Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1927/11 („S-B“ d.o.o. Orašje i K. B.,„Frigošped“ d.o.o. Žepče i R. Č.,M. Š.,S. S.,„Konzum“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1927/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1927/11, rješavajući apelacije „S-B" d.o.o. Orašje i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„S-B“ d.o.o. Orašje i Kristina Baotić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 PR 020674 11 PZP od 16.
marta 2011. godine;
„Frigošped“ d.o.o. Žepče i Rasema Čaušević, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 PR 031187 11 PZP od 11. marta 2011. godine;
Miroslav Škoro, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 PR 006884 10 PŽP od 25. aprila 2011. godine;
Smail Salihbegović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 PR 025229 11 PŽP od 19. aprila 2011. godine;
„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 PR 009289 11 PŽP od 20. aprila 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1927/11 „S-B“ d.o.o. Orašje i Kristina Baotić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Orašja, koje zastupa Christian Oršolić advokat iz Orašja, podnijeli su 29. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 PR 020674 11 PZP od 16. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 2. Odluke o radnom vremenu ugostiteljskih objekata na području Općine Orašje, pa im je izrečena novčana kazna u iznosima bliže navednim u dipozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da su apelanti pružali ugostiteljske usluge izvan propisanog radnog vremena - za vrijeme vjerskih praznika.
2. AP-2063/11 „Frigošped“ d.o.o. Žepče i Rasema Čaušević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Žepča, koje zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča, podnijeli su 13. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 PR 031187 11 PZP od 11. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, pa je apelantu „Frigošped“ d.o.o. Žepče, kao pravnom licu, izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj, dok je apelantu Rasemi Čaušević, kao odgovornom licu, izrečena novčana kazna u iznosu bliže navednom u dipozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da su apelanti vršili međunarodni prevoz stvari teretnim motornim vozilom kojim je upravljao vozač M.K. koji nije imao iskaznicu za vozače izdatu od strane apelanta „Frigošped“ d.o.o. Žepče, nego od druge firme koja se, također, bavi transportom, čime su počinili prekršaj koji im se stavlja na teret.
3. AP-2218/11 Miroslav Škoro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 PR 006884 10 PŽP od 25. aprila 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 4. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu bliže navedenom u dipozitivu rješenja, te mu je izrečena mjera oduzimanja predmeta izvršenja prekršaja. U postupku je utvrđeno da je apelant na sportskom igralištu na naročito drzak način, nasilno uhvatio oštećenog maloljetnog fudbalera za vrat, te mu oteo fudbalsku loptu i odnio je sa sobom, kao i da prilikom dolaska na sportski stadion, dok je bio na dužnosti zaštitata, apelant nije bio odjeven u službenu odoru zaštitarske firme u kojoj je radio, pa je na navedeni način počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret.
4. AP-2418/11 Smail Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 PR 025229 11 PŽP od 19. aprila 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 44. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna i uvjetna osuda kojom je utvrđena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj za koji je moguće izreći ovu zaštitnu mjeru. Na osnovu fotografije vozila i izjave svjedoka, u postupku je utvrđeno da je apelant koji je upravljao vozilom, krećući se brzinom od 90 km/h kroz naseljeno mjesto, prekoračio dozvoljenu brzinu koja je ograničena na 50 km/h, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja ne teret.
5. AP-2433/11 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 PR 009289 11 PŽP od 20. aprila 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 149. stav 1. tačka 9. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu bliže navedenom u dipozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da, prilikom inspekcijskog nadzora u predmetu kontrole postupanja po izvršnom rješenju inspektora, konstatovano je da apelant nije postupio po tački 1. dispozitiva tog rješenja jer nije prodajne cijene – cijene za jedinicu mjere napisao na svakom proizvodu, a kako je propisano članom 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno i konstatovano zapisnikom o inpekcijskoj kontroli, na koji način je apelant postupao suprotno članu 129. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1927/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić