Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/11 (D. B.,S. B.)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2535/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godineu predmetu broj AP-2535/11, rješavajući apelacije D. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D. B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 000634 10 GZ od 28. aprila 2011. godine, i Sretko Božić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000152 09 REV od 29. marta 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2535/11 D. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 000634 10 GZ od 28. aprila 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen prednik R.Š po osnovu sticanja u porodičnoj zajednici u periodu od 1941. do 1986. godine stekla pravo vlasništva sa dijelom 1/6 na nekretnini koja predstavlja jednu prostoriju u porodičnoj kući-podrum kuće, što su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se apelantica kao nasljendica R.Š. upiše u katastarskom operatu sa navedenim suvlasničkim dijelom, da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da joj predaju u posjed navedenu prostoriju, kao i da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o poklonu kojim prvotuženi poklanja navedenu prostoriju drugotuženom. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava vlasništva nad imovinom od strane lica koja žive u istom domaćinstvu (braće i sestara), koje se ne pretpostavlja nego je potrebno da takvo sticanje vlasništva bude ugovoreno ili da je postojala suglasnost članova porodične zajednice, a kako apelantica ničim nije dokazala da je R.Š. doprinijela izgradnju kuće ili privređivanju u zajedničkom domaćinstvu, i u kom obimu, njen tužbeni zahtjev je u cjelosti neosnovan.
2. AP-2652/11 Sretko Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 29. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000152 09 REV od 29. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužitelji po osnovu pravosnažne presude kao pravni sljednici umrle majke J.B. postali suvlasnici sa po 1/6 dijela na nekretninama u Vogošći, što je apelant kao tuženi dužan priznati i trpjeti da se tužitelji uknjiže kao suvlasnici predmetnih nekretnina, da im preda nekretnine u posjed u skladu sa njihovim suvlasničkim dijelovima, te da im na ime neovlašteno prodatih nekretnina isplati ½ kupoprodajne cijene. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelantov otac (brat umrle J.B.) sagradio porodičnu zgradu na dijelu spornih nekretnina i da je postao vlasnik te stambene zgrade sa dijelom 1/1, što su tužitelji dužni priznati i trpjeti da se apelant kao njegov nasljednik upiše kao vlasnik te porodične zgrade u zemljišnim knjigama. U postupku je nesporno utvrđeno da su tužitelji kao zakonski nasljednici svoje majke, a na osnovu pravosnažne presude, postali suvlasnici predmetnih nekretnina, te da kao suvlasnici po odredbi člana 15. Zakona o vlasničko pravnim odnosima imaju jednako pravo na korištenje i upravljanje cijelom stvari srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima. Također je utvrđeno da je apelant bez saglasnosti tužitelja raspolagao njihovim suvlasničkim dijelom na način da je vršio cijepanje predmetnih nekretnina i prodavao ih trećim licima, pa tužitelji osnovano potražuju isplatu dijela kupoprodajne cijene. Nadalje, u odnosu na odbijanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva, zaključeno je da apelant nije dokazao da je njegov otac svojim radom i materijalom sagradio porodičnu kuću da bi bio njen isključivi vlasnik, pa to pravo ne može ostvariti ni apelant kao njegov nasljednik.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2535/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić