njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. S druge strane, utvrđeno je da je apelantica imala pravo na isplatu razlike plate, jer je imala pravo na platu visoke stručne spreme sve do stupanja na snagu Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite.

6. AP-2374/11 Ređib Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 8. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000246 09 Rev od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično odbijena apelantova tužba radi isplate naknade plaće. U toku postupka je utvrđeno da tužena u periodu prekida rada nije apelantu isplaćivala mjesečnu naknadu plaće u visini od 80% iznosa od osnovne plaće u smislu člana 44. stav 1. tačka f) ranijeg Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u FBiH, koji je obavezivao tuženu (član 115. Zakona o radu), te je stoga tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos. S druge strane, apelant je morao dokazati da mu tužena ne isplaćuje naknadu sa stanovišta odredbe člana 50. novog Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u FBiH, odnosno, ne isplaćuje visinu naknade utvrđene dogovornom između sindikata i poslodavaca, jer su to po materijalnom pravu pravno relevantne činjenice iz kojih je proizilazila pravna posljedica prema tuženoj. S tim u vezi, obrazloženo je da je vještačenjem utvrđeno da ne postoji navedeni sporazum o dogovorenom iznosu naknade plaće između poslodavca i sindikata, pa su ostale nedokazane odlučne činjenice iz navedene odredbe materijalnog prava, i stoga je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.

7. AP-2390/11 Maid Subaša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000569 10 Rev od 22. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično odbijena apelantova tužba radi isplate razlike plaće. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u spornom periodu bio zaposlenik tužene, te kako je proglašen zaposlenikom sa preostalom radnom sposobnosti, između njega i tuženog su uspostavljena nova međusobna prava i obaveze. S tim u vezi, obrazloženo je da je time odredbom člana 73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju apelant stekao pravo, a tuženom ustanovljena obaveza plaćanja naknade plaće u visini koja nije mogla biti niža od 30% prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda (član 77. prethodno navedenog Zakona).

8. AP-2611/11 Nermina Jerković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnijela je 24. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004880 11 Gž od 27. aprila 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 13. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja rješenja i odluke tužene o unapređenju policijskih službenika, provođenja postupka unapređenja apelantice i rasporeda na određeno radno mjesto, te isplate razlike plaće i uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da se nije mogao izvesti zaključak da Komisija za unapređenja policijskih službenika nije pravilno i objektivno ocijenila izabrane kandidate u odnosu na apelanticu. Nadalje, u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva za provođenje postupka njenog unapređenja, utvrđeno je da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije i da su sud nije imao ovlaštenje da odlučuje o izboru kandidata, jer je to u nadležnosti određenog nadležnog organa tužene. Iz prethodno navedenog razloga, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu naknade plate i uplate doprinosa, jer se navedena prava stiču tek raspoređivanjem na rad, zbog čega se nije moglo smatrati da je apelantica pretrpjela štetu.

9. AP-2629/11 Osman Hasić, Hasan Delić i Samir Hadžiefendić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gračanice, koje zastupa Zlata Begić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000834 od 18. maja 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena a djelomično odbijena tužba apelanata radi isplate naknada na ime manje isplaćenog toplog obroka, manje isplaćenog regresa i jubilarne nagrade. U toku postupka je utvrđeno da se tužbeni zahtjevi apelanata koji su bili zasnovani isključivo na odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH mogli prihvatiti samo u jednom dijelu, jer se isti u odnosu na predmetna potraživanja i tuženog morao primjenjivati, bez obzira što ga tuženi nije zaključio, niti mu naknadno pristupio u propisanoj proceduri.

10. AP-2640/11 H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000408 09 Rev od 30. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti prestanka radnog odnosa, poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i obavezivanja tužene da apelanta vrati u radni odnos, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za regulisanje prava po osnovu penzijsko invalidskog osiguranja i isplate izgubljene zarade. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije tražio internu zaštitu u smislu odredbe člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme povrede apelantovog prava, čime je izgubio pravo na podnošenje tužbe. Stoga je tužba odbačena kao nedozvoljena u odnosu na poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i radno-pravne reintegracije apelanta. Zahtjev za isplatu naknade plate i uplatu doprinosa je odbijen, iz razloga što se radilo o zahtjevima akcesorne prirode koji su zavisili od odluke o zahtjevu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa.

11. AP-3014/11 BROTNJOPROMET d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Častimir Mandarić, advokat iz Mostara, podnio je 25. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008220 11 Rev 2 od 12. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i poništena rješenje apelanta u cijelosti i rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu djelomično, utvrđeno da je tužitelj bio u statusu radnika na čekanju u određenom periodu i obavezan apelant uplatiti tužitelju pripadajuće doprinose i poreze za sporni period, odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu otpremnine i naknade za vrijeme čekanja na poslu za određeni period, te predmet u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu plaće za vrijeme čekanja koji je bio odbijen, ukinut, i u ukinutom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj ispunjavao uslove za priznavanje statusa radnika na čekanju od 3. aprila 1992. do 6. maja 2000. godine, te su poništena predmetna rješenja i obavezan apelant da tužitelju uplati doprinose. Kako je relevantnim zakonskim odredbama propisano da radnik na čekanju ima pravo na naknadu plaće, a zbog pogrešno zauzetog pravnog stava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđena, u navedenom dijelu tužbenog zahtjeva predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, utvrđeno je da je apelant pravilno obračunao i isplatio tužitelju otpremninu i naknadu plaće za vrijeme čekanja na poslu u jednom dijelu, te je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbijen.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1878/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/11 (S. D.,H. K.,N. B.,Š. D.,A.R.,R… | Sudska praksa | Aktio