Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/11 („Institut Zaštite, Ekologije i Informatike“ Banjaluka,„Wilco Industrial Export“ Gmbh-Pirmasens, S. R. N.,„Delibašić-Poliuretani“ d.o.o Kakanj)

Odluka donesena 10. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1956/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1956/11, rješavajući apelacije „Instituta Zaštite, Ekologije i Informatike“ Banjaluka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Institut Zaštite, Ekologije i Informatike“ Banjaluka, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 004821 09 REV od 9. marta 2011. godine;

„Wilco Industrial Export“ Gmbh - Pirmasens, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 PS 000146 09 REV od 17. marta 2011. godine;

„Delibašić-Poliuretani“ d.o.o Kakanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 MALS 004446 10 PŽ od 24.

marta 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1956/11 „Institut Zaštite, Ekologije i Informatike“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Vulić advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 PS 004821 09 REV od 9. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime glavnog duga zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na glavni dug prema ugovoru o zajmu. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o odobrenju kredita sa tužiteljem (koji je po svom sadržaju i pravnoj prirodi ugovor o zajmu jer zajmodavac u konkrentom slučaju nije banka) te da se prema tom ugovoru obavezao da mu vrati iznos koji je primio na ime odobrenog kredita sa ugovorenom kamatom. Pored toga, sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, jer je utvrđeno da se u konkretnom slučaju na ugovor o zajmu, kojim nije ugovorene nikakva usluga niti prodaja, ne može primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti na koji se apelant poziva, već opšti desetogodišnji rok zastarjelosti u skladu sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a kako je predmetni ugovor zaključen u aprilu 2001. godine, a tužba sudu podnesena u septembru 2004. godine, potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

2. AP-1958/11 „Wilco Industrial Export“ Gmbh-Pirmasens, Savezna Republika Njemačka (u daljnjem tekstu: apelant) iz kojeg zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 PS 000146 09 REV od 17. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi izvrši povrat pokretnih stvari koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora ili da mu isplati dug-novčani iznos na ime protivvrijednosti tih pokrentih stvari. U postupku je utvrđeno da je apelantovo potraživanje zastarjelo budući da je potraživanje po pojedinim računima dospjevalo u period od februara 1990. do febraura 1991. godine, a tužba sudu je podnesena u maju 2003. godine, tj. po proteku zastarnog roka od tri godine prema članu 374. ZOO, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-2211/11 „Delibašić-Poliuretani“ d.o.o Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Obralija advokat iz Kakanja, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 MALS 004446 10 PŽ od 24. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga prema usmenom ugovoru o djelu. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili usmeni ugovor o djelu koji se odnosio na izvršenje usluge štampanja kataloga od strane tužitelja, da je tužitelj ispunio svoju obavezu štampanjem naručenih kataloga koji su isporučeni apelantu, ali da apelant nije tužitelju platio ugovorenu cijenu, pa je prema čl. 600., 601., 602. i 613. ZOO za apelanta nastala obaveza da tužitelju isplati traženi iznos na ime izvršene usluge. Pored toga, zaključeno je da je neosnovan aplantov prigovor da se predmetni usmeni ugovor može smatrati raskinutim jer tužitelj nije izradio kataloge u skladu sa ugovorenom kvalitetom, pa mu zbog toga apelant nije bio dužan platiti traženi iznos, budući da sud utvrdio da je tužitelj izradio sporne kataloge u skladu sa pripremnim materijalom koji mu je dostavio apelant, a osim toga, apelant nije tražio od tužitelja otklanjanje eventualnih nedostataka, sniženje naknade ili raskid ugovora, a što je imao pravo učiniti u skladu sa odrebama člana 620. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1956/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/11 („Institut Zaštite, Ekologije i… | Sudska praksa | Aktio