Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-262/11 (R. S.,L. S.,Š. K., M. K., E. K. i D. R.,T. Ć.,R. R. i G. R.,„Hercegovina Visokogradnja“ d.d. Mostar - pravni sljednik „Građevinar“ d.o.o Mostar i drugi)
Odluka donesena 10. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-262/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine, u predmetu broj AP-262/11, rješavajući apelacije Radovana Skakavca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radovan Skakavac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048199 09 Gž od 12. januara 2011. godine;
Ljubo Stojanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 014749 10 GZ od 24. decembra 2010. godine;
Šema Karabegović, Mirsad Karabegović, Ekrem Karabegović i Delhaida Rujanac, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-10-001 472 od 9.
decembra 2010. godine;
Tomislav Ćuturić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000109 09 REV od 8. februara 2011.
godine;
Rajko Rajić i Gojko Rajić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000051 10 GZ od 2. marta 2011.
godine;
„Hercegovina Visokogradnja“ d.d. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001393 09 REV od 15. februara 2011. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-262/11 Radovan Skakavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senija Poropat advokatica iz Vogošće, podnio je 19. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048199 09 Gž od 12. januara 2011. godine broj od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na trosobnom stanu i garaži u Vogošći, a koje je stekao na osnovu ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana sa prednikom tužene, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da uknjiži pravo vlasništva u knjizi položenih ugovora zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1, i suvlasnik pripadajućeg dijela zgrade koji služi zgradi kao cjelini, te pripadajućeg dijela zemljišta zgrade u kojoj se stan nalazi. U odnosu na odbijajući dio presude, u postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne može tražiti uknjižba etažnog vlasništva na stanu koji se nalazi u zgradi koja nije niti upisna u zemljišnim knjigama.
2. AP-720/11 Ljubo Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 17. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 014749 10 GZ od 24. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica i posjednica nekretnine u Loparama, bliže označene u dispozitivu presude, a što su apelant i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši cijepanje sporne parcele i uspis prava vlasništva na dijelu parcele u korist tužiteljice sa dijelom 1/1. Apelant i ostali tuženi obavezani su da tužiteljici predaju u posjed dio spornog zemljišta u skladu sa skicom koja je sačinjena na temelju nalaza vještaka geodetske struke. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica vanrednim održajem shodno članu 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, budući da je sa suprugom spornu nekretninu temeljem ugovora o kupoprodaji kupila od prednika apelanta i ostalih tuženih i, prije nego što je apelant ušao u posjed sporne nekretnine, bila u posjedu nekretnine više od 20 godina, u periodu od 1984. do 2005. godine.
3. AP-1094/11 Šema Karabegović, Mirsad Karabegović, Ekrem Karabegović i Delhaida Rujanac (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bihaća, koje zastupa Emira Imširević advokatica iz Bihaća, podnijeli su 7. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-10-001 472 od 9. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretninama u Bihaću, koje su ranije bilu u vlasništvu prednika apelanata, te da pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, u skladu sa čl. 32. i 35. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine, budući da je zajedno sa svojim prednicima imao gotovo 30 godina savjesnog i zakonitog posjeda predmetnih nekretnina.
4. AP-1976/11 Tomislav Ćuturić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000109 09 REV od 8. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude, a što su tuženi dužni priznati i predati mu nekretnine u posjed, te trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama. U postupku je utvrđeno da je predmetna nekretnina, koja je ranije bila u vlasništvu prednika apelanta, pravomoćnim rješenjem o arondaciji od 1964. godine, obuhvaćena i pripojena Zemljoradničkoj zadruzi Kladanj, te da je upisana kao društvena imovina sa organom korištenja Zemljoradnička zadruga Kladanj. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao da je po bilo kojem osnovu koji je sadržan u Zakonu u vlasničkopravnim odnosima stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
5. AP-2171/11 Rajko Rajić i Gojko Rajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sokoca, koje zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijeli su 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000051 10 GZ od 2. marta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici na nekretnini u Sokocu, što je tuženi - JP „Šume Republike Srpske“ dužan priznati i trpiti da apelanti uknjiže pravo suvlasništva na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/2, a da se tužena briše iz zemljišnih knjiga kao dosadašnji vlasnik. U postupku je utvrđeno da iz dokaza u spisu (na osnovu avio snimanja u postupku obilježavanja parcela) proizilazi da je sporna parcela bila u sklopu parcela koje su upisane na tuženu, a da je naknadno izvršeno cijepanjem parcela, po stupanju na snagu novog premjera, prema kojem su nastale četiri nove parcele, te da su na jednoj od tih parcela apelanti bili suvlasnici sa dijelovima 1/24. Prema ocjeni suda, budući da apelanti nisu ponudili dokaze o istorijatu sporne parcele iz kojih bi se vidjelo da su zaista bili vlasnici sa dijelom ½, kako tvrde u tužbi, u konkretnom slučaju tužena ne može biti jedina pasivno legitimisana, bez drugih lica koja također polažu prava na predmetnoj nekretnini, zbog čega je tužba apelanata neosnovana.
6. AP-2259/11 „Hercegovina Visokogradnja“ d.d. Mostar - pravni sljednik „Građevinar“ d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. advokati iz Mostara, podnio je 30. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001393 09 REV od 15. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik na nekretnini u Rodoču, te da su tužene dužne apelantu predati ispravu podobnu za uljižbu, a da će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti predmetna presuda. U postupku je utvrđeno da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je isljučivi vlasnik predmetnih nekretnina, niti to proizilazi iz provedenih dokaza vještačenjem po vještaku geometru i drugih izvedenih dokaza, kao i da nije dokazao da je upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, za koje tvrdi da ih je dobio u postupku ekproprijacije, dok su nasuprot tome tužene prezentirale kao materijalni dokaz posjedovni list i zemljišnoknjižni izvadak iz kojih proizilazi da su one posjednice i vlasnice spornih nekretnina. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 262/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić