Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2210/11 (M. M.,T. M.,V. V.,M. G.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2210/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine,, u predmetu broj AP-2210/11, rješavajući apelacije Mileta Mudrinića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mile Mudrinić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001841 09 REV od 23. februara 2011. godine;
Tarik Mašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000514 10 REV od 15. marta 2011. godine;
Vjekoslav Vidović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000247 09 REV od 15. februara 2011. godine;
M. G. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000260 10 REV od 20. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2210/11 Mile Mudrinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001841 09 REV od 23. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu na ime materijalne štete, zbog nezakonitog rada organa uprave prilikom izdavanja odluke o urbanističkoj saglasnosti i odluke o odobrenju za izgradnju trećem licu. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant nije predložio nijedan dokaz da su mu organi tuženog, izdavanjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za građenje trećem licu, pričinili bilo kakvu štetu, kao ni da je dokazao vrstu i visinu pričinjene štete, niti je predložio ijedan dokaz u pogledu protivpravnosti rada organa tuženog.
2. AP-2250/11 Tarik Mašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović, advokati iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000514 10 REV od 15. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiteljima naknadi materijalnu štetu, zbog korištenja dijela kuće u vlasništvu tužitelja bez njihove saglasnosti. U tom smislu je konstatovano da je apelant predmetni stambeni prostor koristio za stanovanje, a da nije plaćao tužiteljima naknadu za stanovanje. Stoga je apelant obavezan na plaćanje najniže zakupnine za predmetni prostor za utuženi period, a koja je utvrđena na osnovu nalaza vještaka financijske struke.
3. AP-2300/11 Vjekoslav Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 1. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000247 09 REV od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu na ime materijalne štete, zbog oštećenog vozila. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da štetni događaj nije bio obuhvaćen polisom osiguranja koju je apelant zaključio sa tuženom, jer se radilo o pogonskoj šteti koja je nastala bez dejstva mehaničke sile za koju ne postoji obaveza tužene za naknadu.
4. AP-2327/11 M. G. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000260 10 REV od 20. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno naknade materijalnu štetu, u vidu izmakle dobiti, koju je pretrpio jer mu nije predat u posjed novoizgrađeni poslovni prostor u ugovorenom roku. Vrhovni sud je preinačio nižestepene odluke u pogledu dosuđenog iznosa apelanta na ime zakupnine, kao izmakle dobiti u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći da je ona utvrđena provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke te da nema razloga za sumnju u ispravnost ovog obračuna. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da tuženi sa pravom ističu da su nižestepeni sudovi, pri određivanju visine zakupnine, propustili uzeti u obzir činjenicu da se predmetni poslovni prostor nalazi dijelom u podrumu i da mu je na taj način umanjena vrijednost.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2210/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Miodrag Gojković se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić